Korijeni povijesti Judas Priesta ‘pušteni’ su davne 1969. godine u Birmighamu, kada pjevač Al Atkins i basist Bruno Staphenhill odluče osnovati hard rock bend. Daju mu ime po dijelu pjesme Boba Dylana “The Ballad of Frankie Lee and Judas Priest” s albuma “John Wesley Harding” iz 1967., a nakon toga kreće potraga za ostalim članovima.
Na probu dolazi tada nepoznati Kenneth ‘K.K.’ Downing, koji je sa školskim kolegom Ianom Hillom osnovao bend Freight. U prvotnom testiranju Downing je odbijen, no postava Judas Priesta koja ga je odbila u međuvremenu se nije dogovorila o nastavku pa se sada situacija okrenula. 
Atkins se, naime, zainteresirao za mjesto vokala u Downingovom bendu, gdje biva prihvaćen, nakon čega se snage ujedinjuju i tada je ustvari, te 1970. godine, ‘rođen’ pravi Judas Priest. U postavi su bili gitaristi KK Downing i Glenn Tipton, basist Ian Hill, pjevač Al Atkins i bubnjar John Ellis.
Ipak, ključne su se stvari događale u nadolazećim godinama, a najvažnija u 1973., kada na Atkinsonovo mjesto dolazi Rob Halford, inače brat djevojke Iana Hilla. Nova formacija, u kojoj je ‘svjež’ bio i bubnjar John Hinch, objavljuje prvu, antologijsku ploču “Rocka Rolla” (1974.). 
Dvije godine nakon nje izlazi i “Sad Wings of Destiny“, o još jednu dodatnu i “Sin After Sin”, koje su, sukladno tim vremenima, kao i premijerna, orijentirane ka hard rocku. Taj je sound ipak bio nešto drukčije od ostalih hard rock bendova.
Bilo je jasno da Judas Priest ‘stremi’ ka nečem drukčijem, inovativnijem, svježijem. To se dogodilo sa “Stained Class” (1978.), kada se napokon ‘otkriva’ put u kojem će se bend dalje kretati. Ime ‘New Wave Of British Heavy Metal’ govori sve, kao i podatak da su kasnije mnogi metal kritičari baš tu ploču nazvali ‘proto’-primjerkom pokreta koji će ekspanziju doživjeti vrlo brzo.
Kao i većini bendova tog pravca, i Judas Priestu su osamdesete godine bile ‘najplodnije’, rezimirajući ih sa svih strana. Po kvaliteti ploča, kritikama, prodaji, ‘nakrcanim’ turnejama. Prisjetimo se samo “British Steel”, Screaming For Vengeance” ili “Defenders of the Faith”.
Apsolutan kruna karijere stigla je 1990. godine s pločom “Painkiller“. Pitate li tisuću true heavy metalala što misle o njoj, vjerujem da će je barem devet stotina uvrstiti među par najboljih ikada izašlih. Ako ne i više.
No to je i period u kojem dolazi do ozbiljnih problema. Naime, nakon završetka turneje iz benda odlazi njegov zaštitni znak, pjevač Rob Halford, koji je zbog svoje karizme uživao status ‘Metal Goda’, kakav je i nosio nadimak.
Nakon određenog vremena, audicija i promatranja, Judas Priest pronalazi novog pjevača u liku Tima ‘Ripper’ Owensa, koji je bio član Judasovog cover banda, te Winters Banea. On je definitivno izvrstan pjevač, skoro pa ‘glasovna’ kopija Roba Halforda, no – to nije to.
Odlazak ikone benda i heavy metala u cjelini teško se podnosio, pa iako je bend snimio dva solidna albuma (“Jugulator” iz 1997. i “Demolition” iz 2001.), oni nisu imali očekivani odjek kod publike. Čak bismo rekli da je Rob snimao puno bolje materijale, pogotovo “Crucible” (2002.) s projekt bendom Halford.
2003. godina bila je prekretnica, jer to je godina Robovog povratka u bend. Ploča “Angel of Retribution” najavila je da se opet ‘nešto’ događa, a novi konceptualni album “Nostradamus” potvrdio je da su Judas Priest i nakon skoro četiri desetljeća ‘života’, još uvijek puni pozitivne, metalno kreativne energije.
