Jurica Pađen: “Napraviti pjesmu najbolji je osjećaj na svijetu”

3634

Jurica Pađen, gitarist i kantautor koji je u svojoj dugogodišnjoj karijeri svirao, među ostalim, s Parnim valjkom i Azrom, u prodaji ima novi album svog matičnog benda Aerodrom nazvan “Taktika noja“.

O njemu, ali i mnogočemu drugom s Jurom smo popričali u razgovoru koji slijedi.

Po čemu se album “Taktika noja” razlikuje od vaših prethodnih ostvarenja?

Album se razlikuje od prošlih po tome što je prvi put u Aerodromu još jedan gitarist – sjajni Ivan Havidić, pa je i zvuk čvršći , a gitare su aranžerski postavljene tako da se nadopunjavaju, i pričaju jednu svoju priču, koja teče prilično neovisno o vokalnim dionicama i radu ritam sekcije, koja također vrlo maštovito vozi svoje linije, što je zapravo ono što čini glazbu. Inače, ritam sekcija su izvanredni Tomislav Šojat na basu i vrhunski bubnjar Damir Medić. Užitak je svirati s takvom ekipom! Inače, na albumu smo imali i goste, fenomenalne glazbenike, od kojih je Fedor Boić, počasni član grupe Aerodrom, odsvirao klavijature, osim u jednoj pjesmi gdje se pojavljuje Zlatan Došlić, tu je i Davor Rodik na pedal-steel gitari, Mario Rucner na violi te Ana Šuto, Lara Antić i Hrvoje Prskalo kao back vokali.Omot je napravio također naš stalni suradnik, talentirani Ljubo Zdjelarević, s kojim smo snimili i značajan broj videospotova, a za ilustraciju je zaslužan Tomislav Tomić. CD ”Taktika noja” objavljen je u suradnji diskografskih kuća Menart i Hipi Hop.Koliko je trajalo njegovo snimanje? Gdje je sniman, a gdje miksan?
Snimanje albuma trajalo je, uključujući i duže pauze zbog raznoraznih razloga, preko godinu dana, a sniman je, miksan i masteriran u studiju ZG Zvuk, tonski snimatelj je Hrvoje Prskalo, koji poslije ovog albuma definitivno ulazi u društvo najboljih. Produkciju smo radili Tomislav Šojat i ja, a koproducent je Hrvoje.Planirate li turneju? Što publika može očekivati na koncertima?
U ovim vremenima turneje su postale luksuz, ukoliko iza svega ne stoji jaki sponzor, ali nadam se da je ostalo još prostora da ljudima odsviramo naše pjesme. Dobra je okolnost za nas ta da su naše pjesme poznate u cijeloj regiji, tako da imamo priliku svirati na prilično velikom teritoriju. Tome u prilog govori i to da album ”Taktika noja” izlazi i kao licencno izdanje za teritorij Srbije, Crne Gore i Makedonije u izdanju jednog od najvećih regionalnih izdavača, diskografske kuće City Records, dok smo za BiH još u pregovorima. Inače, prije koja dva mjeseca u Poljskoj je izašao CD na kojem najveći poljski izvođači izvode pjesme Rundeka, Divljana, Bajage, Balaševića i Husa, a među njima je i pjesma grupe Aerodrom.Ti si prije snimao u Milanu i u Švedskoj. U čemu je razlika između snimanja vani i u Hrvatskoj?
Danas više i nema takve razlike jer je tehnologija otišla toliko naprijed da je sve manje-više dostupno. Danas i u Hrvatskoj ima odlične opreme. Jedino – ljudski faktor možda nije kao vani. I cjelokupna logistika. Kada smo išli u Milano, tada nije ovdje bilo tako dobrih snimatelja. Iako, “Dukat i pribadače” radili smo s Hrvojem Hegedušićem koji je izuzetno dobar snimatelj. Ja kad danas čujem “Dvadeset četiri sata”, to i danas zvuči izvanredno.

