Prije 28 godina prvi put je posjetila Zagreb, a sada ponovno dolazi publici predstaviti svoju unikatnu izvedbu šansona i sa sobom donijeti duh Pariza. Biografija i glazbena karijera Juliette Gréco zaista je impresivna, a uopće činjenica da sa svojih 80-i-nešto godina još uvijek nastupa diljem svijeta, nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Ikona francuskog boemstva, muza pariške četvrti Saint-Germain-de-Prés samo su neki od opisa koji stoje uz njeno ime. Pjevala je stihove Alberta Camusa i Jean Paul Sartrea, a poznata je i priča o velikoj ljubavi između nje i Milesa Daviesa.
Rođena je u Montpellieru, a dio djetinjstva je provela s bakom i djedom u Bordeauxu. U Pariz dolazi 1933. godine, zajedno s majkom i svojom sestrom. Polako upoznaje umjetnost, kulturu i modu, uzima satove pjevanja u pariškoj Operi i s vremenom sve više počinje uživati u boemskom i intelektualnom životu Pariza.
Ponovno ćete posjetiti Zagreb, 26. veljače, nakon gotovo 30 godina. Pretpostavljam da je glavni povod tome promocija posljednjeg albuma…
Osim promocije, dolazim kako bih ponovno srela divne ljude iz Zagreba. Dakle, nije samo riječ o komercijalnoj promociji, riječ je i o druženju s ljudima, kroz glazbu i pjesme.
Što Vam je ostalo u sjećanju od Vašeg prvog posjeta Zagrebu, 1980. godine?
Zagreb mi je ostao sjećanju kao prekrasan grad, a ljudi koje sam upoznala bili su jako dragi, pružili su mi toplu dobrodošlicu. Publika je također bila prekrasna. Zaista, taj koncert mi je poput lijepog suvenira.
Sami počeci Vaše karijere vežu se uz Saint Germain de Pres, kojeg su tada karakterizirali mali zadimljeni kafići, puni glazbenika i umjetnika koji vode razne diskusije. Kako danas izgleda Saint Germain, ima li još uvijek tu svoju posebnu dušu?
I Saint Germain i ljudi su se dosta promijenili, što je naravno i za očekivati nakon toliko godina. To je ipak sada više komercijalno mjesto, destinacija koju posjećuju turisti. Ali i dalje je vrlo interesantno mjesto, na kojem možete upoznati i starije i mlade ljude, umjetnike, glazbenike, koji pokušavaju raditi svoj posao. Danas je dosta teško biti pisac, pjesnik, općenito umjetnik.
Kako se rodila ideja da uglazbite poeziju? Poznato je da su neke od Vaših poznatih pjesama zapravo stihovi poezije koju su napisali Albert Camus, Jean Paul Sartre…
Ova dvojica koju ste naveli su zaista odlični pisci i pjesnici, tako da meni nije tada bilo čudno pjevati njihove stihove. Ali postoji mnogo drugih pjesnika koji nisu tako poznati, a pišu prekrasno. Tako da je bila moja želja da ih uglazbimo i predstavimo publici.
Nekako u isto vrijeme kada ste Vi gradili svoju karijeru, i Edith Piaf je razvijala svoju. Da li ste imali priliku upoznati je, vidjeti njenu izvedbu?
Jesam, jednom prilikom sam vidjela njen nastup i mogu reći da je bila izvrsna izvođačica. Mislim da takve nastupe i izvedbe više nitko ne može ponoviti. Zaista je na pozornici davala sve od sebe.
Godine 1952. otišli ste u SAD i tamo ste se po prvi put show-om “April in Paris” predstavili američkoj publici…
Da, to je bio jedan od mojih prvih nastupa u SAD-u, i publika i ljudi su bili predivni. Bilo je jako lijepo i to iskustvo mi je dalo hrabrosti i dodatnog poticaja da nastavim s time što radim.
Gdje Vam je ljepše nastupati, u manjim intimnijim prostorima ili velikim koncertnim halama?
Za mene ne postoji razlika. Publika je publika, ljudi su ljudi, bez obzira da li se radilo o nekom malom ili velikom koncertnom prostoru. 20.000 ili 200 ljudi u publici meni je u potpunosti isto.
S obzirom da ste glumili i u filmovima i u kazalištu, što biste od toga dvoje radije odabrali, filmski set ili kazališne daske?
Pa to su potpuno dva drugačija svijeta, tako da ih ne mogu uopće usporediti ili reći gdje mi je ljepše. Bilo mi je jednako lijepo glumiti i u filmovima i u kazalištu.
Nikad se niste bojali istaknuti svoja politička stajališta. Pronašla sam podatak da ste jednom prilikom nastupali u Čileu, a u publici su bili brojni vojnici i generali. Vi ste tada izvodili uglavnom anti-vojne pjesme. Pretpostavljam da im se nije svidjelo…
Ne, nije im se nikako svidjelo (smijeh). Pjevanje je moje oružje, da se tako izrazim, i ja sam ga tada upotrijebila. Bio je to dosta opasan potez, ali isto tako bila sam vrlo sretna i zadovoljna što sam to učinila.
Što mislite o današnjoj političkoj situaciji?
Ma uvijek ista priča. Uvijek nekakvi ratovi, teške situacije, ali opet uvijek nekako drugačije.
Mislite li da bi glazbenici trebali više biti angažirani u politici ili glazbu i politiku ne treba miješati?
Hm… sve ovisi. Ponekad glazbenici mogu jako utjecati na neku političku situaciju, primjerice ratove. Mogu djelovati na svijest građana i ljudi. Ali pritom, ne treba posezati za nekim nasiljem, jer to zaista nema smisla. Istina je ponekad dovoljno nasilna sama za sebe. Ali uvijek je potrebno govoriti istinu.
S obzirom na trenutne glazbene trendove, jako malo mjesta se ostavlja šansonama. Što mislite na koji način bi se šansone mogle popularizirati među mlađom publikom?
Mislim da je najbolji način pjevati pred publikom, i na pozornici dati sve od sebe. Ne bih znala za neki drugi način. Istu stvar radim već godinama; nastupam i pritom dajem sve od sebe, dajem svoje srce, svoju dušu i svoj znoj. To je moj način predstavljanja šansone, svima, i mladima i starijima. Ako želite da vas ljudi slušaju, izađite na pozornicu i pjevajte, bilo gdje i bilo kada…
S obzirom na dugogodišnju i zaista impresivnu karijeru, koji savjet biste da li mladim glazbenicima i izvođačima, koji tek počinju raditi na svojoj karijeri?
Pa zapravo nikada ne dajem neke posebne savjete. Ja ih ne volim, zato ih ne volim niti davati drugima. Bila sam jako ljuta kada sam morala slušati nečije ‘prodike’, isto tako me danas ljuti pomisao da ja nekome moram držati ‘prodike’, savjetovati i ‘pametovati’. Izbjegavam to. Ali ipak, uvijek ću svima reći – budite ono što jeste i ne sramite se toga.
I za kraj imate li kakvu poruku za publiku i fanove koji Vas očekuju u Zagrebu?
Volim vas, molim vas volite i vi mene (smijeh).
