U Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog od 15. do 18. listopada održat će se 22. festival Jazz.hr/jesen. Uz trio Miklin/Kazig/Hart, Jazz orkestar HRT-a i Charlesa Tollivera, te trio Roditi/Ignatzek/Rasinfosse, nastupit će i slavni američki pijanist i skladatelj Kenny Werner.
Werner je počeo nastupati kao vrlo mlad. Prvi nastup na televiziji imao je kao jedanaestogodišnjak. Iako je učio klasičnu glazbu, uvijek je nastojao svirati sve što bi čuo na radiju ili pločama. Studirao je na glasovitom Berklee School of Music, ali je uzimao i privatne satove glasovira kod čuvene Madame Chaloff koja ga je poticala na istraživanje duhovnosti i suštine u glazbi.
Kenny Werner vodi vlastite sastave u kojima sviraju zvijezde jazza, a surađivao je s mnogima od vodećih jazzista, među ostalima s Mariom Schneider, Joeom Lovanom i Tootsom Thielemansom. Kao gostujući solist, skladatelj i aranžer, svirao je s mnogim svjetskim jazz orkestrima, a bio je članom glasovitog Mel Lewis Orchestra za koji je skladao i pisao aranžmane.
U Zagrebu će nastupiti s kvintetom u kojem sviraju trubač Randy Brecker, saksofonist Benjamin Koppel, kontrabasist Scott Colley i bubnjar Antonio Sanchez.
Koji ćete program izvesti na festivalu Jazz.hr/jesen?
Uglavnom ćemo svirati skladbe s mojeg novog CD-a “Balloons” koji sam ostvario s istim sastavom s kojim ću nastupiti u Zagrebu.
Radi li se o vašim skladbama?
To će biti sve moje skladbe osim standarda “If I Should Lose You” u mom aranžmanu, koja nije na tom albumu. Možda odsviramo još jedan ili dva standarda, primjerice neobičnu pjesmu koju sam snimio na jednom od prethodnih albuma, “Hedwig’s Theme”, temu iz filma “Harry Potter” koju sam priredio za jam s ovim sastavom.
Dolazite s gotovo istom postavom s kojom ste u Zagrebu svirali prije četiri godine. Što vam, za razvijanje vaše glazbe, znači djelovati kroz dulje razdoblje s istim glazbenicima?
Upravo se o tome radi – razvijanje glazbe. Osim toga, svi se bolje osjećaju svirajući sa stalnim suradnicima koji su upoznati s glazbom koju želim izvoditi. Volim svirati iste skladbe, jer imam li uz sebe kreativne glazbenike, oni neprestano mijenjaju glazbu, provode nove zamisli. Kad smo prošli put nastupali na turneji s ovim sastavom, svirali smo drukčije nego ikad. Doista smo istraživali. Bilo je fantastično!
Svirate uglavnom vlastite skladbe. Što vam je najvažnije u skladanju?
Teško je reći jer svaka je skladba poput drukčijeg filma, a svaki film ima drukčiji smisao. Želim skladati djela u kojima će biti puno prostora za komunikacijsku energiju, da djeluju na slušatelje kao da gledaju film. Znaš, kao kad si u kinu i gledaš film, nisi u stanju misliti ni o čemu drugom, potpuno si obuzet filmom. Svojim bih skladbama volio ostvariti okružje u kojem će se slušatelji osjećati na isti način, kao da su u filmu, primjerice kao da slušajući skladbu postaju dijelom toga svijeta i zaboravljaju uobičajene probleme.
U postizanju tog cilja važni su aranžmani, pri čemu ne mislim samo na osmišljavanje djela za orkestar. Što vam je najvažnije kao aranžeru?
Oduvijek sam želio da moja djela zvuče bigbandovski, poput glazbe Thada Jonesa ili Boba Brookmeyera. Na taj sam način počeo, a nakon nekog vremena nastojao sam da big band ili jazz orkestar prenosi moju osobnu izražajnost. Svojim učenicima govorim da moraju čim više naučiti o glazbi, ali s vremenom se sve više udaljujemo od glazbe, koristimo glazbu kako bismo izrazili nešto osobno. U vrijeme kad sam snimio album “Institute of Higher Learning” više nisam pisao glazbu kao Bob Brookmeyer ili Mel Lewis. Pisao sam na osnovu posebnih zamisli. Prilikom improviziranja težim ostvarenju zamisli koje me napaljuju. Danas kad skladam za jazz orkestar težim ostvarenju zamisli koje me pale. To je isto.
