Jovanotti: “Što je život teži, to glazba treba biti još bolja”

1994

Veliki talijanski glazbenik, Lorenzo Jovanotti Cherubini, prošle je godine upotpunio bogatu diskografiju multi-platinastim albumom “Lorenzo 2015 CC“, kojeg trenutno predstavlja širom Europe.

Jovanotti je i van granica Italije poznat po kombiniranju rapa, funka i world musica, dok je već na samom početku karijere postigao veliki uspjeh s albumom “Lorenzo 1992“. Album “Lorenzo 1994” donio mu je međunarodni uspjeh s pjesmama kao što su “Serenata Rap“, “Penso Positivo” i “Piove“. Uz zavidnu diskografiju, i glazbeni nastupi su specifični jer uključuju izuzetnu scenografiju popraćenu
odličnim glazbenicima, glumcima, scenaristima, dramaturzima, režiserima i
kostimografima.

Na pressici u Ljubljani je u jednom trenutku izjavio: “Moja ideja je rock’n’roll i uvijek je bilo tako, a glazba mora biti dovoljna sama po sebi.Citat je to koji zaokružuje Lorenzov pogled na glazbu u sklopu njegove duge glazbene karijere.Iako je nažalost otkazao koncert koji se u siječnu trebao održati u ljubljanskoj Dvorani Stožice u sklopu turneje “Jovanotti nei Palasport”, prenosimo vam neka od njegovih promišljanja o vlastitom glazbenom stvaralaštvu koje je odlučio podijeliti s nama nakon održane konferencije za novinare.Uz to, s Jovanottijem smo razgovarali i o koncertnim spektaklima, boravku u Americi, aktualnom albumu i sjećanjima na koncert u Zagrebu davne ’94-e.Što te potaknulo da napraviš zaokret i kreneš kombinirati neke druge glazbene žanrove koji nisu bili prisutni u tvojim ranim počecima, primjerice funk i world music, ali i elektronska glazba koja je prisutna na prethodna dva albuma?
To za mene i nije bilo toliko novo jer sam tijekom života otkrivao druge stvari i odlučio ubaciti i ostale utjecaje u svoju glazbu. Nakon drugog albuma sam počeo svirati gitaru. Htio sam naučiti zato što sam počeo kao DJ i zato što je dosta hip-hop izvođača ne zna svirati. Sjećam se da sam za svaki naučeni akord napisao pjesmu. Atmosfera u svakoj novoj vrsti glazbe koju sam slušao i u koju sam se zaljubljivao, automatski je postajala dio mene. Nikada nisam imao nekoga tko bi mi govorio da se previše odmičem od hip-hopa i da me moja hip-hop publika više neće prepoznati. Nije mi stalo do moje hip-hop publike, stalo mi je do moga života, kada ostarim želim raditi ono što volim. Ne želim biti zatočen u jednoj vrsti muzike zato što mi netko sa strane govori da to ne radim jer onda novinari neće znati definirati moju glazbu. Želim biti slobodan. Odrastao sam u ’80-ima slušajući Princea i njegove albume “Parade”, “Around The World In A Day” i “Sign O’ The Times” na kojemu je svirao rock’n’roll. Ponekad je bio žestok, ponekad jako blag, pa bi se pretvorio u funk ili bi postao romantičan. Još uvijek to isto osjećam, ne moram biti ono što ti želiš da ja budem, ja sam ono što jesam.

Ipak, sigurna sam da je hip-hop poprilično promijenio tvoj život u trenutku kada si došao u doticaj s njim. Koja su to imena toliko značajno utjecala na tebe?
Za mene su to prvenstveno bili Beastie Boysi, a prije toga Grandmaster Flash i izdavačka kuća The Sugarhill i The Sugarhill Gang, ali i Kurtis Blow. Zatim Celluloid Records s electronic hip-hopom i izvođačima kao što je Herbie Hancock i Bill Laswell. Bilo je tu i raggamuffin stvari, jer je jamajkanski dancehall također imao utjecaja na mene. Ali kad smo kod hip-hopa, album koji je promijenio moj život je “Licensed To Ill” Beastie Boysa. Zatim Run D.M.C., LL Cool J i naravno Public Enemy. Oni su bili prvi bend koji me uvjerio u snagu riječi i poruku unutar pjesme. Uvijek sam bio zaljubljen u hip-hop u kojemu i dan danas nalazim nešto što mi se sviđa.

Muziku podržava

Također, i tematika u tvojim pjesmama se također s vremenom okrenula prema ozbiljnijim temama, kojima si se krenuo baviti od albuma “Il Quinto Mondo”…
Nije mi lako govoriti o mojoj glazbi u prvom licu jer sam u nju uključen, tako da ne mogu gledati na to s vanjske strane, jer ne znam što je ozbiljno, a što nije. Kada pišem neku romantičnu pjesmu, to je za mene najozbiljnija i najteža stvar o kojoj mogu pisati. Najteže pjesme za napisati su popularni tri-minutni radio hitovi. Mogu sjesti i automatski napisati tri sata rima, dok je pjesmu s rimama od tri minute teško napisati. Nekada pomisliš da su pjesme koje govore o ozbiljnim temama kao što je politika, puno važnije od pjesama koje govore o ljubavi, ali to uopće nije istina.

