Josipa Lisac: “Uz mene je uvijek moj prijatelj jazz”

7670

U razgovoru što smo ga vodili prigodom nastupa na ovogodišnjem Liburnia Jazz Festivalu, glasovita pjevačica Josipa Lisac prisjetila se značajnih trenutaka njezine bogate karijere i važnih suradnji, iznjela je svoje stavove o glazbi i vlastitu pristupu.

Što je najviše utjecalo na vaš pogled na glazbu?
Glazba je moj život i moja strast. U tom krugu smo se 1971. spojili Karlo Metikoš i ja. Spojila nas je ljubav. Godine 1973. rodio se album “Dnevnik jedne ljubavi” koji je ostao u antologiji naše glazbe i produkcije. Svi su ponosni na tu ploču, remek-djelo Karla Metikoša i Ivice Krajača, aktualnu danas više nego ikada.

Uzmimo pjesmu “O jednoj mladosti” koja govori o trenucima odrastalja, traganju za odgovorima, duhovnom osvještavanju, primjerice riječima: “Tko zna, možda na mene čeka neki drugi svijet. Tko zna, možda u mraku nikne neki divan cvijet. Možda, tko zna, jedna od sretnih, jedna od tisuću, bit ću baš ja? Tko to zna?” Svima nam je pootrebna nada, ideali, optimizam i entuzijazam. Tada mislimo da je sve moguće.

Godine 1975. isti dvojac stvara također remek-djelo, rock operu “Gubec beg” koju je vidjelo više od milijun ljudi. I sama sam bila začarana teatrom i tim uspjehom, a pjevala sam u 150 predstava.

Iz te je rock opere potrebno izdvojiti iznimno jaku ariju “Ave Marija” koja je i danas na mojem repoertoaru, a koja nas je snagom i ljepotom hranila kroz teška vremena devedesetih, ali i danas.

Iste godine rodio se “Bijeli album” na kojem sviraju najpoznatiji hrvatski i svjetski jazzisti. Za taj sam album izabrala svjetske standarde, ali trebala sam pjevati na hrvatskom jeziku jer se tada nije smjelo snimati na engleskom.

Kako je kritika tada ocjenila taj album?
Rekli su ‘Zašto ona pjeva jazz, tako mlada?‘ Upravo tako mlada treba biti na tom putu, učiti, pokazati koliko zna, koliko još ne zna, što stoji pred njom.

Muziku podržava

Zašto ste tada otišli u Ameriku?
Krajem svibnja 1977. imali smo predstavu “Gubec bega” u Teatru Sistina u Rimu, kojoj je prisustvovao veliki redatelj Federico Fellini. Iz Rima smo otišli u Ameriku. Bila je to moja velika želja.

Imala sam puno želja, ali i sreću što je uz mene bila osoba koja je to htjela i mogla u svoj svojoj snazi i punoći i ralizirati – Karlo Metikoš. To je bilo više od same podrške. Kroz takav odnos postali smo jedno. Upravo on je načinio Josipu Lisac, mene takvom kakva jesam.

Nakon tri godine vratili smo se u Zagreb s albumom “Made in USA”. Govorilo se ‘Nije uspjela, nije postala zvijezda’. Ne ideš u Ameriku postati zvijezda. Moraš prvo otići u Ameriku, osobito ako te zemlja fascinira, pogledati kako ona izgleda, kako se tamo živi, stjecati iskustva.

Tamo smo gledali mnogobrojne broadwayske predstave, primjerice “The Wiz” i “Evita”, te koncerte glazbenika koje ni sanjala nisam da mogu biti tako dobri. Slušala sam Ala Jarreau, Weather Report, Jacoa Pastoriusa, Joni Mitchell, Georgea Bensona, Marvina Gayea, Minnie Riperton, Cleo Lane, Floru Purim i Airta Moreira, Franka Sinatru, Sarah Vaughan…

Po dolasku u New York održala sam koncert showcase u Bell Sound studiju na koji su bili pozvani producenti, novinari i prijatelji. To je tip koncerata na kojima se umjetnici predstavljaju. Na program sam uvrstila i pjesmu “Rainy Night House” Joni Mitchell koju obožavam. Već tada, kao 27-godišnjakinja napravila sam obradu te pjesme na način na koji ja razmišljam i osjećam.

