Papa Franjo na naslovnici novog američkog Rolling Stonea?
Povela se na društvenim mrežama polemika za ili protiv, pri čemu ljudi ne vide bitno. No, netko je još davno rekao da je papa najveća rock zvijezda, pa ima smisla i u Rolling Stoneu. Pogotovo kad se dogode ovakvi pomaci, jer aktualni papa podržava vrijednosti koje idu na ruku mlađima i onima suvremenijeg, otvorenog svjetonazora. 
To je brendiranje a papa je zvijezda, pa sinoć po Dnevnicima inozemni svećenici komentiraju kako je odlično da je u takvom časopisu. Izašao je i podatak da je elektronski najmasovnije ‘slijeđen’ na planetu (Twitter, Google) papa a tek potom Barack Obama. Nije sve u naslovnici, pretpostavljam da je i tekst dobar, kao i onaj gore lijevo u kutu o tome koliko SAD izvoze globalno zagrijavanje u svijet, ili onaj desni ‘The Internet Crime Kingpin’.
Kerum i Bandić na naslovnici Rolling Stonea?
To su ozbiljne teme i već te tri govore nešto o uređivačkoj koncepciji američkog Rolling Stonea, časopisa koji je naizgled glazbeni, ali zahvaća bitno širu kulturno, društvenu klimu. Dugi i iscrpni politički tekstovi na nekoliko stranica, naslovnice koje često ne donose fotke pop i rock zvijezda (mada ima i njih), nego ljudi koji određuju društvenu klimu Sjeverne Amerike i svijeta, bili glazbenici ili nešto treće.
I mi smo dobili svoj regionalni Rolling Stone krajem prošle godine ali je priča, naravno, kod nas sasvim drugačija, osjetno bljeđa. Ima li šanse da Milan Bandić ili Željko Kerum (kao svojevremeno gradonačelnik New Yorka Rudy Giuliani), dođu na naslovnicu a da to ne izazove upitnike iznad glava javnosti?
Teze ne dolaze ili ne prolaze
Nema, jer tek kad pogledamo van, pa i znakovite naslovnice Rolling Stonea ili Timea, vidimo drastične razlike u sadržaje koje pojedini ljudi propagiraju i smjerove kojima različita društva idu. Neka su moderna a neka, blago rečeno, nazadna.
Pogledajmo još malo analogiju i razliku između nas i njih; bi li kardinal Bozanić pasao na naslovnicu domaćeg Rolling Stonea? Kolika je razlika između (mainstream) novinarstva kod nas i njih, tolika je razlika i u idejama koje vladajući (pa i u istoj organizaciji) zastupaju.. Papa propagira humanoidne teze i teme koje kod nas ne dolaze ili ne prolaze, od stava prema LGBT zajednicama, sklonosti sirotinji, micanju znakova kič-bogatstva, itd., s čime je puno bliži izvornim stavovima šefova sina.
Papa dobiva nove fanove, pa i onima koji ne vole organiziranu religiju (bez obzira jesu li privatno vjernici), djeluje napredno i simpatično. Popularno, a neki su nepopularni pa nisu za naslovne stranice jer bi pala naklada.
Olinjali rockeri u olinjaloj pozi
Naslovnice Rolling Stonea same za sebe su dovoljno zanimljiva priča kroz povijest, kod nas se niti aktualnost ne uvažava. Kakvog smisla ima godinu dana prije izlaska prvog broja domaćeg Rolling Stonea odrediti da je na naslovnici Goran Bare, nekadašnji spasitelj domaćeg rocka za kojeg će vam troje njegovih bliskih suradnika i prijatelja pričati negativne stvari kojima ne želite povjerovati?
Pa se tog plana s Baretom držati kao pijan plota, u trenutku dok Dubioza kolektiv s 9 tisuća ljudi pune veliki Dom sportova? Kod nas su pobrkani i vrijednosni i društveni kriteriji nečijeg ‘značaja’. Recimo, za novi broj Rolling Stonea imalo bi smisla na naslovnicu staviti Massima koji je prodao mali Dom sportova 14. veljače i koncert preselio u veliku dvoranu, ili Nenu Balana koji je rasprodao jedan Vatroslav Lisinski 6. veljače i dodao drugi koncert 10. veljače. Petnaestak tisuća ljudi će to vidjeti, ali nama to nije dovoljno za naslovnu stranicu glazbenog časopisa. Nije hoh? Nije dovoljno rockerski i cool? Nije provokativno?
S druge strane, provokativnosti nema ni u naznakama, osim one bolno dosadne ‘z rokerima’ u nekoj olinjaloj rockerskoj pozi. Da imaju Belana i Massima tako bi reagirali Amerikanci, to su dvije prave, vruće glazbene teme ovih dana, ali ne sumnjam da će se na naslovnici kod nas naći neki ‘pravi’ rocker, konzervativan poput Bareta kojega niti djeca mlađe dobi više ne smatraju presudnim (mada zna biti okej, priznajem).
Mlaka vodica i podgrijana juhica
Onda je bolje napraviti pravi cirkus i staviti Thompsona na naslovnicu, u pravi politički i društveni kontekst, u neki jaki tekst, objasniti fenomen pa da vidimo o čemu se tu zapravo radi. Vidimo što je francuski Rolling Stone napravio s Dylanovim intervjuom, gdje je to kod nas?
Par ozbiljnih ljudi pišu ozbiljno o glazbi razbacani po raznim medijima i skloni su takvim temama, a jedini glazbeni časopis u državi djeluje kao mlaka vodica i podgrijana juhica. Fini papir i dobar grafički prijelom Rolling Stonea je tu, samo fali sadržaja i da se nekom nedajbože ne zamjerimo. Sjetimo se Mladine, Poleta, Feral Tribunea i sličnih, to su bile teme i dileme, ispada da se rock glazba najbolje tretirala u njima a danas po izdvojenim kolumnama.
Pravimo se Englezi ili Amerikanci
Najgore, kod nas se na ‘čistu’ glazbu gleda pomodno, inače bi Massimo i Belan bili zvijezde mjeseca, ako ne i sezone, jer prodaju više nego Rolling Stone u kojem ih nema. S druge strane, bitne društvene teme od straha se izbjegavaju, pa glazba baš u medijima posvećenima glazbi ostaje nebitna zajebancija, suha i stara G-dur–A-mol priča koja ne donosi ništa bitno i ‘ne talasa’…
Priča kojoj fali domaći kontekst, pravo sidrište, a ne da se pravimo Englezi jer nam to baš i ne ide. Kakvog ima smisla trabunjati o dalekom britpopu kad niti cropop ne znamo objasniti? I Amerikanci su, kako vidimo po Rolling Stoneu, bolji od nas, a i Francuzi, ovo kod nas je pravi daft punk…
