Kemal Monteno – bosanski Roy Orbison

Domaća se šlageristika pokazala kao mnogo tvrđi zalogaj da ga zub vremena samo tako nagrize.

Kompilacija na tri diska “50 originalnih pjesama” Kemala Montena samo je jedan od argumenata u prilog tezi da je zabavna muzika na području nekadašnje Jugoslavije bila mnogo bolje kvalitete nego što se mnogi usude priznati, i da mnogo bolje stari nego ultraprecijenjeni novi val.

Montenov život je počeo blizu stadiona na sarajevskom Koševu 17.9.1948. u radničkoj obitelji. Kao i njegova biološka (otac Talijan, majka Bosanka), tako i Montenova umjetnička DNA je sastavljena od talijanske kancone i bosanske sevdalinke i upravo se to, uz romske pjesme iz susjedstva, slušalo u njegovoj kući. Naravno, kako to već ide s talijanskom melodramom, romskom zaigranošću i bosanskom otvorenošću, razne kombinacije su dozvoljene i poželjne: Monteno može melodiju karakterističnu za bosanski sevdah otpjevati punog, impostiranog glasa, frazirajući kao Talijan, i iz njegovog grla to je zvučalo i zvuči autentično i emotivno. Kako god okrenuli, on je svoje pjesme pjevao iz srca i iz uvjerenja, još od prvih uspjeha do slave u svim krajevima nekadašnje države, preko odvratnog rata koji je zadesio njegov rodni grad i novog početka te novih pjesama koje se pjevaju u odvojenim državama. Monteno se za svoju karijeru pametno brinuo: uvijek je pazio da ima blizu sebe nekog tko dobro barata stihovima (Mišo Marić, Alija Hafizović, Ivica Krajač…) i nekog tko će raspisati pametan, a ne banalan aranžman (Stipica Kalogjera, Ranko Rihtman, Đorđe Novković…).

Kompilacija “50 originalnih pjesama” sugerira kako je Monteno već u mladim danima našao svoju nišu na popularnoglazbenoj sceni. Poput Roya Orbisona Montenov tenor na rubu falseta s lakoćom je gađao u sridu na gorkoslatkim, tugaljivim i refleksivnim refrenima, a njegov kompozitorski nerv je uvijek dodavao nove začine u jasno definiran stil: talijanske balade, frankofonske šansone, sevdalinke, valceri, starogradske pjesme, talijanski utjecaji, meksički melos, austrogermanski šlageri, britpop iz šezdesetih u kojima bi se ‘dosadno’ provlačili istim motivi ruminiranja, priželjkivanja, slatkih sastanaka i gorkih rastanaka. Njegove pjesme su poput dobrih romantičnih filmova: serije vinjeta susreta, dodira i mnogo izrečenih i neizrečenih emocija.

Rijetko ćete naći kompilaciju dobre muzike koja pokriva vremenski tako širok raspon djelovanja (od 1967. do 2013.) a koja tako malo varira u zvuku, odnosno, teško ćete, samo na temelju zvuka moći odrediti u kojoj je dekadi pjesma nastala. Po tome je Montenova pjesmarica poput one od The Ramonesa, perfektna od početka s vrlo malo modifikacija, ili još bolje, poput Lade Nive, perfektne od početka i spremne da dopre do svakog.

“Ako čuješ jednu, čuo si ih sve” rekli bi zlobnici o Montenovim pjesmama i ne bi bili u pravu jer pjesma je puno više od akorda, žanra i zvuka.

S druge strane gledano, Monteno je bio jedan od onih muzičara kod kojih se znalo što publika može očekivati, a on to povjerenje nikad nije iznevjerio, ne samo stilski, nego i kvalitativno. Paradoksalno je da je Monteno, čije pjesme reflektiraju melodramatičnu stranu čežnje i ljubavi, čije pjesme često olakšavaju tugu i bol, autor teksta jedne od najmračnijih pjesama na području nekadašnje Jugoslavije: “Bacila je sve niz rijeku” Indeksa (popularno je tumačenje da je to pjesma o abortusu), te da je usred ratnog ludila u rodnom gradu otpjevao podjednako gorak i crnohumoran stih kakav u mirnodopskim uvjetima može smisliti valjda samo Nick Cave, i koji glasi: “Ako me pitaš kako mi je, da ti roknu samo dvije, sve bi ti se samo kazalo“. Za neupućene, u toj pjesmi Kemal pjeva o granatama. Cave se opet vraća u primisao kad Monteno pjeva “Kad umre ljubav” i to točno na svoj način, ali je ugođaj baš caveovski.

Nakon mraka uvijek dolazi svjetlo, pa tako možemo zaključiti da rijetko tko može tako nadahnuto kao Monteno otpjevati stih “Vratio sam se, živote“, a da to ne zvuči kao pretakanje iz šupljeg u prazno.

Pjesma po kojoj je najpoznatiji je neslužbena himna svom rodnom gradu “Sarajevo, ljubavi moja“, koja je svoju možda najemotivniju verziju doživjela u izvedbi sarajevskih muzičara i Joan Baez u travnju 1993. u tada opkoljenom Sarajevu, šaljući u svijet poruku o nesalomivosti nepokorenog grada.

“Pjesme su ptice” rekla je nedavno kantautorica Nina Romić. Ovih Montenovih nekoliko tuceta pjesama spremno je poletjeti u vječnost, noseći duh otvorenosti, predanosti i ljubavi.