Kako skladate?
Počinjem s notama ne znajući kakvo ću djelo skladati. Tek negdje oko sredine tog procesa spoznam kakvo bi to djelo moglo biti. Mnogi od samog početka imaju zamisao koje se žele držati, ali ja ne mogu pisati glazbu na taj način. Imam li ideju od samog početka, to je za mene previše predvidljivo. Radije se poigravam notama i sviram ih sve dok ne iznenadim sam sebe, što je nagovještaj teme koju poslije uobličujem u glazbeno djelo. Na taj način ostvarujem djela koja nisu predvidljiva. To je razumljiv razlog, jer ja ih ne mogu predvidjeti.
Kako tradicija jazza utječe na vaše stvaralaštvo i kako poznavanje cjelokupne tradicije koristite u kreiranju suvremene glazbe?
Počeo sam s tradicijom. Još uvijek ju volim i poštujem, ali danas prilikom stvaranja ne mislim na tradiciju. Kad skladam ili sviram glazbu, više ne mislim o glazbi. Razmišljam o energiji, što se ne može definirati. Zamišljam note koje su posložene… Gledate li u nebo vidite različite formacije zvijezda. Note vidim na isti način. Promatram ih i vidim kakve obrasce oblikuju. Više ne gledam na note kao takve. Više ne pridajem takav značaj tradiciji kao prije. Ne razmišljam na taj način da bih nešto morao obojiti bluesom, jer blues je tradicija. To mi više nije važno. Važno mi je pronaći nešto što će me iznenaditi, što mogu odrediti i posložiti tako da ima što je moguće više oblik poput nečega što svi mogu definirati. Tradicija više ne igra važnu ulogu u mom svjesnom umu. Ona je jednostavno prisutna jer smo, učeći o glazbi, usadili tradiciju u svoju svijest. U mojim će se skladbama osjetiti ponešto od onoga što tradicija sadržava, ali nisam glazbenik koji svjesno sklada ili improvizira s tradicijom u mislima.
Možemo li povezati naslov jednog vašeg albuma – “A Delicate Balance” – s vašom glazbenom filozofijom?
Mislio sam da je to dobar naziv za album jer glazba je usporediva s prirodom, a u prirodi postoji uravnoteženost. Jazz je, poput prirode, sazdan od krhke ravnoteže između mnogo toga: između suvremenog pristupa u sviranju i ukorijenjenosti u formi, između umjetnosti i tehnike, između tradicije i suvremenog, između osobnog i univerzalnog. U današnje doba glazbu uzbudljivom čini upravo to što se sve zasniva na finoj ravnoteži. Ona omogućuje da ritmovi dobro zvuče, jer upravo u tom području postoji opasnost od pretjerivanja. Sve u glazbi zasnovano je na osjetljivoj ravnoteži. Dobro potkovani glazbenici odlično će se snaći u problematici te ravnoteže.
Zašto i kako ste napisali knjigu “Effortless Mastery”?
Nastala je kao rezultat mojih podučavanja. Na jednom sam mjestu objedinio ono o čemu govorim studentima. Nastala je kao što nastaju i moje skladbe. Nisam puno razmišljao o tome kako ću je napisati. Nastala je iz potrebe da pomognem mladim glazbenicima na način na koji im vrlo malo profesora može pomoći. Sve više i više ljudi počelo me slijediti pohađajući moje glazbene radionice i stručna predavanja. Nakon nekog vremena shvatio sam da su mnogi gladni podataka koji će im pomoći da budu bolji glazbenici. Putovali su za mnom kako bi dobili odgovore na svoja pitanja. Kad sam shvatio koliko su moja predavanja i radionice popularni, napisao sam knjigu. Otada do danas, ljudi mi svakodnevno govore kako im ta knjiga puno znači. To mi je potvrda da sam napravio nešto što koristi tisućama ljudi, čak više nego glazba koju sviram.
