Aktualni studijski album "Živim po svome" uvijek originalne i iskrene Josipe Lisac bio je jedan od glavnih povoda za ovaj intervju. Kroz ugodan razgovor dotaknuli smo se i tema vezanih za trenutno stanje na hrvatskoj glazbenoj sceni, kao i dodjele Porina, koja bi se prema njenom mišljenju trebala redovito održavati u Zagrebu.
Od našeg posljednjeg intervjua prošle su otprilike tri godine i u tom razdoblju se u vašoj karijeri dosta toga dogodilo – brojni koncerti i suradnje, a posebice bih izdvojila vaš novi album "Živim po svome".
Tako je, da. Drago mi je što je album vani, da se sviđa publici, barem po komentarima koji su došli do mene. Lijep je to osjećaj, moram priznati. Meni se album izuzetno sviđa, a upravo mi se ta naslovna pjesma "Živim po svome" nekako posebno sviđa.
Rekla bih da imam na albumu pet aduta. Pjesme su u jednom ‘grooveu’, ritmizirane, što otkriva jednu vedrinu i optimizam, upravo ono što ja i volim imati u pjesmama – nadu i optimizam.
Album je rezultat vaše ponovne suradnje s gospodinom Elvisom Stanićem, koji je ujedno i producent albuma.
Da, mi smo već ranije surađivali, kada me on pozvao da gostujem na njegovom albumu prije nekoliko godina, a sada sam željela da on producira moj album. Smatram da se dobri glazbenici jednostavno razumiju i da moraju surađivati. Dobro je da surađuju dobri glazbenici, a ne loši… (smijeh)
"Živim po svome" sadrži relativno malen broj pjesama od onoga kako je to uobičajeno, njih ‘samo’ osam, pa me zanima je li u samoj pripremi albuma postojao veći broj pjesama koje ipak nisu našle svoje mjesto na ovom materijalu?
Upravo to, imala sam dosta pjesama u pripremi, ali one jednostavno nisu mogle naći svoje mjesto, nekako nisu odgovarale. Sve je to stvar ukusa, znate. Ja imam nekakav svoj ukus, svoj nekakav odabir i ja sam si odabrala to što sam odabrala. Možda će netko reći ‘Pa ona pjesma koju nisi stavila je bolja pjesma’, ali to ostavljam drugima da tako razmišljaju. Ja naprosto moram napraviti ono iza čega stojim i u što vjerujem. Bitno je pronaći sebe u pjesmama.
A zašto baš tako mala brojka… Pa zapravo, postoji jedna zgodna rečenica… Znate, ja sam ovaj album stvarala onako rastezljivo, mnogo razmišljala o njemu i mnoge pjesme su dugo ‘ležale’ kod mene, konkretno i spomenuta "Živim po svome" je već nekoliko godina kod mene. Tako sam prije nekoliko godina bila u Croatia Recordsu i pokojni Đorđe Novković, koji će vječno živjeti kroz svoje pjesme, je onako u šali rekao ‘Pa zašto bi ti sada razmišljala o broju pjesama? Bilo bi najbolje kada bi ti napravila samo jednu’ (smijeh)
Broj pjesama me uopće ne opterećuje… Znate, danas je uobičajeno da napravite jedan singl, napravite videospot, ta pjesma se zatim lansira i ona nosi cijeli album. A što je sa drugim pjesmama? Moram priznati da se takav pristup meni ne sviđa, ali to je postala nekakva sveopća praksa, jer u tom brzom životu ljudi jednostavno ne stignu preslušati album i ne stigne se dati život svim pjesmama. I primijeti se kako se i albumi stvaraju u nekakvoj žurbi… Ja samo čekam da prođe nekoliko mjeseci i da me netko pita kada će novi album.