A prvi producent debi albuma Aerodroma bio je Vedran Božić…
Da, da… Vedran je meni kao klincu bio gitaristički uzor. Onda sam samom sebi kazao da ako ikad budem snimao prvi album, Vedran će mi biti producent. Poslije je tu bio Tini Varga zbog kojeg smo išli snimati u Švedsku. Tamo nam je svirao saksofonist ABBE. Općenito sam imao sreće da mi na albumima gostuju vrhunski glazbenici. Primjerice, na zadnjem albumu Aerodroma, cijeli je album pokojni Lazo Ristovski svirao klavijature. Imali smo Boška Petrovića…Aerodrom je krenuo kao Aerodrom, a sad se zovete Jurica Pađen i Aerodrom?
Sad ću ti kazati genezu toga. Kad je Croatia Records izdavala našu ”Ultimate” kolekciju, unutra je bio jedan Aerodromov ‘best of’ CD, a drugi od Pađen Benda, a u međuvremenu sam izdao i “Žicanje” koje je također zastupljeno na kompilaciji. U međuvremenu su došle generacije koje su me znale preko Azre, Valjka, Farme ako hoćeš, i najlogičnije mi je bilo povezati cijelu priču tako da svi znaju što se radi.

Kako je bilo na Farmi svirati prateću gitaru dok Simona Gotovac pjeva?
To je bilo slatko. Naprosto, ja nemam predrasude da samo sviram s nekim poznatim majstorom. U tom trenutku to je bilo spontano, ajmo to tako reći.

Što misliš o njenom singlu “Lova”?
Ma, ako pričamo o glazbi, tu je sigurno nema. To je jedan marketinški produkt, i u kontekstu ozbiljnog razmatranja glazbe o tome je u potpunosti iluzorno pričati.

Muziku podržava

U prvoj postavi Aerodroma trebao je pjevati Jura Stublić, no nije odgovarao zbog dubokog glasa…
Da, kod njega sam baš neki dan sjedio i slušali smo Madonnu. Nije to moja glazba, ali to je produkcijski napravljeno fantastično. To je avion. Da mi je netko prije dvadeset godina rekao da ću kod Stublića doma slušati Madonnu, to ne bih vjerovao. Jura je meni jako drag. Moje gitare se čuju u pjesmi “Bili cvitak”, bio sam mu gost na tri-četiri albuma… On je veliki autor i jako poštujem što je napravio. Te pjesme imaju puno duha. No, meni je tada trebao pjevač s visokom bojom glasa. To je na kraju ispalo dobro i za njega. On je, to znaš, bio i vokal Azre…

Izjavio si da je Zagreb iz vremena novog vala imao ‘više duhovnosti’?
Imam jednu pjesmu na novom albumu, i refren ide: “Ne znam kamo sad/ne prepoznajem svoj grad/rat je prestao, a duh je nestao/naprosto duh je nestao“. Trebam li još objašnjavati?

1987. došlo je do raspada Aerodroma…
Da, naš pjevač i bubnjar Zlatan Živković otišao je u Australiju, a svirali smo trojica. Nismo mogli naći nikog adekvatnog, i tada se pojavio Štulić… vidiš točno mi se nadopunjavalo, kad sam prestao s Aerodromom pojavio se on. On me žicao da snimimo album “Između krajnosti” i da odradimo jednu turneju. Međutim, to se produžilo na četiri godine. Bilo mi je zabavno, bio mi je gušt to svirati, to je bio odličan bend.

Bio je odličan bend sve do 15. kolovoza 1990. kad je održana zadnja svirka Azre…
Da, onda su došle barikade i sve je otišlo u kurac.

Kako je to bilo svirati u bendovima sa svega petnaest godina?
Razlika je ta što sam se onda borio s gitarom. Sada se više ne borim, a krajnji cilj mi je da se počnem igrati s njom.

Na jednom koncertu Aerodroma 1978. netko te pogodio bocom u glavu?
Je. To je bila velika sportska dvorana i netko je bacio bocu koja je baš mene pronašla na tom putu. Nakon toga bio je prekinut festival, a ja sam završio u bolnici na šivanju. Poslije su ulovili tog lika i ponudili mi da ga tužim. Poslije sam čuo da je momak, nažalost, nekoliko godina nakon toga izvršio samoubojstvo. Tako da čovjeku očito nije bilo lako.

Bojiš li se sličnih incidenata?
Pa, letjelo je svašta. Na “Zadovoljštini” imaš čak petardu koja je pala na binu. Kad sam s Aerodromom svirao za doček Nove godine na Trgu bana Jelačića prije tri godine također su letjele petarde. Ma ne bojim se, jer ljudi se dolaze zabaviti. Ono, “There’s One in Every Crowd”, kako se zove ona Claptonova ploča, ali ja na binu idem baš uživati.

