Zagrebačka Tvornica kulture će u četvrtak, 2. listopada, ugostiti neke od najznačajnijih imena Novog vala, koji su svoju, ali i slavu tih klubova, stvarali krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća u Kulušiću i Lapidariju.
‘Tvorničkoj’ publici, uvijek ‘gladnoj’ pjesama tih, vječnih bendova, svirat će Pero Lovšin i Španski borci, Električni orgazam, Darko Rundek, Jasenko Houra, Davorin Bogović i Hakuna Matata, Zoran Predin i Lačni Franz, Vlada Divjan i Nevladina organizacija, te Jura Stublić & Film.
Povodom tog koncerta porazgovarali smo s posljednjim, ni u kom slučaju ne i najmanje bitnim, ‘likom’ iz ovog popisa, Jurom Stublićem iz grupe Film. 
Suprotno nekim procjenama, Jura se pokazao kao vrlo ugodan sugovornik i u pola sata razgovora otkrio neke detalje iz povijesti koji su do sada možda bili potpuno nepoznati, a u najmanju ruku manje poznati ili im se, moguće je i to, nije pridavala posebna pozornost.
Tako, između ostalog, možete pročitati zašto “Live! U Kulušiću” ima samo pet pjesama, zašto se Film počeo ‘rasipati’ nakon druge ploče, koji su prvi pravi hitovi, zašto se snimalo u Švedskoj, koja je najprodavanija ploča Filma, kako je nastao “E, moj druže beogradski”, kako Jura procjenjuje razlike između današnjeg i rocka iz njegovih vremena i još štošta drugo.
S obzirom da je ovaj intervju i svojevrsna mini-biografija grupe Film, koju je ispričao sam Jura, nismo osjetili potrebu da nešto posebno dodajemo u uvodu. Jer, osim onoga što je on rekao, velika većina stvari o bendu se zna, pa je bila procjena da nema potrebe previše otezati s uvodom. Isprika ako smo pogriješili tim pristupom, no pokušat ćemo, ako je tome tako, i naravno, ako je tako nešto moguće, to ispraviti intervjuom kojeg možete pročitati u nastavku.
Jura, drago mi je da razgovaramo, i to iz nekoliko razloga. Osobno, Film mi je jedan od najdražih hrvatskih bendova, općenito se još uvijek vrlo rado sluša, a i jedan od ‘stožernih’ imena Novog vala. Stoga vjerujem da će mnoge zanimati da čuju šta se trenutno događa s Jurom Stublićem i grupom Film?
Pa, evo, mi ćemo imati u Tvornici naš samostalni koncert 8. studenog. To je već jedna tradicija, gdje imamo proljetni i jesenski koncert. To već polako poprima ‘religijske’ razmjere, znaš ono, svečanost za proljeće, pa za kraj godine (smijeh).
To dosta dobro funkcionira, uvijek nam je puno i jako je vesela atmosfera na koncertima. Mislim, meni to pomaže da živim i da vjerujem u to što radim. I još je nešto specifično, što nas uskoro očekuje. 2.10. sviramo također u Tvornici na ‘grupnom’ koncertu, on se zove ‘Sedam veličanstvenih’ i tamo će nastupiti još neke grupe. Vjerojatno znaš koje.
To sam te i htio pitati, ali si me preduhitrio. To su, pretpostavljam i tvoje najvažnije trenutne aktivnosti.
Da, time sam trenutno najviše zaokupljen. Inače, mi postojimo kao što su postojali umjetnici tipa Beethowen, Mozart, prije nego što je postojalo snimanje zvuka: Mi nastupamo samo uživo, i ako hoćete dobro čuti našu glazbu, morate doći na koncert.
Znači, to je glazba koja postoji samo uživo. Imamo te stare snimke koje ljudi vole, i to je nažalost tako, i tako će biti još dugo.
Spomenuo si da je Film aktivan, pa vezano na to te na informaciju koju sam nedavno čitao, u bendu imaš mlade dečke, koji su se rađali kada je Film bio na vrhuncu. Je li to točno?
Da, a ima i onih koji su se rodili i nakon tog perioda. To su uglavnom dvadesetogodišnjaci koji sviraju sa mnom. Zašto? Jer ljudi kad prijeđu tridesetu, više ne mogu svirat’ sa mnom, jer im se ne da mene priznavati kao autoritet. Jednostavno odrastu, a mislim da je to glazba koju ‘čista srca’ mogu svirati samo mladi ljudi, i kad izgube tu nevinost, ne seksualnu, više to ne mogu.
