Kjartan Sveinsson (Sigur Ros): “Sad samo želim predstaviti svoj rad”

Tijekom razgovora s nekadašnjim članom omiljenog benda teško možeš ostati ravnodušan…

No, umirujuća motovunska atmosfera i aura samozatajnog coolera koju
Kjartan Sveinsson posjeduje djeluju super pozitivno pa intervju, baš kao i
njegovo prethodno druženje s pripadnicima medija i ostalim
posjetiteljima Motovun film festivala na terasi hotela Kaštel protječu opušteno i
prijateljski – upravo onako kao što i priliči Motovunu.

Eto kako je izgledao razgovor s ovim multiinstrumentalistom koji zapravo ne voli tu riječ jer skromno smatra kako ni klavir ne zna baš dobro svirati… bez uljepšavanja, dodavanja i oduzimanja. Samo Kjartan.Kao razlog zašto si odustao od “Valtari” turneje sa Sigur Rosom 2013. godine navedeno je da si umoran od odlazaka na turneje. S obzirom na činjenicu da si potom i napustio bend, muči me pitanje jesi li uistinu bio umoran ili je to bila samo izlika za micanje od cijele Sigur Ros priče?
Ma ne, nije to imalo nikakve veze s turnejom, a nisam to nikad ni rekao. Mnogi ljudi se umore od live nastupa diljem svijeta, no ja nisam jedan od njih. Meni je zabavno ići na turneje i da budem iskren, to mi ponekad i nedostaje. Tako da definitivno razlog nije bio nedostatak volje za odlaskom na tour, već sam se jednostavno želio maknuti – to je sve.

Prije pet godina skladao si komad nazvan “Credo”, što na latinskom znači ‘Ja vjerujem’. Također, u suradnji s Ragnarom Kjartanssonom, tvojim manje-više stalnim suradnikom u zadnje vrijeme, skladao si djelo nazvano “The Explosive Sonics Of Divinity”. Može li se iz tih naziva iščitati da si ti zapravo religiozna osoba?
Nikako. Zapravo, ne mogu biti dalje od onoga što se smatra religioznom osobom. Konkretno, “Credo” je djelo koje je zahtijevalo tekst jer ja najčešće pišem glazbu za vokalne dionice bez da imam riječi koje su za to pripremljene – tako mi je jednostavno lakše. I tako, kad je kompozicija bila gotova, trebale su mi te riječi koje sam pisao na način da nabrajam sve ono u što vjerujem – prijateljstvo, ljubav i sve lijepe stvari na ovom svijetu. Tada sam to dao prevesti na latinski, pošto taj jezik ipak ima neku težinu i vrlo je muzikalan. Što se religije tiče, ne odbacujem je kompletno kao nešto nužno loše – ona može itekako pomoći čovjeku i služiti dobro u tu svrhu, no isto tako može biti i najgora stvar na svijetu, što često i jest. Ne znam bi li svijet bio bolji bez religije, no nekako sam sklon vjerovati da bi.Koji je tvoj sljedeći potez u profesionalnom smislu? Hoćeš li se orijentirati na ovakve specijalne nastupe poput ovog u Motovunu, na Venecijanskom bijenalu i slično ili planiraš neki studijski angažman skoro?
Pa volio bih u jedno doba otići u studio i snimiti nešto, možda krajem godine. No, to sve ovisi o mojim obvezama, prvenstveno o suradnji s Ragnarom Kjartanssonom koja me čeka. U međuvremenu sam angažiran i na produkciji nekoliko albuma, među kojima je izdanje Kristin Anne Valtysdottir (bivša članica islandskog post rock benda mum), a produciram i studijsko izdanje islandskog komornog orkestra.

Kako gledaš na trenutnu situaciju na glazbenoj sceni u Islandu? Naime, član si savjetodavnog odbora organizacije Kraumur koja pomaže mladim glazbenicima da stvore karijeru pa me zanima kolika je zapravo njena uloga u ostvarivanju tog cilja?
Hm… kao prvo, Kraumur više ne postoji i tip koji ga je osnovao trenutno je u zatvoru. Propast cijelog tog projekta dogodila se uslijed ekonomskog kolapsa koji je prije nekoliko godina zadesio Island. No, bila je to vrlo dobra inicijativa i honorari koji su se davali tim novim nadama na glazbenoj sceni nisu bili zanemarivi. Često takvi fondovi postoje tek toliko da se zadovolji forma pa se izvođaču jednokratno da tisuću eura. Što možeš učiniti danas s tim novcima? Ništa. Zato sam i bio sretan s radom Kraumura – to nije bilo davanje mrvica, već se sa sredstvima koje su bendovi dobivali itekako moglo raditi. Ono što bih izdvojio kao važnu aktualnu stvar koja se događa u Islandu jest koncertni prostor Mengi u Reykjaviku. To je mjesto gdje nastupaju mnogi mladi bendovi i gdje taj novi val glazbenika u Islandu dolazi do izražaja.

Radio si kao skladatelj za nekoliko filmova, među kojima je široj publici najpoznatiji “Ondine” u režiji Neila Jordana. Svojevrsni lajtmotiv filma je i pjesma Sigur Rosa “All Allright”. Je li ubacivanje te pjesme bila tvoja ideja ili redateljeva?
Tu je pjesmu htio redatelj. Zapravo je i ta pjesma razlog zbog kojeg sam upao u cijelu priču. On je htio raditi sa Sigur Rosom na soundtracku, no dečki su u to vrijeme bili zauzeti pa sam ja uskočio. Bilo je lijepo raditi s Neilom Jordanom – kao i svi drugi redatelji, on je odlučan i u svakom trenutku zna što želi napraviti. No, nisam bio zadovoljan s time kako je film ispao, da to blago kažem.

Jesi li u zadnje vrijeme bio uključen u stvaranje filmske glazbe? Hoćemo li nešto od tih skladbi čuti i na današnjem koncertu u motovunskom Vrtu? Također, hoćeš li primati glazbene želje?
Da, napravio sam scoreza film “Sparrows” redatelja Rúnara Rúnarssona, koji izlazi na jesen. S njim sam već surađivao na kratkom filmu “The Last Farm” te dugometražnom filmu “Volcano”. Danas ću odsvirati neke stvari upravo s tog zadnjega Rúnarssonova filma, no bit će tu i nekih skladbi koje sam napisao posebno za ovu prigodu. Po željama više ne sviram jer mi je dosta sviranja tuđih stvari, to je dosadno. Sad želim predstaviti isključivo svoj rad.