Moraš pričati o svojem životu, a na njega ipak sve utječe, od politike, patnje, ali i radosti i lijepih stvari također. Glazba se mora baviti svim tim predmetima. Moraš biti dobar u tome što radiš, moraš se povezati sa svojim srcem i izaći s nečim originalnim i snažnim, što se razlikuje od svega ostaloga. Nešto što ćeš poslušati i nakon toga reći, da to je Jovanotti, to je moj čovjek. Općenito, mladi ljudi vole imitirati nekoga drugoga i osjećati se ugodno u određenim granicama. Dobra je stvar razviti svoj osobni talent i svoju jedinstvenu, originalnu, anti-konformističku viziju svijeta.

U Americi si proveo neko vrijeme snimajući za izdavačku kuću ATO Records, kada je u pitanju glazba kako te se dojmio način na koji tamo sve funkcionira?
Zainteresirali su se prilikom mog nastupa na Bonnaroo festivalu. Jedan čovjek je došao do mene i pitao želim li se sastati s njima. Htjeli su da razvijemo projekt, da naprave kolekciju moje glazbe. Htjeli su istražiti američko tržište s nečim što smatraju totalno egzotičnim, jer za njih je moja glazba world music. Htjeli su pokušati to napraviti i ispalo je kao dobro i uspješno iskustvo.

Oni su očekivali manje nego što se na kraju pokazalo. Iz toga svega sam naučio da je američko tržište džungla, ogromno je i gladno za novim stvarima. Svi su tamo pomalo nervozni zbog te džungle i borbe za taj ‘komadić torte’. S druge strane, u svojoj zemlji se osjećam ugodnije sa svojom karijerom. Unatoč tome, tamo sam naučio puno toga i i veselim se novom projektu s Amerikom.

Tvoj aktualni album ponovno sadrži godinu u nazivu. Koja je točno priča iza tih serija albuma s godinom?
Već sam nekoliko puta u prošlosti stavio godinu u naziv albuma. Prvi put 1992. s albumom “Lorenzo 1992”, zatim “Lorenzo 1994″… To je nešto što ponekad radim kada osjećam da album nema jezgru, odnosno kad nema narativni centar, kao naprimjer u naslovu pjesme koja može reprezentirati ostatak albuma. Kada se to dogodi, onda album nazovem prema pjesmi. U ovom slučaju se to nije dogodilo, pa ga zato naslovim svojim imenom. Jedini ujedinjeni element su tada moje ime i godina. Za 10 godina možda će netko preslušavati taj album i odmah znati da je album iz 2015.

Odradio si bezbroj nastupa širom svijeta i punio si brojne stadione, dvorane i klubove. Koji bi nastup izdvojio kao najposebniji?
Ove godine smo svirali tri puta na milanskom stadionu San Siro i to je nešto što nikome do sada nije uspjelo u talijanskoj glazbenoj povijesti. Kada sam shvatio da nastupam 3 puta za redom na San Siru pred 180.000 ljudi, mislio sam na svoje roditelje i na svoga oca koji je preminuo dva mjeseca prije. Bio je to poseban trenutak za mene jer sam se po prvi put osjetio toliko povezan sa svim tim ljudima, ali u isto vrijeme i toliko usamljen.

I ovo je bio taj poseban koncert jer sam očekivao mog oca da bude tamo. Bilo je to za mene jako emocionalno, ali u istovrijeme sam tamo vidio kćer kako pleše sa svojim prijateljima. Na kraju krajeva to je život, a život ide dalje. Osjećam se počašćenim što svojom glazbom mogu označiti taj dio života.

Nakon tog nastupa koji je tebi osobno puno značio, moraš priznati da je nastup u dućanu s biciklima u Texasu bio jedan od najoriginalnijih…
Da, bilo je stvarno jako zabavno. Ponekad pogledam taj koncert na YouTubeu. Stvarno mi se jako sviđa jer je bio jako živ i jer se neplanirano dogodio. Jedno jutro su me samo pitali želim li popodne svirati u dućanu s biciklima. Iako nismo imali instrumente, smislili smo nešto. Volim takve nepredvidive situacije u kojima se može dogoditi bilo što.

I za kraj, sjećaš li se koncerta u Zagrebu 1994. godine? Hrvatska publika je to naročito cijenila s obzirom da se radilo o ratnim vremenima…
Meni je bila čast nastupiti i predstaviti svoje pjesme. Ne znam je li čast prava riječ, ali bila je to važna stvar, doći tamo i predstaviti svoju glazbu. Kad su me pozvali, iste sekunde sam prihvatio ponudu i rekao da dolazim. Što je život teži, to glazba treba biti još bolja. Glazba može pomoći ljudima vjerovati da će to ružno vrijeme proći jer ima jako važnu ulogu u određenim poglavljima života. Taj rat se ipak odvijao jako blizu Italije i mi smo bili promatrači onoga što se događalo našoj braći. Osjećali smo se uključeni u ono što bismo mogli učiniti i pomoći s glazbom, jer više od toga nisam mogao.

.

0 Shares
Muziku podržava