Pjevačica, skladateljica, flautistica i autorica tekstova Tamara Obrovac upravo je izdala novi album “Madirosa“.
Tim povodom smo u Zaprešiću, dvorcu Lužnjan gdje se Tamara sprema za koncert, s njom popričali o novom albumu, planovima, suradnjama i drugim zanimljivim stvarima.
20. lipnja, nastupit ćete na koncertu ovdje u dvorcu Lužnjan. Što publika može očekivati?
U usporedbi s iskorakom prema elektrici na posljednjem CD-u, publika može očekivati povratak akustici. Posljednji CD, da to tako nazovemo, bila je jedna istarska funky šala. Ovo je jedna puno intimnija i komornija glazbena priča, tim više što se nama – meni i Transhistria Ensambleu – pridružio češki gudački kvartet Epoque koji je unio duh i ozračje klasike.
Kazala sam im da mi kažu ako ima nekakvih problema, da ćemo to popraviti… Međutim, oni nisu imali ni jedne jedine zamjerke, čak im nisam morala dati nikakvu sugestiju oko tempa i sličnih stvari. To je za mene bilo nevjerojatno i iznad svih očekivanja jer sam se malo bojala. Sve je super ispalo.
Idete li Vi u Češku nastupiti na njihovom terenu?
Još nismo ništa točno definirali, ali nadamo se sljedeće godine održati nekoliko promotivnih koncerata u Češkoj. Svakako se nadam da je to zanimljivo i za njih. To je jedan miš-maš koji uključuje i kulturološke segmente. Oni uključuju srednjoeuropski princip, dok smo mi mediteranski princip. Moj Transhistria Ensemble – znaju ljudi koji nas prate – sposoban je inkorporirati u svoj način sviranja različite idiome: od sasvim čistog jazza, mainstream izričaja, pa do svih malih natruha rapa, soula, funka i etničko- klasičarske glazbene priče.
Zašto svirate u dvorcu Lužnice?
To je slučajno ispalo zato što je sada – po prvi put – u mojoj glazbi prisutan taj klasičarski dio. Srela sam se s organizatoricom, te je ona predložila da to napravimo. Mislim da nismo pogriješili jer takva vrsta glazbe baš pita ovakvu vrstu ambijenta.
Novi album “Madirosa” snimili ste u rujnu 2008., a tek je prije tri mjeseca masteriran i miksan?
Da, ja uvijek tako imam materijale par godina prije. Ovo je baš jako dugo, ali godinu-dvije dana uvijek imam gotove stvari koje želim izdati. Ali tada je bio dogovor s Aquariusom, jer sam već imala napravljen električni materijal. Razgovarali smo što bi trebalo prije i kako, te se dogovorili da idemo prvo s električnim materijalom.
To je na neki način stvar tržišne procjene, jer je glupo da jedan mjesec izađeš s električnim materijalom, drugi mjesec s drukčijim. S Cantusom imam ugovor za tri albuma, tako da smo se dogovorili za ovaj redoslijed. A već imam i sljedeći album gotov. Mislim, nije još snimljen ali ga već imam u glavi i na demo snimkama.
Naziv novog albuma “Madirosa” Vaš je neologizam. Što on znači?
Kad radim pjesme, obično kažem da zatvorim mozak i otvorim usta (smijeh). Tako je ispala ta riječ. Kad tako izgovorim slogove, obično ih poslije zamijenim nekakvim suvislim tekstom. Međutim, ta riječ kao da je nekako dobila svoj život.
Shvatila sam da je to ono što mi se nekako podsvjesno mota po glavi, vezano uz ideju Mediterana koja je meni osobno fascinantna, taj cijeli konglomerat kultura i komunikacija, od trgovinskih putova papra pa do barem tri elementarne religije koje su tu prisutne, a svi – na neki način – putem tog mora i komuniciraju. Tako komuniciramo i mi putem glazbe. A “Madirosa” kao mediteranska ruža, kao simbol Mediterana, definitivno je sama sebe nametnula i kao koncept i kao ime albuma.
Postoji li još koji pojam za koji ste izmislili riječ, koji biste htjeli imenovati?
Nije mi se to – barem u glazbenom smislu – dogodilo. Meni se primjerice sviđa bosanska riječ ‘belaj'(nesreća, muka, jad, neprilika, op.a.), jer je jedna tako dobra emotivna riječ, a ja sam sklona svim vrstama dijalekta. Čini mi se da oni puno emotivnije izražavaju osjećaje, da je njihova emotivna punina sasvim drugačija od službenog jezika.
Taj ‘belaj’ je meni nevjerojatno dobra oznaka ne samo za nesreću, već za emotivni odnos do nekog problema koji se postavi ispred čovjeka. Ali “Madirosa” je baš prvi put da mi se dogodilo da sam neku riječ smislila.
Mislite da će se naći u novim rječnicima?
Čisto sumnjam, ali nikad se ne zna. S obzirom na to kakvom se glazbom bavim i koji segment publike tu glazbu sluša – jako teško da će ući u masovnu upotrebu (smijeh).
Na albumu su dvije pjesme koje traju gotovo dvanaest minuta…
Čisti komercijalni album! Hit do hita! (smijeh) Dobro pitanje o kojem sam i ja također razmišljala. Na albumu sam radila pretapanja između instrumenata, ostavljala same gudače… to su gotovo nekakve male sonatice.