Četrdesetak milijuna prodanih nosača zvuka, nova studijska ploča i skorašnje gostovanje u Zagrebu i više su nego dovoljni su razlozi da ‘ugostimo’ jednog od najznačajnijih članova benda, Kennetha K.K. Downinga
Mnogo vam je vremena trebalo da napravite aktualni studijski album “Nostradamus“. Sada kad je gotov, jeste li zadovoljni s finalnim ishodom?
Da, odlično je to što je sada vani, dostupan svima, jer je trebalo dvije godine da se snimi taj epski projekt u trajanju od sata i četrdeset minuta. Vrlo smo zadovoljni ishodom. Uostalom, to je nešto drukčije od nas što dajemo svijetu, ali opet je to Judas Priest. Osim toga, još je i dokumentacija jednog života.
Ovo je vaš prvi konceptualni album. Kako ste došli na ideju da on bude vezan uz Nostradamusa?
Razmišljali smo dosta vremena o konceptualnom albumu, ali nikako nismo mogli doći do onog pravog sadržaja. Nekoliko godina unatrag bili smo u baltičkim zemljama na turneji “Angel of Retribution”, kada mi je menadžer došao s prijedlogom o Nostradamusu, kao jednoj velikoj, kontroverznoj povijesnoj osobi.
Što smo više istraživali i saznavali o njemu, to smo bili sve uvjereniji da je to dobra ideja. Život mu je bio obilježen nizom tragedija, emocija i moralnog progona, te se i sami možemo uvelike poistovjetiti s nekim stvarima koje je Nostradamus doživio.
Jeste li pročitali njegova djela prije nego ste odlučili za konceptualni album u kojem će biti glavni lik?
Ne, ja osobno nisam. Mislim da nitko od nas nije, a niti da je itko prije znao išta o njemu. Odlučili smo album temeljiti na njegovom životu i onom što mu se dogodilo, te nismo inzistirali na proročanstvima, iako je gotovo sve sažeto u pjesmi “Visions” glede samih vizija, kako su se dogodile i što je do njih dovelo.
S obzirom na drukčiji pristup u snimanju konceptualnog albuma u odnosu na prijašnje, možeš li opisati proces nastanka?
Kad smo napokon odlučili započeti s projektom, Glenn, Rob i ja smo se razdvojili, te skupili mnoštvo ideja. Rob je otišao u Ameriku i napisao gomilu tekstova, te smo se, nakon što smo neko vrijeme proveli samostalno, naposljetku okupili s idejama, da bi vidjeli što je odgovarajuće za projekt.
Kakva je bila atmosfera tijekom snimanja?
Naravno, bilo je odlično i zabavno jer smo imali puno ideja. Snimalo se u mom i Glennovom kućnom studiju, te u jednom obližnjem studiju u Engleskoj, a Glenn i ja smo producirali cijeli album.
Ovo je drugi studijski album od Robova povratka. Što je njegov povratak u bend značio svima i kako je uopće do njega došlo?
Teško mi se sjetiti kako je točno došlo do okupljanja s njim, no ono što je bilo presudno jest jedan e-mail koji nam je Sharon Osbourne poslala s pitanjem žele li Judas Priest svirati na nadolazećem Ozzfestu s Robom. Dakako da je nama to bio odličan prijedlog, no isprva nije bilo ništa od toga.
Međutim upit je otvorio ‘kanale’ u komunikaciji s Robom i počeli smo s njim razgovarati o tome. Kao što svi znaju, iduće smo godine zasvirali na Ozzfestu, a nakon što smo ‘progovorili’, jedna je stvar slijedila drugu. Jednostavno se činilo ispravno i danas smo sretni i s olakšanjem možemo reći da nastavljamo tamo gdje smo stali.
Iako je album konceptualan, pjesme logički povezane, možeš li izdvojiti neku koju bi posebno preporučio?
Pa ako volite vrlo brze pjesme, onda je stvar poput “Nostradamusa” ili “Persecution” prava. Ako ste pak za nešto jako, jako, jako žestoko, onda su to “Death” i “Apocalipse”, za razliku od nešto mekših pjesama kojih također ima na albumu.
