‘Koncert ljubavi – Za Karla’ koji će Josipa Lisac održati 10. prosinca u zagrebačkom Hypo Expo XXI centru bio je jedan od povoda za još jedan ugodan razgovor s glazbenom divom naše scene.
Glazba je dakako bila glavna tema tijekom čitavog razgovora, no intervju je ovaj put otvorila tema ljubavi…
Vaš opis pojma ljubavi…
Mnogi umovi pokušali su dati definiciju ljubavi, pa se netko našali, netko je ironičan, netko je pametan… Međutim, jako je teško govoriti o ljubavi. Najljepše što čovjek može učiniti je pokazati ljubav. Ne mogu vam reći svoju definiciju ljubavi, ali vam je mogu pokazati… A to pokazujem kroz svoje ponašanje, kroz svoj svjetonazor, svoje razmišljanje, kroz svoj odnos s voljenom osobom.
U petak 10. prosinca ćete održati upravo ‘Koncert ljubavi – Za Karla’, a gosti su Vam Arsen i Matija Dedić…
Arsen će izvesti dvije prekrasne pjesme – “Znat ćeš” i “Tamara” za koje je Karlo napisao glazbu, a Arsen stihove, a koje su se rodile 1966. godine. To su dvije antologijske pjesme i Arsen i Matija imaju moje puno povjerenje da to prirede onako kako misle da je najljepše i najbolje.
Teško je za svaki koncert izmisliti nešto novo, jer sve je to tak’ jasno i ništa nije izmišljeno, no uvijek se trudiš unijeti nešto što se nije čulo prošli ili pretprošli put. Jasno je da ću ponovno donijeti i starije i novije pjesme i obično kažem da donesem sve što imam i sve što jesam.
Kada već spominjemo toliko ‘ljubav’, pročitala sam u jednom intervjuu vašu izjavu kako Vam se naslov vašeg prvog albuma “Dnevnik jedne ljubavi” isprva nije svidio…
A da, to je tako kad imaš 21-22 godinu, pa onda tako razmišljaš… (smijeh). Nikada u životu nisam pisala dnevnik i nekako mi je to bilo pre…jooj… (traži pravi odabir riječi)… ma ne znam ni kak’ se izraziti kaj sam tada mislila (smijeh). Ali onda me Ivica (Ivica Krajač, op.a.), čija je to bila ideja, uvjerio da je naslov krasan i da će vrijeme to pokazati.
Vrijeme je to i pokazalo – i danas se svi nekako pronađu u tom naslovu i pjesmama s albuma.
Došle su neke druge generacije, pa treće, pa četvrte i svi prihvaćaju taj album i on je nekako u cijelosti ostao najuspješniji, naglašavam ‘u cijelosti’, jer to je vrlo rijetko da čitav album ostaje fantastičan. Kasnije, na albumima koji su se rađali, pjesme su bile te koje su više došle do izražaja. No sve je to rađeno s ljubavlju, bez kalkulacija, bez kombinacija, iskreno, u kreativnom zanosu… Ne razmišljaš o tome koliko će se to svidjeti ili koliko se neće svidjeti drugima, pa da onda upotrijebiš nekakvu sistematičnost – ne, to je sve krivo, u umjetnosti toga nema.
Ne mislim da smo mi umjetnici, nego se trudiš da barem u jednom trenutku dotakneš umjetnost. Ako si je uspio dotaknuti barem u jednoj pjesmi, to je već veliki životni trenutak i to je velika zahvalnost koju nosimo u sebi.
Kada sve to tako radiš, shvatiš da smo to mi radili za sebe, za nas, da bi se to moglo predati svima vama, svima koji će u tome prepoznati nešto. Za mnoge pjesme kažem da to više nisu naše pjesme, već pjesme svih, kako ja to volim reći, mojih prijatelja koji dolaze na koncerte. Neću reći ‘moje publike’ jer mi to grozno zvuči, ta fraza mi se nekako ne dopada. Odavno su te pjesme predane tamo gdje su zapravo i trebale otići… Došle su do srca jako puno ljudi.
Glazba je čudesna, divna, fantastična i što manje se razmišlja o njoj, to je ona veća, samo je treba slušati.
Kada smo se već dotaknule i teme same glazbe – u našem posljednjem intervjuu ste kritizirali tadašnje stanje na našoj glazbenoj sceni, kada ste rekli kako je ‘glazba kao izričaj nestala’. Jeste li još uvijek tog mišljenja?
