2Cellos, bez paštete ako može

    8300

    Anđelo Jurkas

    2Cellos - Veliki prasak

    Datum izdanja: 01/07/2013

    Izdavač: Menart

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 366

    Naša ocjena:

    Povezivanje violončela s paštetom jedan je od većih kuluturocida koji nas je dohvatio u zadnje vrijeme. Kladio bih se da odgovornost leži na dva dečka koji su s violončelima postigli takav medijski uspjeh da bi se sad mnogi ogrebali oko toga.

    Doduše, nisu 2Cellos izmislili koncept, i oni su se ogrebali, ali ipak bez paštete. Vjerojatno će najveći utjecaj 2Cellos na širu domaću društvenu stvarnost biti što su mnogi napokon čuli zvuk violončela. Za paštetu vjerojatno već znaju.

    U svakom slučaju zanimljiva tema koja zaslužuje pažnju, a i zanimljiv, veliki uspjeh 2Cellos zaslužuje knjigu. Pisati knjige kod nas uključuje mnoge probleme. Od onog kako i zašto izabrati temu, do dodatne nepoznanice u jednadžbi koja pita koliko se toga ‘može prodati’? I zaraditi naravno, jer u zemlji u kojoj se samo neke knjige prodaju dobro izdavači se ne odlučuju tek tako iskeširati lovu.

    Odličan izdavački potez
    Nadajmo se pristojnu, jer pisati knjigu ozbiljan je i dugotrajan posao. Srećom, knjiga o 2Cellos odličan je potez, a tu je i mogućnost prijevoda za inozemna tržišta jer naši dečki popularni su i u svijetu.

    I tamo ih ima koji bi željeli saznati nešto o njima pa je Anđelo Jurkas s knjigom “Veliki prasak” stigao u pravo vrijeme. Pitanje je koliko će 2Cellos trajati, ali ovih par godina definitivno je na njihovoj strani.

    Muziku podržava

    A i knjiga, i to odlično napisana, meni zanimljivija od glazbe. Pa tome bi i trebale služiti knjige; možeš, ako znaš, pisati i o nečemu lošem, ali bitno je kako pišeš. Daleko od toga da su 2Cellos loši, dapače, solidni su u tome što rade, ali i ako ne volite to što rade knjiga “Veliki prasak” opet je odlično napisana.

    Nisko čelo, visoko čelo, 2Čela
    Ne samo zbog hrpe biografskih podataka, ležernog pristupa, opisa odnosa likova i karaktera, puta do uspjeha (pogotovo u poglavlju originalnih e-mailova Luke Šulića i Stjepna Hausera), zgodnih opservacija, nego i fenomenološkog smještanja u kontekst. Kontekst situacije iz koje su 2Cellos nastali, one u kojoj su se našli, sve do odlične rubrike ‘advokatura files’ u kojoj Jurkas razglaba o ‘za’ i ‘protiv’ glazbenih i estetskih pitanja vezanih uz njihovu glazbu i ‘prodaju’ pop-strani na račun ‘klasike’.

    A pitanja ima koliko hoćete. Od toga da govorimo o odličnim instrumentalistima, do potpitanja koliko to sve ima smisla (osim što se prodaje, dakako). I je li to što se prodaje dovoljan alibi za samu glazbu? I koliko je glazba dobra, ili različita kad govorimo o dva albuma 2Cellos, suradnjama s drugima, ili od onog sličnog što smo već ranije čuli?

    Metaforički, neki glazbenici mogu imati visoko čelo i biti cijenjeni autori, neki mogu imati nisko čelo, prodavati puno govana i trpiti kritike, a neki mogu imati 2čela, uspjeti i onda rasprave o kvaliteti dobivaju i dodatne sadržaje.

    Tema traži dužnu pažnju
    Izbor aktualne teme Jurkasu je olakšao posao, ali sve ostalo ostalo mu je jednako teško. I odlično je obavio posao; s puno informacija i velikim brojem intervjua koje je odradio složio je zanimljivu biografiju, službenu (dakle bez mogućnosti oštrog kritičarskog obračuna), ali i s dovoljno manje službenih detalja i propitkivanja.

    Veliki uspjeh 2Cellos nedvojbeno zaslužuje ‘opis’, pogotovo ovako dobar. Čak i ako vam je nezanimljiv kičasti, ali efektan crossover klasike i popa, tema traži dužnu pažnju. Odavno je i ima, sad i knjigu. Pisali smo o tome masu puta, sve do ove cure koja razmazuje paštetu po violončelu.