Upravo smo to i htjeli postići; da se album može sagledati kao čitanje dobre knjige ili gledanje dobrog filma. Zbog svog dugog trajanja, željeli bismo da ljudi jednostavno prate priču.
Kako bi opisao “Nostradamusa“ s glazbene strane?
Prva očita stvar jest orkestracija na ploči za koju smo smatrali da ju je iznimno važno uključiti, odnosno instrumente koji su postojali za vrijeme Nostradamusova života koji bi oživjeli atmosferu.
Sve smo napisali i komponirali Glenn i ja, a pretežito je odsvirano na klavijaturama i synth-gitarama. Zatim smo našli dečke da bi dobar dio toga odsvirali na žičanim instrumentima, kako bi dodali onu pravu teksturu glazbi.
Mi smo svijetu metala odradili puno albuma, puno pjesama i mnogo toga uz navedeno, što je potpuno drukčije od “Nostradamusa” za kojeg bih doista želio da ga publika prihvati i da mu pruži pravu priliku.
Tijekom turneje “Painkiller” svirali ste s Panterom na vašem posljednjem posjetu Zagrebu. Sjećaš li se nastupa?
Vrlo dobro se sjećam. Mislim da se čak idućeg dana vojska počela vraćati u grad, a mi smo odlazili. Sjećam se vojnika s puškama, strojnicama, ali isto tako da smo vrlo uspješno odradili nastup. Mogu reći da mi je laknulo sada kada mogu doći natrag našim fanovima.
Kritike i fanovi kažu da je “Painkiller” jedan od najboljih albuma svih vremena. Što misliš o tome?
Pa vrlo sam ponosan na tu činjenicu i na sam album. Naravno, nadam se da ćemo imati još takvih albuma prije nego li definitivno završimo svirati.
Promovirat ćete ovaj album na mnogim samostalnim koncertima, ali i na raznim velikim festivalima. Što misliš o tim festivalima i smatraš li da su korisniji manje poznatim bendovima?
Upravo tako. Mislim da su vrlo dobra prilika novim bendovima da pokažu što znaju. Baš smo nedavno bili na Download festivalu u Engleskoj, gdje sam vidio puno dobrih bendova. Ono što ljudi vole jest duh takvih događaja i tu energiju na jedan, dva ili tri dana, čistu glazbu od zore do sumraka. I sâm sam pohodio festivale kao klinac i uživao u njima, stoga su jedna vrlo dobra i korisna stvar.
Nismo se dotakli vaših prvih albuma, koji imaju svoje zasluženo mjesto u glazbenoj povijesti. Možeš li nam nešto reći o albumima poput “Rocka Rolla”, “Sad Wings of Destiny” i “Sin after Sin”.
Očito je da su ti albumi važan dio nasljeđa Judas Priesta. Dogodili su se vrlo davno i kad bi mogli natrag, neke stvari bi možda i promijenili, ali opet kad ih danas slušamo, oni imaju povijesni zvuk i to ima jednu veliku vrijednost. Ponosni smo na te albume jer smo tada dali najbolje od sebe i vrlo je lijepo imati tako dugu povijest.
Ovog će ljeta Hrvatska imati prilike i sreću vidjeti Judas Priest i Iron Maiden – dva najveća imena metala. Što misliš o Maidenima?
Iron Maideni su veliki bend i vrlo je pohvalno to što još uvijek vrlo naporno rade, stvaraju glazbu, redovito održavaju koncerte. Tko zna, možda će jednog dana naša dva benda nešto i napraviti zajedno, no za to ćemo morati pričekati i vidjeti što će biti.
Imaš li nešto što bi poručio hrvatskim fanovima?
Mnogo je vremena prošlo otkad smo se zadnji put vidjeli i doista smo sretno što se možemo vratiti i vidjeti promjene o kojima smo slušali. Mnogo ljudi vam dolazi i nadam se da ću jednog dana i sam doći na odmor, ali prvo što moramo učiniti jest odraditi ovaj koncert i vidjeti fanove kako žestoko i slobodno ‘rockaju’.