Album “Made in USA” snimila sam u Studiju 55 Richarda Perrya i u studiju Smoky Tree Farm u kojem je većinu svojih hitova snimio Gino Vanelli. Radila sam s producentom Irom Newbornom koji je napisao aranžmane. Ira je prije toga surađivao sa skupinom Manhattan Transfer. Poslije je radio filmsku glazbu. Sve je bilo tako lijepo.

Na snimanju je svirao veliki glazbenik Paulino da Costa, udaraljkaš koji je i danas u vrhu. Fantastično! Tu je bio i Joel Peskin, saksofonist. Fantastično! Svirao je i Steve Schaeffer, bubnjar koji je surađivao s trubačem Herbom Alpertom, svjetskom zvijezdom. Sjećam se da je Schaeffer rekao da nije zadovoljan kako su odsvirali jednu pjesmu. Ponovili su to isto jer svaki glazbenik stoji iza svog djela, bez obzira koji honorar dobija. Ako nije zadovoljan izvedbom neće se maknuti dok ne bude savršeno.

Ali, jedna od najvećih skrivenih zvijezda je Bernie Groundman koji je u svom studiju napravio mastering. Prvi put u našoj zemlji, u bivšoj Jugoslaviji, donijela se masterizirana ploča. Tada ljudi nisu znali što je to mastering. Kad mu je Karlo donio ploču Bernie je rekao: “Kako je ovo dobar cjelokupan materijal. Izvanredan je.” To je bilo dobro!

Nisam imala neki hit, iako je potencijalni hit bila pjesma “You’re My Handy Man”. To je disco, a godina je 1979. Disco će se tek zalaufati u Europi i Americi. Kad smo se vratili u Zagreb, reakcije su bile veše nego negativne, upravo agresivne. Pitali su se zbog čega, zašto sam išla u Ameriku. Nisu razumjeli i sav taj negativan odnos rodio se iz neznanja i ljubomore.

Moj odgovor leži u albumu “Hir, hir, hir” koji su, kao i sve moje albume, načinili Karlo Metikoš i Ivica Krajač. Kroz skladbe na albumu, primjerice “Pazi oštar pas”, “Makeup”, “Hir, hir, hir” i “Magla”, koja je postala i ostala moj najveći hit – “Magla svuda, magla oko nas, iz daljine jedva čujno dopire tvoj glas. Magla svuda, magla oko nas, prekasno je, uzalidno, sve je dublji jaz” – progovaram o toj istoj ljubomori, jalu i zlobi.

Kako to da u svoje izvedbe uključujete različite stilove?
Sve to imam u svojoj glazbenoj lepezi. Citirat ću Igora Kuljerića s kojim sam nekoliko puta surađivala na polju klasične glazbe i s kojim sam realizirala album “Koncert u čast Karla Metikoša”. Rekao je: “To su sve glazbeni idiomi. Kroz to se izražavate. Prema tome, vi ste glazbenica.

Nije potrebno određivati: rock pjevačica, blues pjevačica, pop pjevačica, etno, jazz, klasična. Sve je to glazba. Moje pjesme sadrže elemente rocka, popa, klasike i jazza. Ja sam sve to. Kroz sve te godine brusiš se, gradiš, dotjeruješ, njeguješ i postaneš to što jesi. Pustim nekoliko tonova i ljudi kažu ‘To je Josipa!’ Najvažnije je imati svoj identitet, svoju prepoznatljivost.

