Kao i svi brandovi, brand The Bambi Molesters…

2384

Uspijeva li išta u Sisku osim The Bambi Molestersa?” bio je naslov koji se kočio u jednim dnevnim novinama.

Pitanje je naravno ironično i duhovito, no zapravo nosi odgovor na pitanje kako uspijevaju male firme u Hrvatskoj. Naime, grupu The Bambi Molesters sam doživljavao kao malu firmu koja posluje održivo, gdje su se 4 osobe našle kao muzičari i kao ljudi. Priča o The Bambi Molestersima zaobilazi 90% općih mjesta, no baš zato, uoči njihova slavljeničkog koncerta povodom 20 godina postojanja, odnosno festivala, treba se prisjetiti njihova načina funkcioniranja. Pokazuju li The Bambi Molestersi kako hrvatski poslovni svijet treba funkcionirati? Odgovor je i da i ne. Argumenti za ‘ne’ su relativno jasni. Vrlo je upitno koliko mogu živjeti samo od glazbe i koncerata (tko zna, možda u kampanji neki predsjednički kandidat uzme npr.: “Theme From Slaying Beauty”), broj prodanih primjeraka njihovih albuma nije velik. Možda je pravo vrijeme da država intervenira pa da im dadne koju pinku za inozemni album kojim se promovira hrvatska muzika. Kontakte i renome već ionako imaju. A argumenti za ‘da’?
1. The Bambi Molestersi rade ono što stvarno vole.
Prvo je naravno raditi ono što se voli, a pod ‘jedan be’ je biti uporan u tome k’o jarac. Orson Welles je sam sebe smatrao amaterom. Amater radi ono što doista voli, a The Bambi Molestersi ostavljaju dojam da sviraju muziku koju bi sami željeli slušati. Vjerojatno bi Molestersi svirali istu muziku i da ih nisu prepoznali Scott McCaughey, Peter Buck, Chris Eckman. Nakon 20 godina djelovanja u istoj postavi (raritet za hrvatske prilike!) Molestersi ne pokazuju da su rekli zadnju riječ. Njihov stil je prepoznatljiv, ali ga mogu umješno mijenjati da ostane prepoznatljiv i u isto vrijeme nov i nepredvidiv. Rijetki izvođači to mogu.

2. Dobro su proučili materiju prije nego što su se s njom počeli baviti.
Kao što sugerira dokumentarac “Backstage Pass”, članovi grupe su ljudi različitih muzičkih popudbina, koje nije sputavao niti jedan žanr. Gitaristi Dinko Tomljanović i Dalibor Pavičić u spomenutom dokumentarcu naglašavaju da su prilično pozorno slušali afričku glazbu iz perioda prije razvoja world music scene (?!) kao što su Orchestra Virunga, Youssou N’Dour, Kanda Bongo Man… Basistica Lada Furlan-Zaborac je prije basa svirala klavir, a bas je praktički prosvirala tek u grupi. Od muzike je tada voljela Sex Pistolse, dok je bubnjar Hrvoje Zaborac bio fan grupe Sonic Youth. U svom intervjuu za drugi broj Feral Music 1997., oni će kao svoje omiljene muzičare navesti kantautora s nagnućem u americani Bobbya Charlesa, garažne rockere Sonicse, jazzera Cheta Bakera, zatim Bookera T. And MGse, i već spomenute Sex Pistolse i Sonic Youth. I to su sve slušali dok je Internet bio tek u povojima.

Muziku podržava

Stilski su Molestersi uspjeli povezati klasične obrasce surf rocka s ambijentalnom muzikom, ne puno različitim zvukovljem kakvim se igraju najnovija generacija post-punkera pri čemu su prepoznatljivi dok rade i jedno i drugo.

3. The Bambi Molesters nemaju velike veze s hrvatskim tržištem.
Za njih ne vrijedi ono: Mala bara, puna krokodila. Nema klanovskih bitaka. Nema ‘kuhinja’, ni krivljenja kičme nad domaćim ‘velikodostojanstvenicima’. Istini za volju, ima nešto ružno u tome kada kažem da je najbolje za hrvatske firme da imaju što manje posla s hrvatskim tržištem, ali dok ne pravedni zakoni ove zemlje ne postanu stvarno na snazi i ne počnu se primjenjivati od strane sudova u realnom vremenu, to je jednostavno tako. Za Bambije ne postoje usporedbe i okviri. Njihova muzika je kolaž slika, a Molestersi sami rade okvir.

No, to što nemaju veze s hrvatskim tržištem ne znači da se ne umrežavaju: spomenut će da su ostali fascinirani grupom The Flaming Sideburns, koji su na jednom davnom koncertu trebali biti predgrupa Molestersima, no kad su ih Bambiji čuli kako sviraju sami su se ponudili da budu predgrupa Sideburnsima. To je bio početka poznanstva koji je u konačnici doveo do poziva Sideburnsima za svirku na “Sonic Bullets” slavljeničkom koncertu/festivalu.

Bambiji su vrlo rano otkrili prednosti povezivanja preko Interneta: spomenimo da im je prvi album producirao poznati DJ Phil Dirt, a kad smo već kod prvog albuma “Dumb Loud Hollow Twang”, spomenimo urbanu legendu da su svoj album prvijenac snimali praktički u ilegali, odnosno morali su potkupiti podvornika da bi mogli uopće snimiti taj album (koji je snimljen, naravno, u jednom sessionu, na uskršnji vikend 1997.). To je fantastična priča za filmski scenarij.

4. Pronašli su svoju prepoznatljivost, odnosno nišu na svjetskom tržištu i međunarodno priznanje.
S vremena na vrijeme u domaćim glasilima čitamo vijesti o domaćim izvođačima: pregovaramo s diskografskom kućom XY, pa onda s YZ. Svjedoci smo raznih pričica kako su se ‘ti i ti’ izvođači navrh ušiju popeli s inozemnim pregovorima, uvrštavanjima na neke bezvezne kompilacije. ‘Samo što nije’ pričama, sve u cilju dizanja cijene kod domaćih gaža.

Što bi razne Severine, Nine Badrić, Tonyi, Jacquesovi i drugi beskrajno ambiciozni likovi s nevelikim umjetničkim integritetom
dali da im izađe tekst u časopisima kao što su Mojo i Uncut, da im na ploči svira gitarist najvećeg američkog benda osamdesetih i devedesetih?

Istini za volju, poznati tračer/bloger Perez Hilton je svojevremeno promovirao Severinu na svom blogu. Ipak, većina čitatelja će više vjerovati muzičkom ukusu gitarista R.E.M.-a i strastvenog rock kolekcionara Petera Bucka kod kojega je jedino žutilo ono na stranicama starih muzičkih knjiga i časopisa koje je pročitao.

Zaključak: The Bambi Molesters je postao, da prostite na izrazu, brand. Da nije, nikad ne bi završili u naslovu “Uspijeva li nešto u Sisku osim The Bambi Molestersa?“. Kao i svi brandovi, brand The Bambi Molesters šalje svoju poruku da se vrline dosljednost, upornost, kooperativnost, znanje isplate. Kao i svi brandovi, vrijednost branda The Bambi Molesters nadilazi računicu ‘mogu li oni od toga živjeti’.

Sretan rođendan, The Bambi Molesters!

0 Shares
Muziku podržava