Uglavnom, sve ide dobro dok ne ‘prebace’ tridesetu godinu. Kada se to dogodi, onda odjednom počnu problemi, a to se čuje i u zvuku, nažalost.
Ali što se tiče obožavatelja grupe Film, tu definitivno nema nikakvih problema s ljudima iz moje generacija. I kad se ‘prevali’ trideseta, pa i četrdeseta i dalje se Film sluša i gleda.
Pa, nama je publika, što mene veseli jer volim gledati lijepe djevojke a i dečke (smijeh), oko 80% mladi ljudi. To su tinejdžeri i dvadesetogodišnjaci. E sad se tu ti moji mladi dečki iz benda dobro uklope, dobro komuniciraju sa svojim generacijama.
A ja sam tu za starije ljude i onda tako smo nekakav ‘generacijski bend’. Možete nas gledati, stvarno, bez obzira koliko godina imate, to će vam biti OK.
Ne mogu a da se ne prisjetim vremena koja su sigurno i tebi draga, tamo negdje počeci osamdesetih, novi val, koncerti u Kulušiću, a posebno mi je bila zanimljiva situacija s vašim prvim albumom, kojeg je, mislim, objavio slovenski Helidon.
Tako je.
Da, to je bila crvena ploča, objavljena u limitiranom izdanju, koju, moram se pohvaliti, imam u kolekciji od kada je izašla. Dakle, vi ste u početku imali određenih problema s nerazumijevanjem kod hrvatskih izdavača.
To je naša konstanta. Mi stalno imamo problema s izdavačima. Naime, ja im oduvijek pokušavam objasniti da zvuk ima smisla bilježiti samo ako to radite jako kvalitetno. Znači, ne smije biti deformirana izvedba na bilo koji način. I uzalud se snima sve ako niste to zaista uradili na viskom nivou. Jer samo ono što je jako dobro snimljeno ostaje.
Moje pjesme su sve evergreeni, kao ‘štof’, ali na žalost, radi zvuka, jer su to sve bili niski budžeti, ja nisam zadovoljan sa svojom diskografijom i to ću pokušati popraviti u budućnosti. A ovo što je zabilježeno ljudi vole jer su to jako dobre pjesme. Mislim, opet se uspiju ‘predati’ te emocije, koje smo ja i moji kolege ljudima željeli dati.
Moram se prisjetiti live-albuma, odnosno mini-LP-a, “Live! U Kulušiću”, kojeg je veliki dio kritičara proglasio najboljim koncertnim albumom u bivšoj Jugoslaviji. Je li on bio prekretnica, jer od njega je Film postao puno poznatiji bend? Reci nam nešto o tome.
Ma dobro, to su sve mistifikacije. Ljudi pričaju o njemu kao o najboljem koncertnom albumu samo zato jer ga nema u prodaji. A kad bi on postojao u prodaji, onda bi se vidjelo da to uopće nije album, nego da je to samo pet pjesama. Nekakav mini-LP, gdje ima isto loše izvedbe i ‘falš’ pjevanja i svega. Ali opet, to je dokument, to bilježi jedan događaj.
A mislim, što nas još isto prati, da su nas ljudi doživljavali kao opasne ‘igrače’, opasnu konkurenciju, pa bi nam radili različite ilegalne radnje. Bacili su nam ‘klipove’ pod noge.
Recimo, kad se snimao taj Kulušić, zašto je samo pet pjesama? Zato jer je netko obrisao snimke i ‘debele’ i dvotračne stereovrpce da mi ne možemo izdati album. Tako da je dio tih vrpci, koje su brisali i pokrali, koje su maknuli s te radiostanice, pronađen, a dio je bio obrisan.
Ovo od čega je sastavljen taj album su igrom slučaja ‘biseri’ s tog koncerta, koji su bili snimljeni na ‘koloture’ na kojima je pisalo ‘Parni valjak’. Tako da su ovi koji su bili zaduženi da uklone moje snimke, to ostavili, jer je na njima pisalo ‘Parni valjak’.