Bit ću vrlo iskrena i konstruktivna – mislim da je hrvatsko stvaralaštvo u strahovito teškoj poziciji. Netko stvara izvanredno i odlično, netko manje dobro, a netko nikako, ali se stvara. Međutim, sve i jedno je zapravo zanemareno, jer se domaće stvaralaštvo ne poštuje. Treba njegovati poštovanje prema onome što je tvoje. Možemo se vratiti mnogo godina unatrag, kada je Jelena Zrinski govorila da treba pisati i govoriti na hrvatskom jeziku, stvarati na materinjem jeziku…
Danas više nego ikada imam taj jedan poriv da čak i zavičem: “Pa gdje su hrvatske pjesme?” Toliko sam okružena raznoraznim emisijama i programima gdje čujem samo vanjsko, tuđe stvaralaštvo, a ne naše. Kao da sve manje i manje volimo svoje, a sve više i više volimo tuđe. Zapravo, da vam velim, ogorčena sam zbog toga. Čemu onda stvarati kada će se to sutra već zaboraviti?
Treba napraviti rez, reći “Sad je dosta” i okrenuti se prema sebi – imamo svoj jezik, svoju državu, imamo sebe, svatko od nas ima svoj identitet. Jako je puno plodnih i vrijednih stvaratelja pa zašto to onda omalovažavati? Zašto to ne potaknuti?
No kada je riječ o mladim autorima koji tek počinju stvarati, oni ipak nailaze na problem malog tržišta – tu sad izlazimo iz domene same glazbe kao umjetnosti i ulazimo u domenu marketinga i ekonomije, no ipak se ni taj problem kao takav ne smije zanemariti…
Istina, mi smo mala zemlja, još smo i različiti po temperamentu – Slavonija ima svoj karakter, Dalmacija svoj, no to nas ujedno čini i bogatima. Svejedno, to nije izgovor za ovo što sam maloprije rekla, jer mi jesmo mala zemlja, ali imamo ogromnu dijasporu. Bojimo se nametnuti toj Europi, a u Europi živi jako puno naših ljudi, no o tome ne razmišljamo – mi bismo išli van, i onda odmah pjevamo na engleskom, pa čemu to?
Treba nositi svoj jezik. Imaj i engleski i njemački uvijek u rukavu, ali pokušaj ponuditi svoje stvaralaštvo. Ja isto tako mogu pjevati sve moguće standarde ovog svijeta i pjevati na engleskom, ali kome, tko će to slušati? Kako onda tu mogu napraviti svoj identitet?
U istom intervjuu ste dali konstruktivnu kritiku organizaciji Porina. Kakvi su dojmovi s ovogodišnje dodjele? I jeste li dobili kakvu povratnu informaciju, jesu li kritike uzete u obzir?
Ma uopće me nitko nije nazvao… (smijeh). Da, kritika je bila konstruktivna i pozitivna, međutim nikakve povratne informacije nije bilo. Možda bih sama trebala preuzeti inicijativu i reći da sama sebe pozivam da im nešto kažem – opet u pozitivnom smislu, da se to motivira, da bude što bolje i što ljepše i da što više poštujemo tu nagradu. Porin se ne smije podcjenjivati, ne smije se omalovažavati, za njega se treba još jako puno truditi. Pozadina bi trebala biti puno čvršća i jača.
Kako sam i tada rekla, žao mi je da je Porin poput prosjaka, odlazi uokolo, kuca na vrata…
No ove godine ipak nije kucao uokolo po vratima, ipak je ostao u Biogradu.
Meni se to nije svidjelo i imam puno primjedbi. Ne bih selila Porin iz Zagreba, jer ovdje je sve, od televizijskih kuća pa i do većine samih glazbenika. Tehnički gledano, teško je to prenositi iz jednog velikog grada u jedan manji grad. Biograd nažalost nije sposoban za to – naime, razgovarala sam s ljudima koji su tamo radili, pa to su velike poteškoće za taj grad, da se to tehnički osigura.
Porin je i televizijska emisija i ona je lijepa samo na televiziji, pa to je vrlo složeno. Ta slika se mora odigravati u odličnim uvjetima, a ona je napravljena u jezivim uvjetima. Pa to je bilo u gimnastičkoj dvorani, koja nije osposobljena za takav događaj. I onda se pod silu osposobljava, pod ‘mus’ se stvara…
Bila sam jako ljuta kada je bila večer najboljih pjesama i pjevala sam Gibonnijevu “Ako me nosiš na duši” i odlučila sam za pratnju imati samo električnu gitaru (Elvis Penava, op.a.) i to je bilo prekrasno, no uvjeti izvođenja nisu. Izvodila sam pjesmu u jednoj strahovitoj buci i dernjavi – došlo je jako puno roditelja s djecom, što je u redu, kupili su kartu i naravno da im ne možete zabraniti da se vesele, naprotiv, no treba postojati netko tko će reći “Sada je koncert, vi se sada morate malo smiriti, jer inače je nemoguće izvesti neke pjesme”.
