Poznati kantautor Jura Stublić, u povodu obilježavanja 30. godišnjice karijere svirkom s grupom Film u zagrebačkom Boogaloou, ugostio nas je u svom domu te uz poznato domaće osvježavajuće piće i mnogo zanimljivih tema, u pola sata vremena pretresao budućnost, sadašnjost i prošlost svoje bogate karijere.
25. veljače je tu i Vaš slavljenički koncert u povodu 30. godišnjice karijere. Što publika može očekivati?
To je naš tradicionalni pretproljetni koncert. Mi takve koncerte uvijek radimo u proljeće i na jesen. Ovaj ukida zimu i donosi proljeće, a njegova je posebna odlika ta što slavimo trideset godina od izlaska prvog studijskog albuma i mini LP-a “Live u Kulušiću”.
U Zagrebu većinom svirate u Tvornici. Prvi koncert u Boogaloou ste održali 6.12.2008, nakon kojeg ste se ponovno vratili u Tvornicu. Zašto sada ponovo Boogaloo?
Pa, treba mijenjati. A i nemoguće je konstantno s nekim održavati dobre međuljudske i poslovne odnose. Povremeno moraš i otići negdje drugdje. Osim toga, Boogaloo je u drugom dijelu grada a naš cilj je i da zahvatimo one ljude koji gravitiraju zapadnom dijelu grada. Tvornici više gravitira istok.
Planirate objavu novog materijala?
Mi ćemo prvo masterirati cijelu prošlost, sve albume i svaku pjesmu. Onda ćemo najveće hitove ponovo snimiti. Nakon tako mnogo vremena bavljenja glazbom baš bih htio samog sebe nagraditi ponovnim snimanjem svojih najboljih pjesama. I, naravno, bit će i novih pjesama. I kad se sve to sastavi, mislim da ćemo napraviti Arenu.
Kako dolazi do promjena u sastavu grupe Film?
Znate, ja nikad nikog ne izbacujem iz benda, nego oni jednostavno kad se primaknu tridesetoj godini sami požele otići. Tada uvodim nove ljude. Vjerojatno će u Areni svirati ova postava. Ako ne ova, onda neka druga. Radi se o stalno vrlo novoj postavi. Ljudi dolaze i odlaze.
Zanimljiva je priča o trzalici Keitha Richardsa koju je uhvatio Vaš gitarist…?
Da, to je istina. Oni su cijeli dan boravili tamo na suncu da bi mogli doći do prvog reda. Keith je iskusan lisac, i vjerojatno je u očima mog gitarista vidio najveću želju. Borna je također veoma spretan mladić, tako da ne sumnjam da se on uspio probiti do trzalice Keith Richardsa (smijeh).
Na početku karijere ste slušali The Ramones, Talking Headse, Roxy Music…
Ma sve sam slušao…
Prije nekoliko godina ste izjavili da su Vam Letu štuke zapeli za uho. Što se danas vrti u Vašem CD playeru?
Evo, da vam budem iskren, momentalno slušam i gledam DVD od Madonne. A sad zašto?
Hoće li se njen utjecaj čuti na novom materijalu?
Mislim da ne, jer su to ipak dosta različiti stilovi. Ali, što je lijepo kod nje i bilo kojeg vrhunskog izvođača, jest kvalitetna produkcija. Meni nije toliko bitno koji je izvođač i koja vrsta muzike, već nivo izvedbe.
Jeste odabrali studio za snimanje novog materijala, ili producenta?
Pa, snimat će se ovdje, u mojoj kući. Ja tu pokušavam napraviti studio i već sam brdo novaca utrošio na nabavu veoma skupih komponenti. Već smo počeli vježbati za snimanje, jer smo dosada dosta vježbali za koncerte. Krajem ove godine ili početkom sljedeće, nešto će izaći.
Koliko je Vaš otac, kao operni pjevač, utjecao na Vas i uopće na Vaše opredjeljenje za bavljenje rock glazbom?
Ja sam kao veoma malo dijete, koje je tek progovorilo i prohodalo, imao pristup operi. Meni su i otac i majka morali raditi i nisu imali vremena baviti se sa mnom. Onda bi me otac vodio na posao u kazalište i tamo bi me pustio. Ja sam bio hiperaktivan, živ i smiješan i scenski radnici bi se zabavljali sa mnom. Gledao sam kako postavljaju kulise, scenografiju i kostimografiju i sav taj kazališni svemir. Također sam išao u kazalište lutaka ne samo gledati predstave, već i promatrati njihovo skladište gdje su bile lutke, kostimi od lutaka i svi mali predmeti koje lutke upotrebljavaju, što je bio također jedan poseban svemir. To je također utjecalo na mene. A kad sam se ja počeo baviti rock glazbom, mene otac nije podržavao. Rekao je da od svega toga neće biti ništa.
A Vi ste mu dokazali suprotno.
Da.
Je li Vam koja opera ostala u uhu, imate li najdražu?
Sve sam te opere znao pjevati. Što je kod mene kao malog djeteta bilo interesantno jest da sam umjesto dječjih pjesama pjevao operne arije. Najjače su mi bile, možda, “Aida” i “Nikola Šubić Zrinski” (smijeh).
