Čovjek je u 2019. godini daleko napredniji od inačice prije nekoliko stoljeća, desetljeća. Pritom je razumno sagledati na postojeće stanje kao na neznatnu točku u razvoju vrlo mlade vrste koja prividno bezrazložno vrluda prostranstvima stranog nebeskog tijela. Vremenski tijek samo će dodatno potvrditi primitivizam današnjih inovacija, a socijalne prepirke bit će svedene na kolateralnu štetu društva motiviranog novcem i pustom moći. Naravno, svaki stupanj navedenog razvoja kratak je trenutak, tek singularan pokret prema sljedećoj fazi kolektivne evolucije. Obećanje napretka svojstveno njedri elemente mesijanskog i metafizičkog, motive ljubomore i težnje kojima se prosječan čovjek nije mogao, ne može te se neće moći oduprijeti. To su ideali koji nas istovremeno čvrsto drže na zemlji, gradeći od smislenog iskoraka i guraju prema ambiciji nasljeđivanja božanske uloge.

U nedostatku percipiranog smisla na tekućem putu pitamo se gdje to sve vodi te ako uopće imamo kontrolu nad vlastitom budućnosti. Kolektivna i pojedinačna izgubljenost u disfunkcionalnoj prirodi naginje nas prema nečem svevišnjem, u krajnju ruku nepoznatom. Ta težnja, beskonačna potraga za Bogom, ima neodređen broj odredišta, no dva su ekstrema. Jedan se veže na poštovanje izmišljene ljudske dogme i nedopustivih tj. zaostalih pravila čiji je cilj usaditi predodređenu zastarjelost u ljudsku srž. Drugo odredište nas vidi u ulozi posade Prometeja (istoimeni film Ridleyja Scotta) s neobuzdanom željom za dodirom tvorca. To rješenje (Prometej) gura našu znanost, pamet i mogućnost do limita te nas eventualno pretvara u bogove, one koji će tek stvoriti na svoju sliku. Naš zadatak, koliko god uzaludan, jest biti i ostati inovatorima uvijek jedan korak iza Boga. Umjetnost je uvijek predvodila razgovor, kao jedini oblik komunikacije s metafizičkim, a Kanye West jedan je od onih generacijskih umjetnika čiji je rad neiskvarenim introspektivnim izražajima u stalnom dosegu prema nebesima. “JESUS IS KING“ samo je eksplicitan nastavak istog.

Nečija veza sa svetim trebala bi biti intimna stvar, neiskvarena vanjskim predrasudama, dok se West našao u perpetualno javnom polimorfnom odnosu u kojem se hrvao sa shvaćanjem samog pojma. Postupak preispitivanja uvjerenja utemeljio je odsječenu personu strašnog samopouzdanja, onu koja je prvo vratila štovanje nadnaravnog u mainstream (“Jesus Walks“), a kasnije završila pred oštrim sudom javnosti, zajedno s ostalim hereticima. Kanye je imao naviku proglasiti se Bogom, ali dosad nikad nije doveo u pitanje da slične iteracije imaju sposobnost krvarenja. Čak i napojen nepokolebljivim egom gromoglasno izjavljuje: “Ja jesam Bog, iako sam čovjek od Boga, cijeli moj život u Božjim rukama“.

Muziku podržava

Kanyeova diskografija skrušeno prati i dokumentira životni put svog autora. Gledajući na nju kao na mali glazbeni svemir, očito je kako postoji konkretan početak, narativni tijek, no ne i logični zaključak. Kad na ovakav način čitamo rad jedinstvenog glazbenika, dobijemo univerzalnu priču o mladom čovjeku koji kroz perpetualnu borbu sa svijetom oko sebe cilja na prevlast. Nakon ostvarenog uspjeha i stabilnosti, skreće s puta opčinjen megalomanskom slavom. Ego postaje protagonist, zasebna ateracija jednom suosjećajnog čovjeka, što ga svodi na najgoru verziju svojstva. Intervencijom nebesa upoznaje ljubav te kreće na križni put istjerivanja demona svoje prirode. Tu završava Westov šesti studijski album “Yeezus“, neopterećen nadolazećom nestabilnosti. Kako bi se lakše shvatilo odredište ili “JESUS IS KING”, potrebno je sagledati svaku prethodnu stanicu te razumijeti motivaciju iza kreativnih odluka čovjeka koji na svoj rad gleda kao na vječno igrani film.

