Veliki talijanski glazbenik, Lorenzo Jovanotti Cherubini, prošle je godine upotpunio bogatu diskografiju multi-platinastim albumom “Lorenzo 2015 CC“, kojeg trenutno predstavlja širom Europe.
Jovanotti je i van granica Italije poznat po kombiniranju rapa, funka i world musica, dok je već na samom početku karijere postigao veliki uspjeh s albumom “Lorenzo 1992“. Album “Lorenzo 1994” donio mu je međunarodni uspjeh s pjesmama kao što su “Serenata Rap“, “Penso Positivo” i “Piove“.
Ipak, sigurna sam da je hip-hop poprilično promijenio tvoj život u trenutku kada si došao u doticaj s njim. Koja su to imena toliko značajno utjecala na tebe?
Za mene su to prvenstveno bili Beastie Boysi, a prije toga Grandmaster Flash i izdavačka kuća The Sugarhill i The Sugarhill Gang, ali i Kurtis Blow. Zatim Celluloid Records s electronic hip-hopom i izvođačima kao što je Herbie Hancock i Bill Laswell. Bilo je tu i raggamuffin stvari, jer je jamajkanski dancehall također imao utjecaja na mene. Ali kad smo kod hip-hopa, album koji je promijenio moj život je “Licensed To Ill” Beastie Boysa. Zatim Run D.M.C., LL Cool J i naravno Public Enemy. Oni su bili prvi bend koji me uvjerio u snagu riječi i poruku unutar pjesme. Uvijek sam bio zaljubljen u hip-hop u kojemu i dan danas nalazim nešto što mi se sviđa.
Također, i tematika u tvojim pjesmama se također s vremenom okrenula prema ozbiljnijim temama, kojima si se krenuo baviti od albuma “Il Quinto Mondo”…
Nije mi lako govoriti o mojoj glazbi u prvom licu jer sam u nju uključen, tako da ne mogu gledati na to s vanjske strane, jer ne znam što je ozbiljno, a što nije. Kada pišem neku romantičnu pjesmu, to je za mene najozbiljnija i najteža stvar o kojoj mogu pisati. Najteže pjesme za napisati su popularni tri-minutni radio hitovi. Mogu sjesti i automatski napisati tri sata rima, dok je pjesmu s rimama od tri minute teško napisati. Nekada pomisliš da su pjesme koje govore o ozbiljnim temama kao što je politika, puno važnije od pjesama koje govore o ljubavi, ali to uopće nije istina.
Moraš pričati o svojem životu, a na njega ipak sve utječe, od politike, patnje, ali i radosti i lijepih stvari također. Glazba se mora baviti svim tim predmetima. Moraš biti dobar u tome što radiš, moraš se povezati sa svojim srcem i izaći s nečim originalnim i snažnim, što se razlikuje od svega ostaloga. Nešto što ćeš poslušati i nakon toga reći, da to je Jovanotti, to je moj čovjek. Općenito, mladi ljudi vole imitirati nekoga drugoga i osjećati se ugodno u određenim granicama. Dobra je stvar razviti svoj osobni talent i svoju jedinstvenu, originalnu, anti-konformističku viziju svijeta.
U Americi si proveo neko vrijeme snimajući za izdavačku kuću ATO Records, kada je u pitanju glazba kako te se dojmio način na koji tamo sve funkcionira?
Zainteresirali su se prilikom mog nastupa na Bonnaroo festivalu. Jedan čovjek je došao do mene i pitao želim li se sastati s njima. Htjeli su da razvijemo projekt, da naprave kolekciju moje glazbe. Htjeli su istražiti američko tržište s nečim što smatraju totalno egzotičnim, jer za njih je moja glazba world music. Htjeli su pokušati to napraviti i ispalo je kao dobro i uspješno iskustvo.
Oni su očekivali manje nego što se na kraju pokazalo. Iz toga svega sam naučio da je američko tržište džungla, ogromno je i gladno za novim stvarima. Svi su tamo pomalo nervozni zbog te džungle i borbe za taj ‘komadić torte’. S druge strane, u svojoj zemlji se osjećam ugodnije sa svojom karijerom. Unatoč tome, tamo sam naučio puno toga i i veselim se novom projektu s Amerikom.
Tvoj aktualni album ponovno sadrži godinu u nazivu. Koja je točno priča iza tih serija albuma s godinom?
Već sam nekoliko puta u prošlosti stavio godinu u naziv albuma. Prvi put 1992. s albumom “Lorenzo 1992”, zatim “Lorenzo 1994″… To je nešto što ponekad radim kada osjećam da album nema jezgru, odnosno kad nema narativni centar, kao naprimjer u naslovu pjesme koja može reprezentirati ostatak albuma. Kada se to dogodi, onda album nazovem prema pjesmi. U ovom slučaju se to nije dogodilo, pa ga zato naslovim svojim imenom. Jedini ujedinjeni element su tada moje ime i godina. Za 10 godina možda će netko preslušavati taj album i odmah znati da je album iz 2015.
Odradio si bezbroj nastupa širom svijeta i punio si brojne stadione, dvorane i klubove. Koji bi nastup izdvojio kao najposebniji?
Ove godine smo svirali tri puta na milanskom stadionu San Siro i to je nešto što nikome do sada nije uspjelo u talijanskoj glazbenoj povijesti. Kada sam shvatio da nastupam 3 puta za redom na San Siru pred 180.000 ljudi, mislio sam na svoje roditelje i na svoga oca koji je preminuo dva mjeseca prije. Bio je to poseban trenutak za mene jer sam se po prvi put osjetio toliko povezan sa svim tim ljudima, ali u isto vrijeme i toliko usamljen.
I ovo je bio taj poseban koncert jer sam očekivao mog oca da bude tamo. Bilo je to za mene jako emocionalno, ali u istovrijeme sam tamo vidio kćer kako pleše sa svojim prijateljima. Na kraju krajeva to je život, a život ide dalje. Osjećam se počašćenim što svojom glazbom mogu označiti taj dio života.
Nakon tog nastupa koji je tebi osobno puno značio, moraš priznati da je nastup u dućanu s biciklima u Texasu bio jedan od najoriginalnijih…
Da, bilo je stvarno jako zabavno. Ponekad pogledam taj koncert na YouTubeu. Stvarno mi se jako sviđa jer je bio jako živ i jer se neplanirano dogodio. Jedno jutro su me samo pitali želim li popodne svirati u dućanu s biciklima. Iako nismo imali instrumente, smislili smo nešto. Volim takve nepredvidive situacije u kojima se može dogoditi bilo što.
I za kraj, sjećaš li se koncerta u Zagrebu 1994. godine? Hrvatska publika je to naročito cijenila s obzirom da se radilo o ratnim vremenima…
Meni je bila čast nastupiti i predstaviti svoje pjesme. Ne znam je li čast prava riječ, ali bila je to važna stvar, doći tamo i predstaviti svoju glazbu. Kad su me pozvali, iste sekunde sam prihvatio ponudu i rekao da dolazim. Što je život teži, to glazba treba biti još bolja. Glazba može pomoći ljudima vjerovati da će to ružno vrijeme proći jer ima jako važnu ulogu u određenim poglavljima života. Taj rat se ipak odvijao jako blizu Italije i mi smo bili promatrači onoga što se događalo našoj braći. Osjećali smo se uključeni u ono što bismo mogli učiniti i pomoći s glazbom, jer više od toga nisam mogao.
.