Apsolvirali ste sociologiju i filozofiju. Jeste li se ikad mogli zamisliti kao profesor, ili kao netko tko radi od osam do četiri?
Pokušavao sam se ufurati u taj trip. A i čak smo morali održati neka predavanja tijekom našeg studiranja. Moraš otići negdje i polagati razrednu nastavu. I ja sam otišao u svoju bivšu, Treću gimnaziju. I strašno sam se dobro spremio da odglumim filozofa na tom satu. Obukao sam odijelo, imao sam prsluk i srebrni džepni sat koji sam izvadio i stavio na katedru. Ali đaci su bili užasnuti s takvim mojim pristupom, mada sam imao dugu kosu i otprilike izgledao kao Hegel svojevremeno (smijeh). Ali đaci su bili užasnuti mojim pristupom i onda sam uvidio da to i nije najbolja profesija za mene (smijeh).
Nisu poštovali Vaš autoritet?
Ne. Apsolutno ne.
S trinaest ste počeli svirati gitaru te ste se sa sedamnaest, osamnaest tijekom ljeta uzdržavali svirajući je na terasama i stepenicama turističkih naselja?
Da. Bio sam maloljetan. Oko mene bi se stvaralo jedno malo hippie pleme s kojim bih se upoznao i zajedno bismo išli od grada do grada. Od te svirke sam znao hraniti sedam ljudi, svoje pleme. Znaš ono, imaš ekipu, sviraš, oni bi sjedili oko mene i pjevali. Netko bi nas primio na spavanje. A od mene se očekivalo da zaradim za klopu i piće.
Još uvijek ste dosta popularan ljetni izvođač. U posljednjih nekoliko godina ste svirali u Pakoštanima, Zadru, Murteru…
A ja mislim da ti nisi možda porezni inspektor?
Kako je došlo do toga da radite kao drvosječa u Njemačkoj?
Bio sam iz siromašne obitelji. A htio sam imati ozbiljan gramofon i ozbiljan magnetofon, tako da mogu snimati. Htio sam najbolji gramofon i profesionalnu gitaru. Tada sam kao student otišao raditi u Njemačku, u šumu. Svi moji kolege tamo su bili drvosječe, a ja sam s još jednim kolegom iz Hrvatske radio na održavanju šume. Premazivali smo drveće tako da ga ne mogu napasti glodavci i insekti. Ja sam birao drvo koje je perspektivno i dobro izgleda, i njega bi tako zaštitio. Ostala stabla idu u otpis, ali tvoje drvo ostaje. Onda ono bude visoko kao zagrebački neboder.
I otuda je došla prva gitara?
Da. Mislim, imao sam ja i prije neke gitare ali one su bile vrlo jadne.
Zašto na koncertima više ne svirate gitaru?
Pa, zadnji put sam svirao prije dvadeset godina. Gitara i to sve me smeta u pokretima, i bolje mi je ovako. Gitaru i neke druge instrumente – poput defa – sviraju ljudi koji ne znaju što bi s rukama na koncertu. Ja znam što bi s rukama.
Odakle je došao Vaš imidž? Marama, naočale i košulja?
U jednom momentu su se pojavile te marame. Prije nego što sam ušao u novi val i punk, bio sam hippie, tako da su te marame nekakva posveta tom hippie razdoblju. A naočale i marame su se definitivno učvrstili kad smo prelazili iz mira u rat, kad su navijači u publici u istočnom dijelu zemlje devedesete godine usvojili naviku da nas gađaju kovanicama. To i nije bilo tako loše jer bi mi na kraju koncerta pokupili taj novac i imali za pizzu i pivu. Ali bilo je opasno za oči i lice.
Zamisli kovanicu od pet kuna, pa takva je nekad postojala i u Jugoslaviji i bila je prilično teška. Kad te to zvekne u čelo… I, naravno, svi bi nastojali pogoditi baš mene. Tako sam ja definitivno zaključio da su marame i naočale jako dobra stvar, i tako su ostale. I još jedna prednost tih marama i naočala jest da si maskiran na sceni, i kad to nemaš, možeš u privatnom životu ići svuda okolo, kupovati u dućanu i stajati u redu na blagajni da te nitko ne prepozna. Yeah! Super! Sloboda!
Jednom ste izjavili da Vaše košulje imaju i svojstvo svijetljenja u mraku?
Da, istina je. Neke svijetle i u mraku.
Na Vašim koncertima se često mogu uočiti neki posjetitelji koji – po uzoru na Vas – obuku naočale, košulje i marame. Što mislite o takvim sljedbenicima?
Jako su simpatični. Marame i naočale će ih zaštititi od nevolje (smijeh).
S Filmom je povremeno nastupao i Dražen Vrdoljak?
On nije nastupao s nama, on je bio konferansje. Na toj glasovitoj Film/Idoli turneji on je putovao s nama u istom autobusu i najavljivao je. Te najave su zabilježene i na mini LP-u u Kulušiću i to je bilo prilično otkačeno.