Početak ili “The College Dropout“ je album intenzivnih kontradikcija, pobožna kompozicija prožeta grijehom i iskušenjem, kao i manifest odrješenja akademskih okova i predrasuda. West je u jednom trenutku mogao biti intuitivno prodoran kod prozivanja uzaludnosti izjednačavanja emocionalne zaokruženosti s luksuzom te postati neporecivim materijalistom u sljedećem. Narativno je postavljena tripartitna struktura koja opisuje prvotnu borbu za preživljavanje, upoznavanje Jay-Zija (pokušaj uklapanja u mašinu) i konačnu pobunu protiv sustava (odlučuje biti “dropout”). “The College Dropout“ sastoji se od snova i nada koji su u međuvremenu zauvijek promijenili formu hip hop i glazbenog krajolika. Postignuvši uspjeh s debijem, Kanye na “Late Registration“ kontemplira o posljedicama slave, često koristeći motive prošlosti kako bi odredio koji će smjer na raskrižju sadašnjosti odvesti u bolju budućnost, dok ga “Graduation“ vidi na vrhuncu, kao osobu izobličenu ornamentima taštine. “808s & Heartbreak“, vjerojatno najvažniji album generacije, meditira nad šupljom realnosti skrojenog okruženja. Prekid s dugogodišnjom djevojkom, a osobito smrt majke, u Kanyea su usadili usamljenost, razočarenje i neispunjenost, osjećaje koji će ga pratiti sve do danas.

Westova glazba ima mogućnost usađivanja straha, admiracije u slušatelja, kao i imaginacije i kreativnosti – fantazije. “My Beautiful Dark Twisted Fantasy“ projekt je o potrazi utjehe u vlastitoj oskudnoj ljudskosti. Ono o čemu maštamo, slava i bogatstvo – enkapsulacija apsolutne prljavštine ljudskih snova i perverzija, njemu su na dlanu, no upozorava da je iznad zlatnog trona, na singularnoj niti konjske dlake, ovješen spreman mač (vidi ikonu Georgea Condoa za pjesmu “Power“). Album je maksimalistički pohvat, narativno i instrumentalno, te objedinjuje većinu prethodno demonstriranih vještina u moderno remek djelo, i dalje nedodirljivo genijalno koliko i odvratno, figurativno rečeno. Sličan način života, u kombinaciji s frustracijom i gnjevom pretrpljene zabrane ulaska u raskoš visoke mode, potaknuo je odcijepljenje monstruozne manifestacije ega od jedinstva gospodina Westa, time stvorivši alter ego Yeezus. Obrambeni mehanizam je ludovao, učinivši od bijedne pojave, bez nevinosti i dopadljivih kvaliteta samog Westa, obmamljeno biće s fiksacijom bivanja nadomak Bogu. Tijekom slušanja otkriva se izvor ranjivovsti i boli (nedostatak intime i bliskosti), pukotina u oklopu deluzije, koji je pravovremeno saniran prihvaćanjem iskrene ljubavi.

Teško shvaćamo kako je život stalnih krajnjih oprečnosti samo preslika naših individualnih ponašanja. S ambicijom utjelovljenja svih ljudskih nesavršenosti odjednom, West je posljedično postao apsolutnim humanim umjetnikom, mučenikom – čin koji ga je naposlijetku i slomio. “The Life of Pablo“ istovremeno je sakralan i profan, ekspanzivan i introspektivan, predivan i repulzivan – sve ono što je autor sam predstavljao. Slušajući glazbu bilo je evidentno kako se Kanyeov um nalazio na rubu urušavanja, kidan hedonističkim porivima i obiteljskim vrijednostima, te da tijek albuma, meandrirajućom retrospekcijom, manično traži izlaz iz prividno neprobojne izgubljenosti. Istoimeni “ye“ doveo je do trenutka u kojem ego jednostavno nije bio prisutan. Eksploatacija osobnih manjkavosti poprimila je zadivljujuću razinu iskrenosti i nepokorivosti na užurbanom konceptu, potkrijepljena grubom produkcijom te osjetnom emocijom. Kao prvi korak prema iscjeljenju (priznanje nedoličnosti), “ye“ je najavio egzorcizam tj. oslobađanje na “Kids See Ghosts“. Ritualan album eklektičnih tekstura i ambijenata odvijao se poput mise na čijem je kraju West ostao sam. Problem nije bio osjećaj praznine već doslovna šupljina nastala ekspulzijom prisutnih demona i božanskih vizija.

Iako su Cudi i West (“Kids See Ghosts“) godinama bili žrtve vlastite dekonstruktivističke prirode, na “Reborn“ su shvatili kako je ponovno sklapanje razbijenog spor i mukotrpan proces. Usredotočenost prema stabilizaciji donijela je obnovljeno prepuštanje Božjoj volji. Stoga nije čudno kako je album zatvoren riječima: “Bože, obasjaj me svojim svjetlom, spasi me, molim te.“ Taj stih predstavljao je kulminaciju četrnaest godina umjetničkog stvaralaštva za Westa te logičan koncept sljedeće faze odveć slavne karijere. “JESUS IS KING“ trebao je biti ponovno rođenje.

View this post on Instagram

“No more living for the culture, we nobody's slave”

A post shared by Kanye West (@kanyewestt_official) on

(n.b. Narativan tijek u tekstu nije napisan kao pogrdno osuđivanje Westove diskografije ili karaktera, već je iskren zapis samog umjetnika o vlastitom emotivnom i socijalnom stanju u trenutku izrade pojedinog albuma.)

Muziku podržava