Može li o nadahnuću na pojedinom koncertu ovisiti da, primjerice neku pjesmu koja nije šansona otpjevate kao šansonu?
Upravo se to dogodilo. Godine 1988. bila sam na festivalu šansona iako do tada nisam pjevala šansone. Pjevala sam pjesmu “Pismo”. Bilo je fantastično. Uspjela sam na svoj način dodirnuti jednu šansonu. To ovisi o muzikalnosti, o hrabrosti, želji, entuzijazmu, mašti, riziku. Volim reći da sanjam, sanjarim: “Želim to, hoću to, mogu to…

Što vam je najvažnije u glazbi?
Biti iskren i predan i s ljubavlju prenositi poruke onima koji ih trebaju, koji ih prepoznaju, koji ih žele i znaju primiti, a pritom se i sama punim novim spoznajama. Kroz koncerte i susrete stvara se čaroban zatvoreni krug primanja i davanja. To je krug ljubavi.

Nakon uspješne zajedničke izvedbe na albumu Elvisa Stanića “Bolja strana svijeta” njihova se suradnja produbljuje. Glazbu što ju pripremaju za njezin novi album premijerno su izveli prije tjedan dana na spomenutom festivalu u Opatiji, gradu u kojem je postigla velike uspjehe.

Ushićena tom suradnjom iznijela je svoja razmišljanja o stavu prema glazbi, ulozi jazza u njezinoj karijeri, te stanju na našoj jazz sceni i u kulturi.
Jazz je prijatelj koji je uvijek bio kraj mene. Nikad u životu nisam rekla da ga pjevam. Tek koketiram s jazzom, ali on je, uz rock glazbu, bio moj najbolji prijatelj od samih početaka, od 1968. kad sam u Opatiji debitirala s pjesnom “Što me čini sretnom”.

Poslije sam ostvarila fantastične suradnje s gitaristom Damirom Dičićem i jednim od najboljih europskih trombonista Ićom Kelemenom koji je napravio aranžman za “Oluju” što je bio presedan u tadašnjoj Jugoslaviji. To se dogodilo upravo na Opatijskom festivalu.

Zašto presedan?
Zato što poslije toga u mom glazbenom svijetu ništa više nije bilo isto. Nešto se razdijelilo. Kroz tu prezentaciju glazbe donijela sam vlastiti način razmišljanja, svoje želje, osobnost. To je bilo nešto sasvim deseto. To je totalno podijelilo ljude na one koji su rekli da je fantastično i one koji su rekli da je jezivo.

Međutim, ponovno je došao moj pritajeni prijatelj jazz, kao da mi je htio reći ‘Jesi li me zaboravila?‘ Naime, na ljubljanski je jazz festival došla fantastična ekipa glazbenika i Boško Petrović, koji je lijepo mislio o meni i mom razvoju, brzo je nazvao Karla Metikoša i zajedno su producirali moj album sa svjetskim zvijezdama jazza.

Kako ste se osjećali snimajući s Clarkom Terryem i drugim velikanima jazza?
Fantastično! Veliki glazbenici su normalni ljudi. Oko svoje prezentacije ne rade farsu, a sviraju da se smrzneš. Sjajne su aranžmane napisali vrhunski aranžeri: Miljenko Prohaska, Ozren Depolo i Krešimir Oblak.

Iz tog albuma vidljivo je kako sam kao djevojka od dvadeset i pet godina doživljavala poznate jazz standarde i pri tome dala osobnu interpretaciju.

Kako je počela vaša suradnja s Elvisom Stanićem?
Prije nekoliko godina pozvao me da sudjelujem u snimanju njegova albuma “Bolja strana svijeta”. Bio je pod feelingom Mediterana, ali također je zalutao u prekrasan bar gdje se svira i pleše rumba i tango, u Andaluziju gdje su prekrasne ciganke pjevale flamenko, tamo gdje su odlike strastvenosti, otvorenosti, erotičnosti, raskoši.