    Više od Maksimovih i Huljićevih mrvica
    Očito je obrada ‘tuđih stvari’ klasičarima logičan put kad žele postati poznati u pop svijetu. Tu nema tajne, previše puta se dogodilo. Nemojmo se lagati, nakon Apocalyptice s obradama Metallice, violine Vanesse Mae s ritam mašinom ispod, nije trebalo biti prepametan da se dva violončela ukrste u obradi Michaela Jacksona.

    Ali trebalo se toga sjetiti, pa onda i uspjeti na toj platformi. 2Cellos ‘uboli’ su hit sa sličnim konceptom kao mnogi prije njih, ali su nam draži jer su ‘naši’. Dečki odlično sviraju, ali poput Maksima Mrvice pop-obradama prešli su na ‘tamnu stranu’ (ne toliko tamnu kao ipak nedostižan Huljićev kič i mrvice) koja uključuje masovan uspjeh, ali u taboru kritičara miriše ‘na izdaju’ i odbacuje pedigre kod ‘klasičara’. Ali ako je svirka dobra što da ne, nije prebanalno a ipak nema pašteta.

    2Cellos medijski hit, Elton John otkazan
    Spomenemo li opet notornu Anu Rucner, pitanje je koja je i kolika razlika među svima njima? Rekao bih da je u nijansama i razmjerima uspjeha. Ima i primjer; bio sam na presici u Pepermintu početkom 2011. kad su 2Cellos objavili potpis ugovora sa Sonyem, ostvarenim preko Mire Vidovića iz Morris studija u Zagrebu. U knjizi je i zgodna priča kako ih je baš Vidović, njihov menadžer i treći član dueta, na početku odbio.

    Čudan je naš narod; nije bilo previše ljudi i medija u Pepermintu, ali kad se par tjedana kasnije pročulo da će 2Cellos svirati s Eltonom Johnom, krenula je sva sila žute, bijele i crne štampe s pričama o 2Cellos. Još smješnije bilo je kad je par tjedana kasnije otkazan nastup Eltona Johna u Areni Zagreb zbog slabe prodaje ulaznica, ali novine su i dalje redovito objavljivale vijesti s nastupa 2Cellos prije Eltona Johna.

    Presudimo fenomenu ‘klasika-popa’
    Izgleda kontradiktorno, ali činjenica je da naši ljudi vole čitati o nečemu ‘vani’, pa i Eltonu Johnu, iako ih ovdje nema dovoljno za koncert. A izgleda i da naši ljude vole kad im stvari serviraju ‘izvana’, pa su im 2Cellos još draži kao ‘uvozni produkt’. To se valjda zove provincijalizam.

    I o tome se govori u knjizi, Jurkas postavlja pitanja, ne bježi od odgovornosti prosuditi fenomen ‘klasika-popa’ koji, kako vidimo, traje li traje. Bio sam na par koncerata 2Cellos, izlazio sam s različitim dojmovima, od početne simpatičnosti do kasnijeg zasićenja istom pričom. Tehnička potkovanost i efektna svirka su neupitne, kad se pridruži bubnjar najbolje je izaći, ali kod 2Cellos nije problem znaju li svirati, jer to rade vrhunski, nego u tome što sviraju. Meni su draži s ‘klasikom’ i ne mogu se oteti tom dojmu.

    Nisu nešto što bih slušao doma, iako mi je odličan album Olivera sa Stjepanom Hauserom, ali tu ipak govorimo o pjesmama s vokalom i ambijentu koji je ‘kliknuo’. I na koncertu RHCP bilo je puno bolje kad su 2Cellos pratili bend na bisu i dali finu atmosfersku podlogu, nego kad su bili u prvom planu kao predgrupa.

    Pusti nek’ traje dok traje
    No, to nema veze s knjigom – ponavljam, odlično napisanom – jednoj od onih aktualnih biografija koje imaju opravdanje i smisao postojanja. Još ako se proda nema kraja sreći, a ako se prevede i stranci će dobiti uvid u izvozni fenomen kao i publika ovdje, čak i ako vam nije glazbeno zanimljiv.

    Jer govori o tome kako funkcionira današnja pop scena i kako se može uspjeti s jednostavnom zamisli koju poslije treba ‘njegovati’; hajdemo snimiti “Smooth Operator” s dva čela i staviti na jubitu. Sve ostalo kod 2Cellos varijacija je početne zamisli, odnjegovana dakako, i s drugim pjesmama, ali pusti nek traje. Dok traje, i piši o tome, pogotovo ako je dobro kao u “Velikom prasku“.

    Muziku podržava