Do trenutka ukucavanja ove rečenice, prebrisao sam ih jedno dvadeset. Što u ovom paragrafu, što na mnogim mjestima ispod. Veselio sam se odlasku na koncert Kendricka Lamara, veselio sam se i Jamesu Blakeu, no ipak, kako to obično biva kod spektakularnih predstava, nisam imao blage veze čemu se točno veselim. Amsterdamski Ziggo Dome, vrhunska dvorana za 15 tisuća gledatelja, ugostila je grandioznu predstavu u potpisu trenutno najtraženijeg liričara svijeta, a dojam leži tamo negdje na granici nestvarnog – barem za naše domaće pojmove.
Pisati klasični “kako-je-bilo” je gubljenje vremena jer je bilo u maniri uzrečice – you gotta see it to believe it. Kendrick Lamar je, na stranu patetičnih superlativa naj-ovo i naj-ono, publici pružio višestruku vrijednost u odnosu na tih šezdesetak ojra koliko je koštala karta. I to sve u jedva 75 minuta prave svirke. Kako? Kada repaš i sam si na bini, kada te nitko ne prati kada ostaneš bez zraka. Kada natjeraš publiku da sedam puta a cappella pjeva “HUMBLE” i kada imaš muda uzeti potpuno drugačijeg Jamesa Blakea kao predgrupu. Kada svi čekaju pjesme s novog albuma, kada je bis pjesma s novog albuma, kada nema pijanog uzvika “sviraj stare!” i najbitnije, da se nakon svega nabrojanog apsolutno nitko ne osjeća prevarenim. Drama u tri čina i dvadesetak aktova, fuzija japanskih manga crtića i nasilnih TV vijesti unutar crne Amerike.
Kendrick Lamar, alias Kung Fu Kenny, prijestolonasljednik hip-hopa u bijeloj halji, smiren poput Konfucija žvače svoju liriku pred razjarenim masama. Suvremeni ples kao jedina popratna koreografija, “DNA” za početak, “GOD” za kraj i sve ostalo između. Poruke ponosa vlastite kulture, kritika rušiteljima iste. James Blake? Moderni klasičar, duboki bas s jedne, milozvučni sopran s druge strane. Sveukupni dojam? Krcati vagon podzemne željeznice po osmi put pjeva “HUMBLE”. Fragmentirani dojmovi cjelokupno ne daju neku sliku kako sve to izgleda, ali htio bi da tako i ostane, jer se zbilja isplati otići. Izvanserijsko iskustvo u izvanserijskom trenutku vrlo vjerojatno zlatom ispisane glazbene karijere.
Naši stari tisućama su godina izučavali znanost postizanja unutrašnjeg mira. S druge pak strane, Kendrick Duckworth Lamar, dijete nemirnih ulica Comptona, u samo je nekoliko godina dostigao status nedodirljivog Kung Fu Kennyja, mudrog učitelja u bijeloj halji koji je došao spasiti hip-hop od plitkog hedonizma. Napokon jedan uno di noi glazbeni influencer, i to u sferi, po mom mišljenju, u potpunosti pogubljenog hip-hopa. Naklon do poda i vidimo se na ljeto na Szigetu.
Setlista:
- DNA
- ELEMENT
- King Kunta
- Untitled 7
- goosebumps
- Collard Greens
- LOYALTY
- Swimming Pools (drank)
- Backseat Freestyle
- FEEL
- LUST
- Money Trees
- XXX
- A.A.d City
- PRIDE
- LOVE
- Bitch, Don’t Kill My Vibe
- Alright
- HUMBLE
- GOD