Pitala sam ga kako se dosjetio mene iako ne slušam tu vrstu glazbe. Odgovorio je da je mislio na mene kad ju je skladao. Kako je mislio na mene kad ja to još nisam pokazala? Osjećao je da to nosim u sebi. Lijepo je kad potakneš nešto što do tada nisi pokazo. To je jedan novi izričaj u mom glazbenom djelovanju, novi glazbeni idiom.

Kad sam čula pjesmu rekla sam da je jako lijepa. To je bilo nešto prekrasno, jer ponovno se kraj mene stvorio vrhunski jazz glazbenik. Kao da me moj prijatelj jazz pitao ‘Jesi li me opet malo zaboravila? Ja sam tu.‘ Obožavam jazz.

Na prvom Jazz saboru a capella sam otpjevala Ellingtonovu skladbu “Do Nothin’ Till You Hear From Me”. Boško Petrović je rekao: “Stara moja, to je famozno.” Ellington mi se jako sviđa. Na repertoaru imam nekoliko njegovih pjesama. “Solitude” sam pjevala samo uz pratnu trubača.

Zašto pjevate dvije verzije pjesme “Posve slobodne” – na francuskom i hrvatskom?
Elvis je želio da tekst bude francuski, ali ja sam rekla sam da će pjesma zaživjeti tek kad ju snimim na hrvatskom, a Betti Jurković kojoj sam pustila pjesmu preko telefona oduševljeno je zavikala da to obavezno snimim na hrvatskom.

Puno je bolja interpretacija na hrvatskom, barem meni. Slobodnija je. Svaki se umjetnik može najbolje izraziti i dati svoj identitet na materinjem jeziku.

Hoćete li skladbe za novi album snimiti u istom stilu kao pjesmu “Posve slobodne”?
Rekla sam sebi da idemo dalje kad mi jazz neprestano kuca na vrata, a ne mogu mu reći da ode proć jer ga toliko volim, jer je moj prijatelj. Elvis Stanić je vrhunski glazbenik, iznimno je muzikalan i može se prilagoditi. To su pravi glazbenici.

Ima mnogo glazbenika koji nisu muzikalni i nemaju osjećaj prilagodbe, sposobnost da dublje uđu u priču, da odu na jedan otok, drugi, treći, i na svakome ostave svoj trag, i to drukčiji.

Skupili smo još nekoliko lijepih pjesama koje su nam se svidjele. Nije bitno koliko ih je. Važno je da su dobre, da barem kroz jednu prenesem poruku.

Zašto su mnogi od onih koji nisu muzikalni postigli velik uspjeh na glazbenom polju?

Zato što masovnost voli jednostavnost, ali ne jednostavnost kao vrlinu, nego kao banalnost. Mase će prihvatiti banalnu melodiju, ali ne i jednostavnost koja ima svoju izražajnost, što nije jednostavno postići. Postoje glazbenici koji kalkuliraju, kombiniraju, racionalno rade glazbu.

Razmišljaju o tome što će se drugima svidjeti, a ne što se njima sviđa. Treba uvijek ići od sebe. Moraš stajati iza toga što radiš. Moraš vjerovati u to što jesi, što možeš. Ovo je moj odabir, bez obzira svidjelo se to ikome. Stojim iza toga.

Elvis mi je poslao pjesmu “Tisuću razloga” koju nisam pjevala uobičajenim načinom nego sam počela swingati (ushićeno pjeva melodiju, op.a.). Pjevušeći ju isti dan usput u dućanu otkrila sam da znam cijelu pjesmu. Što je ovo? Vauuu. Nazvala sam ga i rekla da je to famozno.

Vrlina te pjesme je u njezinoj jednostavnosti, a uopće nije jednostavna jer perfidno otvara put da se možeš šetati i pokati što i koliko možeš. Čista je, jednostavna, a nije banalna. Pruža svu raskoš daljnjih obrađivanja i prezentacija. Kad mi se nešto ne sviđa o tome niti ne razgovaram, ne primam k sebi.

