Kako su The Frajle iskoristile YouTube za putovanja

The Frajle su četiri dame iz Novog Sada čija je glazba prošarana raznim utjecajima, od ‘vojvođanskog tanga’, šansonijerskog ugođaja, akustične muzike, pa sve do ‘ženskog bećarca’.

Publici su poznate od 2009. godine, a svoju glazbu već su predstavile u
većem dijelu regije Balkana pa ih se tako moglo vidjeti na Exit
festivalu, Špancirfestu i u raznim mjestima gdje su pokrenule akciju ‘Vratimo domove kulture u modu’. Osim autorskih stvari, također su
poznate i po raznim coverima koje redovito sviraju na koncertima.

Nakon singlova “Ich liebe dich”, “Štiklice” i “Fina” stigao je album prvijenac “Naš prvi album sa putovanja” i ženski novosadski kvartet spreman je za daljnja putovanja.

Album je nastajao između 2009. i 2011. godine, a sniman je u beogradskom studiju Go Go, od kolovoza 2011. do travnja 2012. Producent albuma je Vojislav Aralica, na koga su djevojke posebno ponosne jer je uspio njihovu energiju, koja je svojstvena njihovim nastupima uživo, prenijeti u glazbeni studio i oblikovati glazbu na najljepši način. Pjesme su nastajale u automobilima, avionima, brodovima, u raznim gradovima, hotelima, u kuhinji, na svim običnim i neobičnim mjestima.O novom albumu, planovima i glazbenim početcima govore Marija i Nataša.Djelujete kao četiri dame. Kako ste se našle skupa na istom glazbenom putu?
Nataša: Mi se poznajemo s novosadske scene i svaka od nas imala je neku svoju priču. Nevena i Jelena su rođene sestre i imale su svoj bend, Marija je isto imala svoj bend, i nekako smo se muzički paralelno razvijale. Znale smo se, i u jednom momentu se dogodio spoj. Prepoznale smo da sjajno funkcioniramo i da se super provodimo zajedno. Nakon prvih nekoliko svirki uozbiljile smo čitavu priču, shvatile da nas ljudi vole kao četverac i snimile smo cover pjesme koji smo stavili na YouTube. Ljudi su to shareali i slušali, dopalo im se to, i ubrzo nakon toga nastale su naše pjesme.Marija: Glavna stvar zašto smo stavile cover na YouTube je da lakše dođemo do svirke i nastupa, da ne objašnjavamo puno što sviramo. Bilo nam je to sa sviranjem interesantno, jer duži niz godina svaka je radila sa svojim bendom i ovo nam je bilo osvježenje. Nijedna se nije našla u takvom sastavu gdje se pjeva u četveroglasju i to nam je bilo inspirativno. Da bismo što više uživale u nastupima probale smo naći što više nastupa. Ljudima se to jako svidjelo i osjećale smo obavezu da svaki naš korak u budućnosti planiramo što se tiče pjesama i svega. Tako smo stigle do prvog albuma.Zašto ste odabrale za ime benda The Frajle?
Marija: Kada smo postavile snimke i shvatile da to što radimo ima posebnu magiju, što za nas, što za ljude koji nas slušaju, shvatile smo da moramo naći ime koje karakterizira nas četiri, da je to ženski bend, i da se osjeti podneblje odakle dolazimo. Ime frajle dolazi iz Beča, austrougarskog je porijekla, to su gospođice, i to je ono što mi jesmo!Također ste specifične po kostimografiji...
Nataša: Mi smo se same odredile stilski jer smo vrlo različite mentalno i vokalno, ali opet imamo neki isti cilj jer smo i prijateljice. Samo smo se idejno posavjetovale s našim stilistima i ljudima s kojima surađujemo i oni su nas ‘spakovali’.
Marija: Izgledamo frajlasto, što bi se reklo. Kad nas se vidi da se veli: “Evo nas Frajle“.

Radile ste covere raznih pjesama, od domaćih s regionalnog područja do stranih glazbenih numera. Izašao je i vaš prvi album pod imenom “Naš prvi album s putovanja“. Kako je taj vaš put tekao?
Marija: Mi smo se sastale u svibnju 2009. godine i pjesma “Ich liebe dich” nastala je u lipnju 2009. Kako smo nas četiri nastale, tako su nastale autorske pjesme. Usporedno s coverima radile smo na našim pjesama. Kad smo svirali prvi nastup, svirali smo “Ich liebe dich”. Ljudi nisu znali je li to naša pjesma ili obrada, drugačije smo radili obrade, jako smo ih znali izokrenuti, i “Ich liebe dich” se našla među favoritima kod publike, iako nisu znali tko to pjeva.

Nataša: Ono što je malo neobično kod nas četiri je da smo mi četiri žene i pune smo ideja. Svaka se želi umjetnički iskazati. Definitivno kada stvaramo sve moramo složiti kako treba. Svakom se mora dopasti to što radimo, i kod teksta, i kod toga da je svaka riječ na svome mjestu. Tek onda smo zadovoljne i možemo svirati i uživo i s bendom. Spremne smo svašta raditi, od svirke s tamburašima, orkestrom, klasičnim bendom ili rock bendom.