To je istinito, ali ujedno i smiješno… Ja ću svim ovim pjesmama koje su na albumu dati život, dat ću im priliku. Tijekom koncerta posvećenog Karlu Metikošu izvela sam pet potpuno novih pjesama, što je jako teško za izvođača… No imala sam priliku to nekako ‘zakamuflirati’, uklopiti te nove pjesme, koje je publika tada imali priliku čuti po prvi put, u svoj prepoznatljivi repertoar.
Što biste rekli da je bilo drugačije u procesu snimanja aktualnog albuma, za razliku od prošlog "Život"? Jeste li se osjećali slobodnije ili je možda postojao pritisak, s obzirom da je publika na vaš novi studijski album ‘čekala’ devet godina?
Pa nema to veze, prošli album je čekala 13 godina (smijeh). Te godine nisu važne, važno je da se album napravi i da se napravi dobro i kvalitetno. Ja ne ‘fabriciram’ pjesme, ne radim strategije za stvaranje albuma. Ovaj novi album jednostavno je došao sasvim prirodno…
Od 1973. godine kada je izašao moj prvi album pa do danas, nikada nisam razmišljala na način ‘Joj, sada bih trebala izdati album, jer je prošlo toliko i toliko godina’. Album se stvara onda kad se treba stvoriti i zapravo sve u životu se događa onda kad je vrijeme da se dogodi… I upravo tako i ja razmišljam… Smatram da sam na svom putu, ne stajem, prkosim i vremenu i situaciji u kojoj se nalazim i stanju koje me okružuje.
A to je jedno glazbeno stanje u kojem vlada jedna nemaštovitost – jedna devastacija glazbe. Loša glazba atakira dobru glazbu, ruši je… Sve ja to vidim i osjećam oko sebe, ali svojim malim primjerom želim pokazati drugima da se ne predaju, da ne odustaju.
Ako kažem da sam na svom putu, onda to znači da razmišljam jednako kao što sam razmišljala prije 20 ili 30 godina, ali se u svemu tome uvijek nešto mijenja. Pjesme su uvijek drugačije, to je kreativna sloboda… Ja jesam na svom putu, takva sam kakva jesam, uporna sam i imam nivo ispod kojeg ne idem, imam svoje čvrste ideale, samo se malo mijenjam u izričaju, tako da mi ne bi bilo dosadno (smijeh).
Po ovome što ste sada rekli stječe se dojam da niste zadovoljni trenutnom situacijom koja vlada na hrvatskoj glazbenoj sceni…
Ja to ne moram pričati, to se sve čuje…Gdje god se okreneš, pitaš se kakvu to glazbu mi slušamo? Zapravo, glazba kao nekakav izričaj, kao neka kreativnost, je naprosto nestala… Ta neka dimenzija koja se stvorila zapravo uopće nije glazba i to nije dobro. Uopće ne znam kako bih to ‘stanje’ nazvala. To su nekakvi izričaji koje ljudi valjda stvaraju samo radi nekih materijalnih ciljeva ili tko zna kakvih drugih ciljeva, a ne radi toga da budu i ostanu u glazbi.
Stanje koje trenutno vlada je nekakvo podcjenjivanje i urušavanje glazbe, totalna devastacija glazbe kao glazbe, više nitko ne razmišlja o nekom kvalitetnom nivou. Sve se stvara bez identiteta i osobnosti, sve je klonirano.
Meni to sve djeluje dosta zastrašujuće. Ja jesam svjesna da me to okružuje, ali svejedno mislim da još uvijek mogu, pa makar u jednoj pjesmi, prenijeti na publiku emocije, maštu, ideje… Možda upravo to negdje urodi plodom, zaživi i neke stvari se promijene… Moramo vjerovati da može biti bolje. Da je ovo sada stanje lijepo, nije…
No, moram priznati da nisam nikada previše razmišljala o stvarnosti i ovo što ću sada reći možda će zazvučati čudno, ali je istinito – čim sam čula da se album jako sviđa svima, počela sam zazirati od toga. Vrlo tvrdoglavo, riskantno i svojeglavo ću nešto napraviti drugačije, pa makar se to nikome ne svidjelo, barem će to biti ‘moje’, ono što sam ‘ja’, razumijete? To je možda taj put kako napraviti nešto ‘svoje’, kako napraviti svoju osobnost, unikat. Naročito sada u ovoj situaciji…
Kolega koji je recenzirao vaš novi album slikovito je opisao da vas smatra ‘glazbenom divom zatočenom u kavezu hrvatske estrade’. Jeste li se ikada osjećali zatočenom na našoj sceni/estradi?
