Biblija o Maxu Cavaleri i njegovoj autobiografiji

    12199

    Max Cavalera / Joel McIver

    My Bloody Roots: from Sepultura to Soulfly and Beyond

    Datum izdanja: 01/04/2014

    Izdavač: Jawbone Press

    Jezik: Engleski

    Br. stranica: 255

    Naša ocjena:

    Ne zbog toga što mi je najbolji ili najdraži nego zbog toga što je prokleto produktivan, Max Cavalera je vjerojatno čovjek s najviše mojih tekstova ikad napisanih o nekom muzičaru.

    Bez nekih velikih životnih skandala, bez pompoznih izjava, bez druženja s manekenkama ili lokalnim političarima, bez koncertnih izlazaka iz ustaljenih tračnica, to je čovjek o kojem rijetko pišemo da je viđen kako izmjenjuje nježnosti s nekom glumicom, nego čovjek o kojem se piše kad izda novi album. A to je, sam Bog to zna – jako često!Iza njega su šest albuma Sepulture, jedan Nailbomba, 10 Soulflya (jedan gotov i uskoro izlazi), tri Cavalera Conspiracy i jedan Killer Be Killed. Kaotični metal život, razilaženje s bendom kojeg je osnovao, razilaženje s vlastitim bratom i ujedinjavanje s vlastitim sinovima u svojim muzičkim putešestvijama sigurno su bile previše da ovaj priprosti bradonja sve ukalupi sam. Joel McIver sigurna je karta za sve metalne (auto)biografije, ali ta plitka poetičnost ovog čovjeka ipak se osjeti i u opisima vlastitog života. Bez obzira na to – saznalo se jako puno o životu čovjeka koji će sigurno biti jedan od onih koji su promijenili naličje metal povijesti.

    Dakle, ova knjiga nije pred nama da bi nabrajali činjenice koje već pišu po wikipediji, nego da čujemo najdublje i najskrivenije mudrosti čovjeka koji sigurno ima puno za reći. Naravno, subjektivnost se ne može izbjeći, ali Max je ponegdje ipak mogao ući dublje u problematiku i tu i tamo priznati pokoju pogrešku. Ako ništa drugo, zagrcnuo sam se od smijeha kad sam vidio pametnu izjavu “U tom trenutku, život mi se okrenuo za 360 stupnjeva!Poučno je pročitati koliko ga je jako pogodila očeva smrt, da su skroz do koncerta Queena 1981. braća Cavalera brijali na nogomet, a ne na muziku. Simpatično je saznati da su umjesto metaka na remenima koristili AA baterije i sprejali ih u srebrno, da su u Brazilu vojničke hlače (i bilo što vojničkog izgleda) bile zabranjene, pa odatle njegova fascinacija s takvom modom, te da je one tetovaže na vratu napravio samo kako bi sebi onemogućio da popusti i da se prepusti normalnom stereotipnom poslu i životu.

    I definitivno je uspio! Koliko mu je alkohol (a kasnije i tablete protiv bolova, koje Amerikanci uporno izbjegavaju nazvati jednostavno – drogom) utjecao na život i karijeru rock zvijezde odlučio je totalno zanemariti i tek tamo oko albuma “Conquer” spomenuti intimnu tajnu da se prijavio u kliniku za odvikavanje. A upravo to je ono što poželite pročitati od ‘raskalašenog’ metalca, a ne samo opis da mu je posebno bilo žao nakon smrti unuka (Glorijina kćer koja živi u Beogradu) jer se sjeća kako se napio na njegovom krštenju. O najgorem opisu prelaska iz undergrounda u zvijezde da i ne pričam.

    Muziku podržava

    Naravno, ono što mnoge najviše zanima je famozni razlaz sa Sepulturom. Osim što nekoliko puta kroz knjigu spominje osjećaj kao da mu je netko oteo njegovo dijete i njegov projekt te kako i dalje smatra da bi trebali napraviti reunion radi mlađih fanova, čini se da Max ama baš u niti jednoj životnoj situaciji nije pogriješio. Razišao se s masom muzičara kroz karijeru, a nekako ispada da je ama baš svaki put on s Glorijom bio paćenik i pravednik. A nekako sumnjam, jer niti itko od nas nije toliko bezgrešan.

    Priča o Sepulturi 1996. ispričana je kroz prizmu tragedije u kojoj je pod nerazjašnjenim okolnostima umro (ili je ubijen) Glorijin sin Dana (na čijem je imenu Max sagradio podosta pjesama i festivala). Bio je to taj famozni koncert u Brixtonu, nakon kojeg su iz ‘čista mira drugi članovi benda dali otkaz menadžmentu’. Menadžmentu za kojeg je Max igrom slučaja bio oženjen i menadžerici (Gloriji) kojoj je ionako istekao ugovor i koja ga ‘ionako nije planirala produžiti’. Max to objašnjava i kaže da su oni sigurno samo htjeli otmjenog menadžera s velikim uredom(?!), da bi kasnije ipak pretpostavio da je to samo zato jer su htjeli da ih vodi šogorica – Iggorova žena.

    I samo tako – Ozzy Osbourne ga je nagovorio da nastavi i da osnuje Soulfly – bend nazvan prema stihu iz Deftonesove “Headup” za koju je, naravno, on napisao riff. Navodno je već u samim počecima Soulfly zamislio kao projekt u kojem je jedino on konstantna. Iako sumnjam – uspio je! Snimke prvog albuma je ritualno zakapao u zemlju, a iako mu je Roadrunner Records dao jednaki budžet koji su planirali dati za sljedeću Sepulturu (a to je bilo mega-puno) nikad nisam imao osjećaj da je taj album poslovno postigao jednaki uspjeh kao i “Roots”. A ispostavlja se da jest!