Današnje su pjesme produkcije na računalu. Pjesmu bi se trebalo moći otpjevati a capella (pjeva, op. a.). Ona mora imati svoju melodiju, sadržaj, početak i kraj, poput također nove Elvisove pjesme “Svijet oko nas” (pjeva: “Kuda ide taj svijet oko nas…”, op. a.). Prekrasno.

Koliko slobode u interpretacima pruža Elvisova glazba?
Jako puno. Kaže da ga svojim interpretacijama ugodno iznenađujem. Već smo se dobro upoznali tako da plovimo na istoj barci. Lijepo je što razmišljamo na sličan način. Nikad se ne može ponoviti trenutak. Uvijek je drukčije.

Nikad se ne mogu ponoviti niti sam se trudila da se ponavljam. Ljudi koji dolaze na koncerte to vide i oduševljeno komentiraju. U tome je poanta. To je moja raskoš. Ljudi ne dolaze na koncert slušati CD nego glazbu. Moramo im pružiti nešto drugo, novo.

Improvizacija je dimenzija koja mi se izuzetno sviđa. Jazzy mi je nešto jako intimno. Iskrenost! Posebice kad se svira u manjim prostorima, pred malim brojem slušatelja, kad smo jako blizu, kad je intimniji pristup, intimniji prostor, iako je tada sve teže.

Puno je teže nastupati pred dvadeset nego pred dvadeset tisuća ljudi. To je fantastično. Koja prisnost! Kako je to teško jer vidiš svaku osobu, osjetiš energiju, prenosiš ju. Strahovito teško. Sve se čuje. Toliko smo blizu da smo zapravo jedno. Stvaramo krug primanja i davanja.

Kako gledate na Liburnia Jazz Festival na kojem često nastupate, ali i sve veći broj drugih jazz festivala u hrvatskoj koje uglavnom organiziraju glazbenici?
Sve polazi od glazbenika, osoba koje glazbu žive, koje se s njom poistovjećuju, koji jesu glazba, koji su joj posvetili život. Što je Boško Petrović učinio za jazz! Ovdje sve polazi od Elvisa. To je famozno, potrebno, sjaji i traje.

Koliki su se bunt, ljutnja i srdžba morali nakupiti kod glazbenika koji su odlučili sami, makar jednim potezom, napraviti nešto drugo? Ne žele priznati stvarnost koja ih okružuje. Boško je napravio revoluciju. Za sobom je povukao toliko mladih ljudi koji nisu ni sanjali da će odabrati jazz. Ima fascinantnu ustrajnost, hrabrost, tvrdoglavost i upornost.

To je za našu sredinu iznimno bitno, prekrasno lijepo. Dolaze nam gosti, svira se divna glazba, sudjeluju vrhunski glazbenici. Jedna osoba sanja festival u Opatiiji, buni se protiv svega što ju okružuje, zanesena je. To je velik entuzijazam. Fantastično. U katastrofalnoj kulturnoj sredini gdje gotovo nema kulture to su primjeri zlata vrijedni.

Poanta je u tome da svi mi trebamo dati doprinos, svatko tko u sebi ima imalo entuzijazma, želje, snage da može nešto promijeniti. Mrvica po mrvicu i napravit će se bolja sredina, bolja zemlja, kvalitetnije ćemo razmišljati, kvalitetnije živjeti. To je bogatstvo zemlje.

Kako gledate na zastupljenost i tretman kulture u medijima?
U jednom kontaktu s novinarom koji je želio raditi razgovor sa mnom rekla sam da se ne događa ništa novo, da je sve to dosadno i da oni imaju zanimljivije priče o kojima mogu pisati. Odgovorio je da svijet koji mediji kreiraju ionako nije stvaran. Nameće nam se neki drugi svijet koji možda niti ne postoji. Čudni tisak, izmišljanje priča, drame, događaji, a sve je nestvarno. Žalosno je što je svima najveći prijatelj televizor. Meni ne. Uz mene je uvijek moj prijatelj jazz.

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 13. srpnja 2008.)
(Foto: Davor Hrvoj)

4 Shares
Muziku podržava