Što bi izdvojio iz vremena kad si svirao s Parnim valjkom?
Izdvojio bih to da smo bili non-stop na putu. Imali smo 150 svirki godišnje. Prva faza Parnog valjka bio je baš onaj sirovi rock’n’roll. Aki, Hus i ja odlučili smo raditi profesionalnije, tako da smo uzeli još dvojicu glazbenika, Fumu i Srećka Antonionija, koji su zanat pekli u njemačkim klubovima. No, zbog nekih drugih vizija, ja sam otišao nakon tri godine.

Parni valjak je pred kraj tisućljeća održao veliki koncert u Domu sportova gdje je slavio 25 godina postojanja. Kakav je tada bio osjećaj izaći na pozornicu i nastupati kao gost sa sastavom s kojim si tako davno svirao?
Ja sam na tom koncertu baš svirao “Lutku za bal”, koju sam s njima snimio i koja je bila jedan od njihovih najvećih hitova. Naravno, bio je dobar osjećaj kad vidiš da nešto što si snimio prije 25-26 godina još uvijek funkcionira. Bila je dobra energija i bilo mi je lijepo.

Kako gledaš na sadašnjeg Valjkovog gitarista Marijana Brkića i na njegovu solističku dionicu koju je ubacio u “Lutku za bal”?
Naravno da ja više volim da netko ubaci nešto svoje, nego da ide kopirati. Drago mi je čuti kad netko ima svoj potpis.

2005. izdao si instrumentalni album “Žicanje“. Kakva je budućnost instrumentalnih albuma?
Pa kod nas nikad ni nije bilo budućnosti za instrumentalne albume. To je bilo totalno za dušu. Ali sad mi mnogi ljudi s radija govore da mnogo koriste te teme za podloge emisija. Meni je drago što sam ga napravio i bogatiji sam za jedan CD. Imam poriv i osjećam potrebu da radim pjesme, to me najviše ispunjava. Kad napravim pjesmu to je najbolji osjećaj na svijetu. Pa onda kad je ideš uvježbavati, pa kako će izgledati, pa kad je snimiš, kad čuješ nešto što nije postojalo nikad i nigdje – odjednom je tu. To je osjećaj koji je nenadomjestiv.

Kako je došlo do projekta 4 Asa?
Došli je zbog toga što je cjelokupna glazba na neki način bila u krizi. Nitko od nas nije sam mogao napuniti velike prostore, i oni su me naprosto zvali i pitali bih li se pridružio. Meni u to vrijeme nije postojao bend, a to je bila prilika da radim. Bolje je raditi nego sjediti doma.

Zadnji put sam te s 4 Asa gledao u Biogradu na Moru gdje ste bili na turneji putujući i svirajući na brodu. Kako je svirati na brodu?
Nije važno sa čim putuješ, već što nosiš, kakva ti je prtljaga.

Tko su ti gitaristički uzori?
Kad sam bio klinac uzori su mi bili Hendrix, Page i Clapton. Knopfler, Jeff Beck naravno, Frank Zappa, Duane Allman, Keith Richards – kad sam slušao album “Stripped”, on je tamo odsvirao doktorat na gitari. Steve Howe je strašan gitarist. Bio sam na workshopu Stevea Morsea, upoznali smo se, slikali i pričali. On je nabrojao pet njemu najdražih gitarista, i jedan od njih je Steve Howe. Koju je taj muziku na gitari napravio… za to napraviti moraš biti jebeni maher.

Za razliku od Howea, nije li Morse samo session gitarist?
Kod sviranja bilo kojeg instrumenta ne radi se samo o tehnici i duhu… radi se o imaginaciji, karakteru, gitari, pojačalu… Morse fantastično barata gitarom, svira sve. Ali on nema potpis jednog Blackmorea, koji ima svoj potpis. Blackmore je gitarist s potpisom, a ostalo su session gitaristi, uključujući i Morsea. Kad slušaš Hendrixa, unutra čuješ Princea, Red Hot Chili Pepperse. To je gitaristički potpis. The Edge je, primjerice, još jedan gitarist s potpisom i s vlastitim zvukom.

Jesi li zbog Pagea u Azri uzeo Gibsona?
Moguće, volio sam ja tu gitaru. Ipak, moja najdraža gitara jest Stratocaster. Ona u sebi ima rock’n’roll karakter. Ima taj percussion koji nijedna druga gitara nema. Telecaster nema tako bogat dijapazon zvuka, na njemu se ne može postići, primjerice, Hendrixov zvuk u “Wind Cries Mary”. ‘Telac’ ga zna zarezati. Generalno, najuniverzalnija gitara kao rock gitara je za mene Stratocaster.

