Zvijezda ovogodišnjeg 7. Liburnia Jazz festivala, što se od 6. do 8. srpnja održao u Opatiji, američki alt saksofonist i skladatelj Kenny Garrett oduševio je publiku sjajnim izvedbama postcoltraneovskog pristupa, ali i fusiona s elementima novih glazbenih trendova. U razgovoru poslije koncerta govorio je o najznačajnijim događajima iz svoje karijere, značajkama njegova glazbenog promišljanja i glazbenicima koji su utjecali na njegov pristup.
U dijelu koncerta svirali ste u stilu Johna Coltranea. Zašto je on značajan za vašu glazbu?
John Coltrane je uvijek prisutan u mojoj glazbi. S njim sam duhovno povezan. Čujem njegov glas, izravno osjećam njegovu glazbu. Sjećam se prvog slušanja ploče “Blowing Session” s Hankom Mobleyem, Johnnyem Griffinom, Artom Blakeyem i Leeom Morganom. Johnny Griffin je svirao predivno, ali tada je došao red na Johna Coltranea koji je odsvirao samo jednu notu, ali to je zvučalo kao da pjeva. 
Tada sam spoznao da je upravo to ono što volim u glazbi. Ta jedna nota puno mi je značila. To je ono što čujem u svojoj glazbi, što želim čuti u svojoj glazbi. Kad sviram posvetu Johnu Coltraneu ostvarujem duhovnost koji se osjeća u njegovoj glazbi.
U drugom dijelu koncerta osjetio se utjecaj Milesa Davisa. Kako vas on nadahnjuje?
Miles je također uvijek prisutan. U izvedbi koju sam posvetio Milesu koristio sam više elektronskih efekata kako bi postigao taj zvuk. Kroz nju želim pokazati publici da sviramo ozbiljnu glazbu ali se pritom i zabavljamo. Na taj način želim ostvarivati ravnotežu u glazbi. Oduvijek sam slušao različite stilove glazbe, razne žanrove.
Kako ste se osjećali nastupajući s njim?
Sjećam se da je na prvom koncertu koji sam svirao s njim odgovarao na ono što bi on odsvirao. Nisam znao smijem li tako pristupiti sviraci, ali tako je započeo naš glazbeni odnos. Nikad mi nije govorio na koji način trebam svirati. To se jedostavno dogodilo. Od Milesa sam naučio mnogo toga što je vezano uz spontanost. Na njega gledam kao na osobu sigurnu u sebe, koja je na njegovom koncertu glazbenicima iz sastava dozvoljavala da sviraju petnaestominutna sola. To ga nikad nije uznemiravalo, jer se uvijek znalo da je to bila skupina Milesa Davisa. Osjećao sam se počašćenim što sam na nastupima s njim imao mogućnost svirati koliko god sam htio.
Dok sam svirao s Freddiem Hubbardom smio sam odsvirati dva korusa i to je bilo to. Nije želio čuti ništa više od toga. Nastojim glazbenicima iz svojeg sastava omogućiti da sviraju koliko žele, kao što je Miles omogućio meni. Prema meni se odnosio s ljubavlju i poštovanjem. – Samo sviraj! Sviraj nešto svoje!
Bez probe.
Uvijek bez probe.
Kakvo iskustvo donosite iz razdoblja u kojem ste svirali s Duke Ellington Orchestrom i Mel Lewis Orchestrom?
Ako se glazbeniku ukaže prilika, svakako mora svirati u big bandu. Mnogo se može naučiti kroz sviranje u skupini s osamnaest glazbenika. To je bila najvažnija lekcija za mene. Kad sam poslije svirao s Milesom točno sam znao kako trebam svirati zajedno s trubačem. Isto je bilo kad sam svirao s Woodyem Shawom i Freddiem Hubbardom. To je bilo sjajno iskustvo za mene, kao i sviranje s Cootiem Williamsom.
Kroz sviranje s big bandom možeš puno naučiti o zvuku što je posebice važno za saksofoniste. Svirajući u big bandu naučiš kako proizvesti pravi zvuk, kako se izdvojiti iznad orkestra.
Kako vas je Kina nadahnjuje za kreiranje novog jazz pristupa?
Glazbenici godinama posuđuju elemente iz različitih svjetskih kulturnih okruženja. Zamislio sam da bi sljedeći korak mogao biti kreiranje glazbe koja obuhvaća elemente japanske i korejske glazbe, a nakon toga upoznavanje s kineskom glazbom. Tada sam odlučio snimiti album “Beyond The Wall”. Imao sam zamisao kako bi glazba trebala zvučati, no nisam bio siguran da je to pravi način jer nikad nisam bio u Kini. Zato sam otišao tamo i pokušao se upoznati s jezikom, običajima i glazbom.
Vratio sam se obogaćen iskustvima iako ih nisam mogao u potpunosti iskoristiti za album. Postoje sličnosti između kineske i afričke glazbe. Ritam je tek malo drukčiji, pentatonska skala je ista. Nakon nekog vremena za mene je to postalo isto. Osjećam to kao jednu glazbu, iako ju uvijek razdvajamo. Razdvajamo glazbu na klasiku, jazz, indijsku, kinesku, japansku. Japanska glazba proizlazi iz kineske, a kineska mi glazba ponekad zvuči poput irske. Nakon nekog vremena sve se doima povezanim.
Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 15. srpnja 2007.)
(Foto: Davor Hrvoj)