Imate li neki cover koji vam je najdraži za izvoditi?
Nataša: Svaka je u repertoar dovela ono što voli pjevati. Oko nekih pjesama se i poklapamo. Jelena voli soul, izvođačice kao što su Aretha Franklin, Alicia Keys.
Marija: Ja volim dalmatinske pjesme, Gibo, Oliver.
Nataša: Ja volim i rock i jazz, Nevena voli Balaševića i neke filmske numere. Svaka ima dio sebe koji je dovela u repertoar. U suštini ljudi mogu saznati što su Frajle tek kad odu na nastup. Tek pedeset posto toga što radimo vidi se na YouTubeu. Kad dođeš na nastup uvijek imamo priču između numera.

Marija: Svaku pjesmu prati određena priča i to je forma nastupa koji je na početku bio običan. Nismo se znale u početku, i onda je bilo što ćemo iduće svirati, kao hoćemo li nešto sporije, ili recimo tužne smo pa nam pašu takve stvari. Krenule smo naglas pričati što osjećamo i mislimo. Nakon nekog vremena ta priča dobila je formu i oni to zovu polu kabaret, sve to ima nešto svoje. Na koncertu u Domu sindikata u Beogradu i u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu dogodilo se da se ljudi smiju pola koncerta, pa da plaču, pa da pjevaju. Sve moguće emocije smo izazvali kod ljudi i to je sjajna stvar. Držimo se tog recepta.
Nataša: Volimo provesti ljude kroz naše koncerte, to je baš neko putovanje. Mi sebe klasificiramo kao strane svijeta, jedna je sjever, jedna jug i slično. Volimo ljude provoziti našim ‘frajlovskim’ vlakom.

Vaša muzika definirana je kao ‘vojvođanski tango’, ali kad sam preslušavao album on nekako više vuče na kavansko-šansonijerski zvuk.
Marija: To je bilo na početku. Prvi singl bio je “Ich liebe dich”, producentice Aleksandre Milutinović, koja je i kod vas poznata, talentirana mlada umjetnica. Kad ju je slušala rekla je da joj to zvuči kao ‘vojvođanski tango’. Pjesme “Žena na sve spremna” i “Štiklice” ljudi su prozvali ‘ženski bećarac’. Mi vodimo ljude od ‘vojvođanskog tanga’ do ‘ženskog bećarca’ i tu svega ima kad se sve to izmiješa. Kad se album presluša od početka do kraja osjeti se svačija strana svijeta i utjecaj svake od nas na stvaralaštvo i muziku koju smo predstavili ljudima.
Nataša: Ljudi su nas klasificirali po onome što su čuli. Čuli su “Ich liebe dich” i “Štiklice”, i vidjet ćemo kakve ćemo epitete dobiti kad se ovdje kod vas zavrte stvari (smijeh).

Koliko su vam vaša putovanja bila inspiracija za tekstove?
Marija: To i jest glavna stvar. Naš producent šali se s nama da ćemo drugi album nazvati “Drugi album s odmora”. Posljednje tri godine nismo stali s putovanjima i to karakterizira naš život. Imali smo koncerte na svim mogućim mjestima, vozili se svim prijevoznim sredstvima osim traktora (smijeh)! Crpimo energiju iz grada u kojem jesmo, iz nastupa, iz ljudi koji dolaze na te nastupe, ali i inspiriramo jedna drugu. Mora netko biti zaljubljen, nekad ide, nekad ne ide, takve stvari ne mogu biti uvijek.Težimo tom inspirativnom stanju. Mnogo je lakše stvarati kad je inspirativno, a kad inspiracije nema onda su putovanja divna stvar za inspiraciju.
Nataša: Mi gledamo na sve to šaljivo. Volimo se našaliti na svoj račun kroz pjesmu, ne na račun ljubavi. Ljudi gledaju na ljubav kao patnju, a mi to gledamo kao sreću i onda bude zabavno.

Na vašem autorskom albumu jedino pjesma “Žena na sve spremna” nije autorska stvar. To je kompozicija Zorana Smijanovića.
Marija: To je pjesma iz filma “Uvijek spremne žene”, Zorana Smijanovića, poznatog kompozitora filmske muzike kao što je recimo muzika za film “Balkan express”, i to je jedina pjesma koja nije naša. Ostalih devet pjesama sve mi potpisujemo. Baš se putovalo (smijeh).