Došla sam s jednom tišinom i morala sam dječici pokazati da budu tiša, jer nisam mogla pjevati, nisam sebe čula niti gitaru… Djeca za to nisu kriva, da se razumijemo, no kriv je netko drugi…Ali nećemo sada tražiti krivca, treba jednostavno imati osposobljeno da dovedeš i djecu na koncert, i glasnu publiku, i da se izvođač perfektno čuje, i da svatko ima kontrolu nad onim što radi.
Kamere su to dobro zabilježile, međutim ja nisam ništa čula, a u tom trenutku ja sam ta koja daje ton i sliku, a ništa ne čujem kako spada. Pa što ćeš onda dobiti na ekranu, ako to meni ide van kontrole. Bila sam ljuta i pitala se ‘Zbog čega? Zašto?’. Uvjeti nisu bili osigurani da ti možeš imati koncert koji će biti kvalitetan, a i samoj publici nije bilo ugodno, svi su bili zgurani, nisu imali gdje sjesti. A opet postoji entuzijazam, postoji ljubav, želi se i hoće se i na tome treba ustrajati – pa idemo to onda popraviti.
Nećemo tražiti krivca i okretati se – vidjelo se kako su neke stvari prošle, kako su izgledale, vidjela se učinkovitost, pa idemo to sada popraviti i idemo napraviti bolje. Apsolutno sam za boljitak i za napredak. Treba napraviti redukciju… Pa i ja sama kada preslušavam svoje snimke, radim redukciju, čujem nešto što mi se ne sviđa, pa čak i kada je već to objavljeno, znam da sam mogla napraviti bolje i onda drugi put i napravim bolje. Neka bude tako da uvijek može bolje.
Mi smo svi tamo bili ugušeni u toj gimnastičkoj dvorani, a godinu prije smo u šatoru imali poplavu! Pa strašno…
Pa eto, prvo je dodjela bila u šatoru, sljedeće godine u gimnastičkoj dvorani, kako je krenulo, godinu po godinu će i doći do neke fine koncertne dvorane… (smijeh)
Da, zamislite vi to (smijeh). Ma možda i završimo u nekoj krčmi negdje (smijeh) ili u nekoj pivovari, one i tak rade k’o lude (smijeh).
No ostavit ćemo sada Porin sa strane i prijeći na bajke – bili ste dio izložbe “U zečjoj rupi”, nastale prema “Alisi u Zemlji čudesa”, kada su vas ‘pretvorili’ u Crvenu kraljicu…
Da, momci su složili tu priču, što mi se svidjelo, bila mi je baš slatka ideja, a i slatko mi je izgledalo to otvorenje u Rockmarku. Kada su se radile fotografije, dečki su se zaista trudili, sve je bilo jako lijepo, ispale su lijepe fotkice.
Jedan od glavnih povoda za ovaj naš razgovor je Vaš skorašnji zagrebački koncert, no zapravo me zanima jeste li bili na kojem dobrom koncertu u posljednje vrijeme?
Dosta posjećujem koncerte klasične glazbe, navratim i do BP Cluba, bila sam i na koncertu Leonarda Cohena. Moram priznati da me Cohen zaintrigirao, jer mi se svidjelo da sam na pozornici vidjela jednu normalnu osobu. Naime, znam te priče kako su se te karijere stvarale – osoba se nađe u jednom žrmlju, moraš biti jak i čvrst i sa svojim egom na ‘ti’ i poznavati sebe da bi se mogao oduprijeti tim nekim lošim utjecajima.
Tako da mi je bilo drago vidjeti kako je sa svojih 70-i-nešto godina ponizan i kako je zapravo normalna osoba. Jedna gospođa koja je bila pored mene na koncertu je fenomenalno komentirala – ona, kao njegov fan, rekla je kako je ‘došla na koncert vidjeti kako mu je skresan ego’ (smijeh). To je bio dobar komentar. I zaista, ego mu je u normali.
Lako je izgubiti se u tom nekom vrtlogu, u toj oluji nepovoljnih utjecaja, jednostavno izgubiš kontrolu. Onda je najbolje kada tresneš na pod, jer se iz ponora lakše izvučeš nego kada se vadiš van iz oblaka.
Vrlo sam sretna što u životu nemam takve probleme, što sam oduvijek bila jako dobar prijatelj sama sa sobom, tako da nikada nisam ovisila o pohvalama ili kritikama drugih. Ipak ja moram znati tko sam i što sam, a ne živjeti od toga da me netko hrani pohvalama. Ni jedna ni druga ekspresija – pohvala ili kritika, me ne bacaju u nebesa ili u očaj, jer ipak znam tko sam, što sam i što radim, i cijeli život sam se trudila i vrijedno radila da napravim sebe.