Ovo su, moram priznati, i neke informacije za koje nisam znao, ali ako objaviš remasteriziranu verziju tog albuma, neću ti dati ploču za nju. Još samo da se osvrnemo na taj prvi dio karijere benda, a vezano na drugi album “Zona sumraka” (1982.). Dao si naslutiti da je teže razumjeti tebe kao umjetnika i grupu Film, pa je li se to baš dogodilo s tim albumom. Znam kad je taj album izašao nije baš publici ‘legao’, a nekako i kritičarima. Govorili su da je premračan, pretvrd…
Da, da, ovako, to je strašno mračno i nekomercijalno i jako naporno za slušanje, mada je zvuk izvanredan.
Da, to su činjenice s kojima se slažem…
Samo snimanje, taj tehnički nivo je stvarno izvanredan, ali slušanje toga je vrlo teško. Zašto? Zato jer su moji kolege iz benda odlučili sudjelovati u autorskom dijelu te su mijenjali melodije i aranžmane, pravce kojima sam ja htio ići.
Recimo, na tom albumu je trebala izaći pjesma “Sjećam se prvog poljupca” (objavljena na albumu “Sunce sja” (1987.) (op.a.)). Znaš da je to jedan od mojih najvećih hitova. Ali, moji kolege su odbili. Šta se dogodilo? Oni su se tu već primakli tridesetoj godini o kojoj ja govorim, i oni su jednostavno odbili da rade komercijalnu glazbu.
Željeli su raditi, tada, nešto izrazito nekomercijalno i uspjeli su u tome. Napravili smo taj nekomercijalni album, zbog kojeg se bend umalo raspao, i dalje je to bilo tako, onda se inzistiralo na nekomercijalnoj glazbi. Kasnije su od ovih hitova napravljene samo “Pjevajmo do zore” (“Signali u noći” 1985.) op.a.) i “Mi nismo sami” (Sva čuda svijeta” (1983.) op.a.) i onda je moralo doći do raspada benda.
Ja sam želio raditi hitove, pisao sam ih, imao sam pjesme koje ljudi mogu voljeti i rastali smo se. Tako da sam onda nastavio sa drugim glazbenicima snimati albume i to su uglavnom te pjesme koje vole ljudi, pjevaju ih, na koje plešu na našim koncertima.
I pjevaju do zore.
Tako je, pjevaju do zore.
Praktički, možemo reći da je ‘krenulo’ već s albumom “Sva čuda svijeta”.
Ma da, makar, i on je isto ‘težak’. Nekomercijalan je projekt i “Signali u noći” su također nekomercijalan projekt. Prvi komercijalan projekt je “Sunce sja”, koji se prodao više nego svi ostali albumi zajedno. I tu je kraj priče, brojevi govore.
Ako se dobro sjećam, na naslovnici albuma “Sva čuda svijeta” držiš na rukama curu iz Švedske. Je li točno?
Da, i radili smo to u Švedskoj. To je bilo s Tini Vargom, on je živio u Švedskoj i imao studio, bio je jako talentiran i mi smo išli u Švedsku snimat’ radi njega, jer je on jedini pristao da nas snima pod nekim našim uvjetima. Ali problem je što je tamo u Švedskoj, to je bio njegov privatni studio, bila tehnika koja nije bila osobita.
Recimo, mi smo najbolje snimke ostvarili na Radio Zagrebu, koji je imao vrhunsku tehniku. Tako da nekad, radi šminke je bilo, ono, Bijelo dugme je išlo snimati u London, pa smo onda i mi htjeli kao negdje ići, pa smo išli u Švedsku kod frenda. Evo, to ti je to. Ali, nažalost, isto to meni sve jako ‘tanko’ zvuči.
Vrlo zanimljivo. To su neke stvari koje publika možda ne zna. A kad smo kod studijskih albuma, da okončamo priču s finalnim “Hrana za golubove” (1992.). Možda ću ti biti dosadan, jer su te to mnogi sigurno pitali, ali svejedno ću i ja. U pitanju je pjesma “E, moj druže beogradski”, još jedan od tvojih velikih hitova. Većina naših muzičara i ‘band aidova’ u to je vrijeme također skladalo domoljubne pjesme, ali s izraženijim, direktnijim osjećajima prema Hrvatskoj, koja im je bila glavna inspiracija. Ti si tu malo ‘izokrenuo’ priču, i to prema ‘drugu beogradskom’. Možda da nam malo približiš ideju o nastanku te pjesme.