2010. nastupile ste na Exit festivalu sa DJ-em DeadTrashSuperStarom i taj je nastup nazvan ‘Muzička revolucija’. Odakle ideja za jednu takvu kombinaciju?
Nataša: Kao što sam rekla, jako volimo eksperimentirati. Spremne smo da sve naše pjesme pogledamo iz drugog kuta, u smislu da surađujemo s velikim tamburaškim orkestrom, sa DJ-em, s brass orkestrom, s klasičnim bendom, sa jazz bendom. S Antom Gelom izvodile smo jednu pjesmu i izokrenule je. Volimo prevrnuti pjesme, kako naše, tako i tuđe.
Marija: ‘Muzička revolucija’ bila je akcija. Nastupili smo na Exitu, i to je bilo na tom stageu prikazano kao (R)Evolucija. Sviralo se od akustične muzike, do svjetske DJ muzike, i onda smo htjeli pokazati kako te dvije stvari mogu lijepo funkcionirati. Imali smo radna odjela i bile smo zamazane, kao sve je to super, ali to je bio prikaz da ako želiš revoluciju moraš jako puno raditi da bi se ona ostvarila. Nije to da dođeš i otpjevaš svoje i ideš kući spavati. Ima tu puno rada i truda. Htjeli smo ljudima na drugačiji način pokazati naš posao. Na Exitu smo se udale za muziku, bile smo u vjenčanicama, roditelji su bili tamo i bilo je dobro.

Nataša: Prije nastupa na Exitu nastupali smo u avionu na 10 tisuća metara visine. To je bio nulti stage Exita. Bilo je to otvaranje festivala i dolazili su prvi turisti iz Engleske, i svirali smo tamo gore. Isto smo bilo ludo odjevene i divno su ljudi reagirali na nas.

Zanimljivo iskustvo.
Marija: Da, zato su pjesme s putovanja (smijeh)!

Gdje vam je bolji ugođaj, kada nastupate na festivalima ili u klubovima?
Nataša: Najviše volimo nastupiti u prostorima kao što su kazališta, domovi kulture i sva mjesta gdje se može imati intimni moment s publikom. Volimo da nam publika bude blizu. Bile smo u Novom Sadu na festivalu pred dvadeset tisuća ljudi, gdje je dvadeset tisuća ljudi pjevalo našu pjesmu. To je jednostavno stvar tebe da im dozvoliš da i oni sudjeluju u svemu.
Marija: Prošle godine pokrenule smo akciju ‘Vratimo domove kulture u modu’. Po Vojvodini ima tih malih mjesta i varošica koji imaju domove kulture i koji su zapušteni, nije se godinama održavalo ništa u njima. Htjele smo to malo pokrenuti i vratiti ih u modu, i akcija je bila fenomenalna. Imali smo tridesetak koncerata po domovima kulture za vrijeme te akcije. Neka mjesta ne postoje na karti koliko su mala, a divni su ljudi. Ljudi su željni te muzike, zabave i plesa. Akcija se nastavlja, još malo će krenuti koncertna turneja i promocija albuma, bit će toga.

Imate onda jako puno publike.
Nataša: Imamo različitu publiku. Kada smo radile repertoar nismo razmišljale o tome tko će to slušati i ljudi su se pronašli u nekim situacijama. Publika jako voli kada joj se obraćaš. Bitno je objasniti tu muziku, od nove glazbe s MTV-a do evergreena, i mi to spojimo u dva sata svirke za stare i mlade. Publika je od sedam do 107 godina.

Spajate i mlado i staro dakle?
Marija: Tako je. Na koncerte dolaze unučice i bakice, sredovječni parovi, mladi parovi, žene, muškarci, svi. Recimo za pjesmu “Žena na sve spremna” javio nam se preko Facebook stranice Klub razvedenih žena, i sve su rekle da je to njihova himna. Imamo velik broj fanova na Facebooku, tamo su stalno, i komuniciramo s njima.

Imate li neko posebno mjesto na koje se uvijek vraćate svirati?
Nataša: Imale smo u Beogradu. Sada su stalna mjesta što više gradova za odsvirati. Dosta smo u Splitu, Beogradu, bile smo i u Dubrovniku i Varaždinu i nadamo se da će naša muzika i ovdje zaživjeti.
Marija: Nastupili smo na Runjićevim večerima. To je predivna manifestacija i bile smo ponosne što smo tu i što smo pozvane, a i na čitav ambijent i ljude koji su bili tamo. Dijeliti scenu sa svim tim umjetnicima, to nam je bila čast.

Hoćete li to iskustvo ponoviti i iduće godine?
Marija: Već smo rekle da se iduće godine vraćamo obavezno!

Kakvi su daljnji planovi što se tiče promocije albuma?
Nataša: Imale smo promociju u Beogradu gdje smo napravile izložbu naših fotografija unutar tri godine, i to je to kronološko putovanje zajedno s nama. To su fotografije koje su profesionalne, bilo je i slika koje smo same slikale, nekih trenutaka koje smo htjele podijeliti s publikom i medijima, i napravili smo koncert i to je bilo to. Bila je promocija još i u Sarajevu.

Gdje će vas kod nas publika moći vidjeti?
Marija: Ovo je to za sada. U Splitu su bile Runjićeve večeri, a za daljnje planove ne znam. Gledat ćemo da što više ljudi čuje za nas. Nismo toliko nastupale na teritoriju Hrvatske da imamo veći broj nastupa. Poslije ove promocije ljudi će više saznati za nas. Nadam se da će im se svidjeti da to radimo i nadamo se da će htjeti doći na naš koncert. Čim postoji želja, mi smo tu!