Kad sam shvatila koliko to traje, pitala sam se što ćemo sad. I ovako i onako sam propala (smijeh), što se bilo kakvog komercijalnog efekta tiče, i nema nikakvog smisla da ja nekakav komercijalni način razmišljanja sad kalemim na ovaj album. Neka bude takav kakav je. On je zaista možda i predug, jer ima sedamdeset minuta, ali nisam znala što da s njega bacim van i kako da se prema njemu odnosim, U Aquariusu smo se dogovorili da ide tako kako ide, a oni koji zaista žele bavit će se preslušavanjem.
Autor omota ponovno je Vaš otac, Ivan Obrovac…
Njegove grafike i slike su ponovno na albumu, a dizajn je napravio Matija Debeljuh, mladi istarski grafički dizajner i videoumjetnik, koji je napravio i videospot za “Dube sanjan”.
Snimate li prvo album koji pustite Vašem ocu, te on tada slika, ili izaberete unaprijed slike iz njegova ateljea koje Vam odgovaraju?
Odmah dođem kod njega, vidim što radi i kažem: “To mi treba!” I svaki put se poklopilo.
Jeste li već uočili materijal za Vaš sljedeći album?
Mislim da sam ga već vidjela (smijeh).
2009. pojavili ste se kao gost iznenađenja na koncertu Tedija Spalata u Lisinskom. Kako je došlo do suradnje?
Za Tedija sam slučajno napisala pjesmu “Ti i ja”. Kupila sam si novu gitaru, nekakvu Yamahicu, prtljala po njoj i gledala što bih ja sad iz toga mogla iščupati. I kako sam odmah sklona nekakvom skladanju – jer to je nekakav moj habitus kojem ne mogu odoljeti – napravila sam tu pjesmu. Ali vidjela sam da ona ne paše mom bendu, da je to jedan fini starinski šlager koji pita duet.
Tedi i ja se uopće nismo poznavali. Nazvala sam ga i kazala mu da ću mu poslati jednu pjesmu za koju mi se čini da bi ju nas dvoje mogli pjevati. On je bio oduševljen, tako da smo napravili tu suradnju. Tu se stvorila ljubav jer i on i ja imamo sličnosti u emotivnoj prizmi, u načinu pristupa glazbi i u pristupu pjevanju. Mislim da nam se dosta dobro slažu glasovi i emocije koje se iz toga proizvode.
Imate li vas dvoje sličnosti u pristupu gitari?
O, ne bih se ja petljala u to, on je ozbiljan muzičar! Ja sam priučeni gitarist i priučeni svirač bilo čega, ja sam pjevač po vokaciji.
Jeste li i priučeni svirač flaute?
A to nisam priučena, tu nešto znam. Tu mogu kazati da imam neke malo ozbiljnije reference u smislu tehnike i svega, jer sam završila srednju glazbenu školu i imam pravo to kazati. Flauta je također veoma zaslužna za to kako ja danas pjevam, jer sam u pubertetu vježbala barem tri-četiri sata flautu a o znači da sam uvježbala jedan veoma važan mišić koji se zove dijafragma. Ja se – pogotovo u smislu improvizacije – i ne bih baš nazvala flautisticom, jer mogu puno, puno bolje ono što imam u glavi izvesti pjevajući, nego svirajući flautu.
Kako je prošao koncert s Rambom Amadeusom?
Super. On je hiper-epski. Tako kad smo se sastali, jedna pjesma je trajala deset minuta. Čak smo u toj komunikaciji uspjeli skladati i hit. On je odličan tip. Mislim da je u sličnoj situaciji kao i ja – da smo se rodili u nekakvim francuskama, njemačkama ili ne znam gdje – sad bismo pržili po svim svjetskim pozornicama. Živio Rambo!
Pjevali ste s Vannom i Gabi Novak u pjesmi “Ako ima nekog iznad nas” protiv nasilja nad ženama. Kako je došlo do toga?
Zvali su me, rekli su mi kakav je kontekst i što bi trebalo napraviti. To bi bilo potpuno besmisleno odbiti, bez obzira na to što nije žanr koji bi spadao u moj kontekst. Ali, u ovom slučaju, kad znaš pjevati, možeš pjevati sve. Bruno (Kovačić, op.a.) je poslao pjesmu, ja sam kazala ok. Tekst sam samo malo izmijenila i tu smo se usuglasili. Dobila sam snimku, otpjevala, poslala, napravila video i mislim da je to korisno jer se tu na pravi način pomaže, pomaže se glazbom, što mislim da je bitno.
Osobno nisam sklona javnom djelovanju koje nije vezano za moj posao. Ovo mi se činilo točno takvom vrstom djelovanja koje meni paše. Ja uđem u glazbeni projekt, otpjevam to što imam, time pokažem svoj stav i povučem se u svoj svijet gdje inače živim.
Mislite da “Ako ima nekog iznad nas” može pospješiti borbu protiv nasilja nad ženama?
Ne znam može li, ali je sigurno nužno da čovjek to napravi. Jer ako ne napravi, sigurno neće promijeniti ništa, a ovako možda i uspije.