Pa, bilo je to doba kada je bilo aktivno ratište u blizini mog sela, onako, čulo se pucanje topova i osvajalo se jedno skladište oružja u Dubokom jarku i onda su ‘dolazili’ avioni pa su bacali na nas nekakve rakete i pogodili su meni jezero.
Tamo je bilo od ZNG-a, na jednom jezeru su imali barake za obuku i doletio je isto MIG, baš kada sam ja išao vidjeti te dečke, i pogodio je krug te vojarne a, nažalost, i ‘moje’ jezero. Baš sam vidio kako je raketa pala u jezero. I to je jako mene pogodilo. Negdje u tim noćima kada se sve to događalo sam napisao “E, moj druže beogradski”.
Znači, to je jedna spontana pjesma, možemo tako reći. Nije bila planirana.
Da, da, nije bilo to u planu. Mislim, stvarno, nisam planirao. Nego je pjesma nastala tako, a onda sam ja razmišljao da je uopće ne izdajem, ali eto, ljudi iz biznisa koji su je čuli smatrali su da je stvarno dobra i da bi je trebalo objaviti i tako smo uradili. E, sad, ona ne govori o mom slučaju, o mojim prijateljima.
Taj “E, moj druže beogradski” je onako, nekako generičko biće. A evo, moram priznati da moji prijatelji, baš oni iz Beograda koje sam ja poznavao, da su više učinili protiv rata u Hrvatskoj nego mnogi Hrvati. Mnogi Hrvati nisu učinili ništa, mnogi su pobjegli u inozemstvo, a moji prijatelji u Beogradu su non-stop protestirali, pisali pjesme protiv rata, bili na demonstracijama i stvarno bili pod strahom od regrutacije i strahom zbog svog djelovanja.
Jer normalno, kada je neka država u ratu, onda se Zakoni prema onima koji su protiv rata malo postrože, tako da se neke stvari odvijaju i po kratkom postupku, i zbilja su me zvali, bili su na visini zadatka.
Tako da, ta je pjesma čista nepravda, jer ljudi misle da sam ja, eto, išao na ratište, pa ubio svog prijatelja, pa mi je onda bilo žao njega i tak’. Ali ne, to nije tako, ta pjesma govori o stvarima koje su se događale svima nama i imali to traumatično iskustvo. Jer svi smo ipak slušali istu glazbu i voljeli, bez obzira od kuda je tko bio, ako je napisao pjesmu koja je tebe pogodila, koja ti je govorila dobro o tvom životu, ti si ju volio, bez obzira odakle je bio autor.
Tako da moram priznati da su moji ljudi, koji su bili prijatelji, bili ‘na visini’ i da ništa loše nisu učinili u tom ratu. I to je istina i to ja kažem. A pjesma dobro opisuje taj svijet kako su ljudi koji su živjeli kao susjedi cijeli život, familije su živjele kao susjedi i onda se nađu u ratu i pucaju jedan po drugome. Evo, o tome i to govori pjesma “E, moj druže beogradski”.
Kakva je danas situacija s prijateljima s kojima si se družio na početku karijere i kasnije? Recimo, u Zagrebu 2. listopada sviraju bendovi u kojima su tvoji prijatelji i poznanici. Jeste li danas u kontaktu, ne samo vi koji ćete nastupiti u Tvornici, nego i ostali? Makar onako na ‘bok, kako si’, ili da se nađete na kavi.
Pa, s nikim nisam u ‘ratnim’ odnosima, na ‘ratnoj nozi’, a to su i uvijek bili pristojni ljudi. Recimo, sa Vladom Divjanom sam išao zajedno na turneju. To je bilo 1981. godine, kada su Film i Idoli bili zajedno na turneji.
Sjećam se, vaš “Live! u Kulušiću” i mini-album “Vis Idoli” bili su objavljeni na zajedničkoj kaseti tadašnjeg Jugotona.
Da, da. Zajedno su prvi mini LP Idola i naš taj album iz Kulušića objavljeni na istoj kaseti, i normalno, tu smo se ‘iskalili’, kad bi svirali zajedno, u odlične frendove i posjećivali smo se doma i tako.