    Roy Mayorga mu nije bio maštovit, pa su Joe Nunezu uporno ispadale palice, pa je opet pozvao Roya jer “Joe nije baš dobar bubnjar”, pa “Mickey Doling također nije neki gitarist ali je znao drugu scenu pa nam je to bilo dobro za promociju“, pa su oko “Prophecy” albuma ama baš svi članovi otišli iz benda radi love (na albumu i videospotu gostovao Dave Ellefson), pa je Nunez ipak opet dobar, pa je Bobby Burns u medijima pijan svašta ispričao, a čak je i Marc Rizzo zatražio gazdu da ga potjera. Eto, čini se kao da Max svima ide niz dlaku, ali jednostavno su svi ljudi čudni i sjebu ga

    No dobro, unatoč neuzbudljivom načinu da se opišu neke nebitne situacije (“Onda je on meni rekao bla bla bla, i ja sam si mislio WTF“), Max je bez dlake na jeziku iznio dosta simpatičnih detalja. Navodno je on gurao ideju “Clockwork Orange”, ali se Andreasu film nije svidio, da bi nakon nekoliko godina bez njega napravili “A-Lex” upravo na tu temu. Radi menadžera Sodoma s kojima su bili na prvoj europskoj turneji nije se prao niti presvlačio danima, pa tu napokon valjda imamo objašnjenje za sjebanu kosu…

    Neka proročica im je predvidjela da će izgubiti sina, a misteriozni poziv prije famoznog 9/11 kojim je netko Gloriu upozorio što će se dogoditi zauvijek će ostati samo granično dotaknut. Nakon pjesme “Terrorist” s Toma Arayom (nastalom pod ‘insceniranim’ novinarskim rivalitetom Sepultura-Slayer, iako je izjavio “Valjda nas se Slayer boji“, a to je nešto što nikada ne poručiš jednom Kerryu Kingu!) super je čitati kako je Tom smiješno izgledao bez basa na jedinoj live izvedbi pjesme i sramežljivo pjevao s rukama u džepovima.

    Svi se sjećamo ruksaka s kojim je Marc Rizzo u počecima svirao sve koncerte, a čak ni Max na kraju nije saznao o čemu se točno radilo, samo zna da je jednog dana taj ruksak značajno poklonio nekom fanu. Paulo Jr. navodno zbilja nije znao svirati bas, pa tek na “Chaos AD” čujemo njegove dionice, a ekipa iz Ill Nino prije koncerata čoporativno rade sklekove. Neprocjenjivo!

    I onda slijede Maxova priznanja. 2010. zvao je Andreasa da naprave reunion, ali iako su si ‘super popričali’ ipak se ništa iz toga nije dogodilo (daljnjeg objašnjenja – nigdje!). “Eye for an Eye” je napisao protiv bivših kolega, ali ga je Ross Robinson odgovorio od nekih riječi, a on i dalje tvrdi da ta pjesma može stati uz bok bilo kojoj Sepulturinoj. “Dark Ages” (nazvan radi smrti Dimebaga i unuka) smatra najboljim albumom od Soulfly što je podosta hrabro za reći za nekoga tko ih je snimio još masu nakon njega, a njega zajedno s “Conquer” i “Omen” vidi kao super-heavy trilogiju.

    A pored svega, za jedno inžinjersko oko i nekoliko nelogičnosti i kronološkog kaosa. Dramu oko Daninog sprovoda je skroz pomiješao, a na putu na Jamajku se čudio kako Buju Banton nije čuo ni za Sepulturu ni za Soulfly. Zato, dragi Max, jer tada Soulfly nije ni postojao!

    Obećao je da će svaki album imati pjesmu “Soulfly” s rednim brojem, a kada smo ga pitali zašto je to prekršio na “Enslaved” (i dalje) nije imao baš najbolji odgovor.

    A ono što smo doživjeli u Aquariusu 2009. skroz pobija objašnjenja iz knjige. Kaže da je na “Conquer” najviše ponosan jer je to prvi album bez cuge, iako je baš taj koncert odradio najkaotičnije i doslovno su ga vukli da se makne s pozornice. Prema njegovom pamćenju, u vrijeme kada je skakao u Jarun, on misli da je bio tisućama kilometara udaljen na rehabilitaciji. No, to su već toliko bizarni detalji da mogu ponuditi pivu svakome tko je uopće uspio pročitati ovu Bibliju o Maxu.

    Ali, to je Max! Čovjek koji nakon pisanja onakvih tekstova pjesama ne može preko noći postati veliki pjesnik, pa se to oslikava i na njegovoj knjizi. Čovjek za kojeg mnogi (pa dosta često i ja) misle da neiskreno štanca albume, ali ispostavlja se da mu taj metal zbilja kola venama!

    Kada se nakon 10 godina šutnje našao s Iggorom na aerodromu, ovaj veli da mu je trebalo punih sedam minuta da počne pričati o muzici i o metal bendovima. A i sam kaže “Danas su mi piva i trava u rangu heroina i živim straigh-edge život. Svaki put kad poželim nešto od opijata, sjednem i napišem pjesmu!” Eto, napokon objašnjenje – očito često nešto poželi, pa zato ne prođe godina a da u ruke ne uzmem novi album iz njegove nakrcane pjesmarice! Što bi se reklo – vidimo se za mjesec dana!

    Muziku podržava