Zašto je ta najava bila na francuskom?
Ne znam. To samo on zna. Obično su te najave bile na engleskom, pa je njegova bila kontriranje, da postoji još jedan jezik (smijeh). On je bio jako, jako duhovit i smiješan. Vodio je i konferansu u tom autobusu u kojem su se dva benda vozila, i tamo bi glumio turističkog vodiča. I možete zamisliti kako je to sve izgledalo (smijeh).
Nekoliko mjeseci ste pjevali u Azri. Kako danas gledate na pjesmu “Roll Over Jura”?
Ja ustvari za tu pjesmu nisam ništa kriv, već su krivi kolege iz benda. Max, Udo i drugi koji su tada bili u Azri su se posvađali s Johnnyem na sastanku na kojem ja nisam ni bio, i kasnije su mene obavijestili da više nema svirke s Johnnyem, već ćemo od sada mi sami svirati kao Film. Ja sam tu kolateralna žrtva. Johnny se normalno tad naljutio.
On je to napisao kao odgovor, i osvetu malog Kineza meni zato što ga je bend napustio. A ja stvarno nisam uopće sudjelovao u toj pobuni protiv njega. Ta prva postava Azre je definirala zvuk Azre. Naravno, tu je najzaslužniji Johnny, ali i utjecaj ostalih iz benda. Mislim da bi bez njih on ostao sevdahlija, a to što su aranžmani takvi kakvi jesu su dosta zaslužni dečki iz prve postave Azre u kojoj sam ja svirao. Kad su Johnnyu dali nogu on je našao vjerne sljedbenike i to snimio. Ali aranžmani su potpuno isti kao kad sam ja pjevao.
Održavate li kontakt s njim?
Ne. Mislim da je njemu pun kufer ljudi iz Jugosfere koji ga nazivaju i nešto žele. Uglavnom ga zovu ljudi koji žele zaraditi neki novac preko njegovog rada, ili žele napisati neku knjigu, intervju ili svirati njegove pjesme itd. On je to uočio i zaključio da su većina od tih ljudi oni koji se bave eksploatacijom njegovog rada, paraziti i nametnici. Njegov odnos spram njih se vidi u njegovim odgovorima – on ih uglavnom tjera. Ja to poštujem. Ako bude želio kontakt sa mnom, nije problem naći moj broj telefona, pa neka nazove.
Jeste li Vi razmišljali o izdavanju autobiografije?
Ne. Ja zapravo radim u suprotnom pravcu. Nastojim biti što povučeniji i tajanstveniji. Ja nisam ekshibicionist, već sam zatvoren i introvertiran te jako cijenim svoju privatnost i tako mi je dobro. Ja razumijem ljude koji su drugačiji. Svatko po svome.
A možda nekakav DVD?
Možda, ali nije mi to primarno. Ja sam koncentriran na zvuk, a ne na sliku. Uskoro ću kupiti jednu dobru, profesionalnu videokameru, pa ćemo sami raditi videospotove. A to ću raditi samo da ja ne moram igrati u svom videospotu. Ti videospotovi su mi jako dosadni i neinventivni, jer se baziraju na tome da pjevač otvara usta i pjeva u kameru. A 99 posto materijala je upravo to. Ja bih svoje spotove htio napraviti u stilu nekakvog mini filma.
Dakle, ne sviđa Vam se, primjerice, ni Vaša uloga u spotu “Neprilagođen”?
Ne, apsolutno ne. Moji spotovi mi se ne sviđaju, i zato ih više ni ne radim.
Kako je došlo do toga da glumite svećenika u spotu “Bili cvitak”?
E, to je bio stjecaj okolnosti. Naime, glumac koji je trebao glumiti bio je indisponiran – ili je bio bolestan ili se noć prije zapio. Došao je na snimanje vidno onesposobljen. A imali smo termin i te scene su se morale snimiti. U Zadru sam otišao u prvi dućan konfekcije i našao prvo crno odijelo koje mi je odgovaralo. Došao sam na set, od svećenika i ovog glumca smo bili posudili košulju i kolar, to sam obukao i fiju! Snimanje je išlo jako lako. Najbolja stvar u tome je bila da glumcu nisam morao objašnjavati što treba raditi, jer sam imao viziju kako to treba izgledati.
U intervjuu kojeg je moj kolega napravio s Borom Đorđevićem, Bora kaže: “Moj dragi prijatelj Jura Stublić je napravio pjesmu ‘E, moj druže beogradski’ u kojoj kaže da će prvo nanišaniti, pa neće pucati, pa će poslije pucati, pa će plakati. E, pa jebem mu mater. Možeš plakati koliko hoćeš kad je već pogodio”. Što mislite o tome?
Ma dobro. Njemu će jadnom do kraja života postavljati pitanje o tome. Ja razumijem Boru. Mi se razlikujemo po političkim stavovima. “E, moj druže beogradski” je, onako čisto zanatski, dobra pjesma. Ona dobro pogađa poantu. Ona ne pogađa metkom, već stihom. U tom smislu, Bora je pogođen. Normalno da on zbog pogotka osjeća bol (smijeh).