A s basistom iz Električnog orgazma sam čak jedanput i ljetovao zajedno. Imali smo djevojke, i moja djevojka se zvala Ivana i njegova se djevojka zvala Ivana. I tako s dvije Ivane smo zajedno ljetovali i bilo nam je stvarno ‘mrak’.
Imaš i jednu pjesmu koja se zove “Ivana” na albumu “Sunce sja”. Je li to ta Ivana?
Je, to je ta Ivana.
Evo, stalno si u muzici, nastupaš, vjerojatno pratiš zbivanja pa ću ti postaviti možda i malo nezahvalno pitanje. Reci nam kratku usporedbu između današnje rock scene i one iz koje ti potječeš. Naime, činjenica je da mnogo ljudi, što kritičara, što samih fanova, kaže da je danas kronični nedostatak pravih rock bendova kod nas. Što ti misliš, je li to točno ili nije?
Pa, znaš kako je, nekada su zemlju nastanjivali dinosauri, divovi, životinje koje su bile divovi su hodali zemljom. I onda su izumrli i više ih nema. Tako da su nama ostali ovi mali gušterići, a sad, dinosauri su bili veliki i po nekoliko metara. Neke stvari se vjerojatno dogode samo jedanput.
Što je to bilo? Izuzetan genetski materijal, to mi već nekako i malo ‘fašistički’, nacistički zvuči, kao da je moja generacija bila bolji genetski materijal, da smo bili pametniji, sposobniji. Nije samo to. Evo, recimo, diskografija. Sada su tiraže pale za stotinu puta, zbog toga jer smo svi postali ‘Pirati s Kariba’.
Svi doma pržimo, downloadamo pjesme na telefone, i sada je nemoguće da ti uložiš, šta ja znam, recimo, 300-400.000 kuna u snimanje svog albuma, a na tome od prodaje zaradiš 20.000 kuna. Vidiš u čemu je sada problem. Je li tako?
Da, tu se slažem s tobom.
Tako da niti diskografske kuće niti nitko drugi neće ulaziti u to. Snimaju samo ljudi koji su sponzorirani. Znači, to može biti nekakva multinacionalna kompanija, može biti neka nevladina organizacija, znači gdje će novac dolaziti iz inozemstva, ali opet, sve to nečije ekonomske i političke interese mora pokrivati. I to ti je to.
Mislim, moja izjava prazni su stihovi, koju pišu sponzori. Ja nikad u životu nisam imao sponzora i nisam baš niti lud da mi sad netko, znaš uvjetuje. S druge strane, dosta ljudi sluša turbo folk, a zašto? Jer je turbo folk u dosta dobroj ‘sprezi’ s pranjem novca, s mafijašima, bogatašima, nogometašima. Znaš ono, ja bih sebi morao plastificirati sise i piti vitamine da se pomladim, pa da me neki bogataš uzme za svoj ‘privjesak’.
I da ti sponzorira snimanje nove ploče.
Da. I još da se družim s nekim ratnim zločincem pa da me on financira. Moje poduhvate. Razumiješ? E sad, očito ljudi vole ono što je prisutno, postojeću produkciju, kada u tom svijetu neonarodnjaka, turbo folka, jedne u principu prilično jezive glazbe, koja ima dosta smiješne stihove, izgleda da je jedino poželjno biti komičar ili klaun ili tako. Kada budemo nasmijavali jedni druge.
Ali ljudi vole tu produkciju zato jer netko ‘zvekne’ u takav zvuk 100.000 eura. Plati stručnjake koji to naprave. E, tak’, ljudi vole dobar zvuk. I sada, neki mladi rock bend normalno da ne može doći do sto ‘soma’ eura da snimi svoj album. I to je problem.
I pri kraju razgovora da se opet vratimo na koncerte Filma, na kojima se može čuti, kako si rekao, ‘best of’, izbor najvećih hitova benda. One pjesme koje poznaju i vole i mlade i stare generacije. Kada bi morao birati neku pjesmu koju si napisao, koja ti je najdraža? Osim možda “Ivane” (smijeh)?
Hmmm…
Je li to teško pitanje?
Da, teško je to pitanje. Možda “Zamisli život u ritmu muzike za ples”.
Da, ta je pjesma nekako ‘pokrenula’ cijelu jednu generaciju.
To je toliko inspiriralo Gorana Bregovića da je napisao “Svi marš na ples!”, a Jaju kada je napisao “Mi plešemo”.