Za koga bi od gitarista kazao da je podcijenjen?
Pa, ljudi nikad kao gitarista nisu izdvajali Georgea Harrisona. Čak ni kao autora. Njemu je bilo teško ukrasti prostor Lennonu i McCartneyu. Ali njegove solističke dionice su fantazija!

Harrison ima komponirane solističke dionice, one koje su unaprijed smišljene. Pristupaš li ti na taj način glazbi ili si više spontan?
Ovisi o kojoj pjesmi se radi. Ja radim i jedno i drugo. Na snimkama si manje-više dobro iskomponiram solo, jer imam jednu rečenicu koju želim kazati. A uživo naravno da ima i mikrofonije, i brljanja, žvrljanja…

Koji su se problemi znali dogoditi prilikom izvođenja uživo?
Ma sve je to šarm sviranja. Znalo mi je otići pojačalo. Ali budući da ja nosim dva Voxa, priključim se na drugo i nastavljam svirku. The Edge i Richards također koriste Vox. Na puno koncerata sam vidio Vox.

Koji su ti top koncerti koje si vidio?
Bilo je onih od kojih uopće nisam puno očekivao. Primjerice, s Johnnyem sam išao na The Stranglers u mali Dom sportova. On je smatrao da su svi za kurac osim The Beatlesa i Azre, pa od koncerta nije puno očekivao. Ja njega nikad u životu nisam vidio tako mirnog! Dva sata je stajao na jednom mjestu! A njega jedino neka jebena snaga može držati na jednom mjestu dva sata. Taj mi je koncert primjerice bio super. B.B. King u Domu sportova me rasturio – imam i sliku s njim. Weather Report s Jacom Pastoriusom me na svoju foru odnio negdje daleko. ZZ Top prije nekoliko godina u Ljubljani… Odlični su bili Tito & Tarantula i David Byrne u Tvornici, Stonesi u Beču, Paul McCartney u Pragu bio je religiozan doživljaj – 70.000 ljudi u nekakvom starom postrojenju. Svirao je 70 posto The Beatlesa. Na “Long and Winding Road” ljudi su plakali. Kad je toliko ljudi zapjevalo onaj kraj u “Hey Jude”, nema te crkve gdje ti doživljavaš takvo zajedništvo kakvog je sve manje. Yes su održali odličan koncert dva dana nakon McCartneya u Pragu.

Onda, riječima Lennona, The Beatlesi jesu veći od Isusa?
Ne bih se upuštao u to, jer nije bitno tko je veći od toga. Samo ne znam bi li jedno prosječno srce moglo izdržati da su na pozornici bila i ostala trojica.

Koju akustičnu gitaru koristiš?
Sviram na Martinima, imam dva Martina. To su po meni najbolje akustične gitare.

Preferiraš li metalne ili plastične žice?
Čuj, ja sam išao u glazbenu školu i svirao sam klasičnu glazbu na klasičnoj gitari na plastičnim žicama. Sada vježbam jednu drugu tehniku, kombinaciju trzalice i prstiju i sviram na metalnim žicama.

Kakav ti je fingerstyle?
Loš sam u tome. Mogu ja to svirati, ali ne mogu se uspoređivati s pravim majstorima fingerstylea poput Tommya Emmanuela. To je da padneš na guzicu. Ja imam olakšavajuću okolnost zato što sam i autor, pa ne moram biti i vrhunski instrumentalist. Imam jedan svoj stil koji mi treba u tome što radim, i time dosta dobro vladam. Najvažnije je da ne slovkaš.

Jesu li snimke s YouTubea gdje navodno Štulić svira sevdah uistinu njegove izvedbe?
To je on, to je ta njegova kućna produkcija. Njemu definitivno fali glazba, koliko god se on trudio nas sve uvjeriti da to nije tako. Nije svirao električnu gitaru dosta dugo, ali doma si uzme akustaru. Vidim po tim gitarama da je to njegov gitaristički zvuk. Još je davno on prepjevao “Mog galeba” i “Leute moj”. Davno smo to snimali na “Balegarima”.

Misliš da je fama za Štulićem rezultat toga što je on jednostavno otišao?
Djelomično je zbog toga. U ljudskoj prirodi je uvijek da želi ono što ne može imati.

Muziku podržava