Ovako sumornu temu najbolje je početi vicem nekog anonimnog genija.
Mladi muzičar dobiva upit: “Vodimo jedan posjećeni restoran. Rado bismo Vam dali šansu da svirate našim gostima u večernjim satima. Ne možemo Vam ništa platiti, ali ako budete dobri, možda Vas pozovemo još koji put, pa Vas netko primijeti. Preferiramo diskretni latino jazz”, mladi muzičar im odgovara: “Dobro jutro! Perspektivan sam muzičar i imam doma dosta prostora u okviru kojeg možete napraviti restoran. Možete mi navečer doći da degustiram Vašu hranu, pri čemu ne mislim platiti niti Vaše znanje, niti sirovu hranu, niti vrijeme rada, niti prijevoz, ali ako pripremite ukusnu hranu, možda Vas pozovem ponovo pa Vas možda netko primijeti. Preferiram begovu čorbu i tavče gravče s debrecinkama punjenima sirom.”
Sjetio sam se ove šale nakon gledanja epizoda dokumentarnog serijala domaće proizvodnje “Profesija: glazbenik” koja se emitira na HRT 1. U ukupno 10 epizoda voditelji Mirela Priselac Remi i Neven Frangeš diskutiraju o 10 tema, pri čemu ne bježe od teških tema kao što su preživljavanje muzičara u Hrvatskoj, zdravstveni problemi i pravne začkoljice te zaštita vlastitog rada, tako da se svakako preporuča svakome tko želi graditi karijeru u glazbenom biznisu – nekih stvari, koje su jako lijepo prikazane u serijalu, potencijalni profesionalni glazbenik mora biti svjestan inače će ga netko ‘oženiti’. 
Valja pozdraviti inicijativu i realizaciju da se o muzici krenulo pričati i iz te strane, jer je postalo degutantno koliko se, ne toliko krivnjom samih glazbenika, prezentacija muzičara u javnosti tabloidizirala. To nije hrvatski fenomen, i u svjetskim okvirima previše je ‘cica i guj’s’ca’ u kontekstu muzičara ili pjevača. Drago mi je što je s te strane “Profesija: glazbenik” suvisao pokušaj medijske detabloidizacije glazbenika i optimist u meni tiho priželjkuje da će serija ipak uspjeti promijeniti stavove ‘običnog hrvatskog čovjeka’ o poslu glazbenika. 
U seriji se pojavljuju ‘svi’, od Tončija Huljića do Mrleta iz Let3, a ima i klasičara. Svima je zajedničko što su spremni dati dobar savjet i što, bez obzira što im se perspektive, stavovi i obrazovanje razlikuju, imaju za cilj budućim generacijama ostaviti muzički biznis u Hrvatskoj u sređenijem stanju nego što je on danas. Egomanije je začuđujuće malo, a voditelji uglavnom uspijevaju biti nepretenciozni, zabavni i duhoviti. Iako su Frangeš i Remi različite generacije i različitih životnih i muzičkih putova, među njima postoji kemija koja je nužna da bi voditeljski par funkcionirao i da ne bi na malim ekranima izgledao usiljeno. U seriji se pojavljuje i Arsen Dedić koji je u doskočici o elektronici, zvoncu i vlastitom sluhu prezentirao svoj stav prema ‘internetizaciji’ glazbe, a opet je u tri rečenice poput vrhunskog pripovjedača opisao mentalitet starijih ljudi u susretu s novom tehnologijom.
Iako epizode povremeno variraju u kvaliteti, sadrže vrlo informativne trenutke, naročito za publiku koja misli kako se muzičari uglavnom opijaju, drogiraju i tu i tamo snime nešto u studiju što postane svjetski hit. Biti profesionalni muzičar znači voditi brigu o tijelu (odnosno o glasu), urediti si način života da što manje trpi od putovanja, i urediti si ciklus odmora – gotovo kao kod sportaša.
Sad postaje jasnije kad neki inozemni pjevač prilikom svog gostovanja u Hrvatskoj u ‘rideru’ naruči hrpu voća i povrća često s nekim egzotičnim, ali ultra-zdravim sastojcima – čovjek si ne može dopustiti ubijanje u slatkišima ili nezdravoj hrani jer je ritam posla to ne dozvoljava. Kao što NBA košarkaši svaki drugi-treći dan igraju utakmice, tako i glazbenici (kad su na turneji) imaju nastupe.
Ono što je možda najvažnije je da su se muzičari uspjeli organizirati i da je serija zapravo plod proaktivnosti ljudi koji su se spremni uhvatiti ukoštac s problemima 21. stoljeća, a nije plod kukanja kako je nekad bilo bolje. U konačnici, mjesta i posla za muzičare ima, samo se treba urediti i zaštiti vlastiti rad – kao i kod svih profesija u Hrvatskoj.