Joj, jako lijepo je to rekao (smijeh). Ali ne bih rekla da sam zatočena, prije bih rekla da sam si sama stavila stakleno zvono, ali i to je isto jedna slikovita ekspresija. Ja sam sama napravila jedan svoj otok, to je moj svijet u kojem razmišljam evo kako vama sada govorim i kako me slušate, to je moj svijet u kojem drugačije razmišljam nego što je to ‘vani’, kada otvorim vrata ili dignem to zvono ili otvorim taj kavez (smijeh)…
Dakle, kada otvorim da vrata, svjesna sam te stvarnosti, ali volim biti u tom svom svijetu i raditi ono što mislim da bi bilo dobro stvarati, a da pritom budem onakva kakva jesam. Na taj način ostajem motivirana…Znate, grozno je kada izgubiš motive, ideale i entuzijazam… Mislim, ja to razumijem, taj netko može zatim reći ‘Pa ja sam imao/la takav i takav život i naprosto moram pjevati, ne znam, te narodnjake da bih živio/la i egzistirao/la’. A ja ću s druge strane reći ‘Pa i ja živim i egzistiram, i definitivno mi je glazba život i egzistencija’.
Ljudi danas sve više žele imati, nego biti i postojati. A ja uvijek imam tu neku svoju filozofiju da ja želim ‘biti’, imati sebe…Sretna sam, imam svoju prekrasnu glazbu, pjevam, idem na koncerte… Sreća su trenuci, upravo ovo što sam rekla… Odlazim na svoj koncert, koji je složen od bezbroj trenutaka koji su različiti i kada osjetiš takav lijepi trenutak, onda jednostavno moraš biti sretan… A netko će si kupiti tri auta i neće biti sretan. I ne može biti sretan, jer materijalne stvari nisu stvarale ovaj svijet, materija je uvijek slijedila ideju. Važno je imati ideju da možeš napraviti i izgraditi sebe, da imaš ime i prezime, da si brend, da imaš svoja djela iza sebe…
Da skratim, lijepo je to što je taj mladi gospodin, vaš kolega, rekao. A ja moram samo nadodati da me estrada nikada nije zanimala niti sam se smatrala njenim dijelom. Ali estrada je također urušena…Ta estrada kao ‘estrada’ ne zvuči negativno, to je glazbena pozornica na kojoj se stvara, kroz koju se odašilju razne poruke, kroz koju se zabavlja narod.
Kada je estrada na jednom visokom nivou, to je onda dobro. No kod nas ta estrada nije ni na kakvom nivou i onda taj pojam ne zvuči pozitivno. Sve je to klonirano i isklonirano, to je jedan ‘bućkuriš’, kaos bez ideja… Pjesme se rade da bi se mogle kupiti kuće i bazeni, a ja kada stvaram pjesmu ne mislim o bazenu već o samoj pjesmi…
Kada smo se već dotakle teme estrade, donedavno je bio aktualan show "Zvijezde pjevaju". Kakvo je vaše mišljenje o takvim projektima i mislite li da su oni dobar i kvalitetan način promocije za samog izvođača?
Hm… Moram se zahvaliti na tom pitanju…Da, pogledala sam nekoliko emisija, osim toga postoji i YouTube gdje se sve to može pogledati… Što konkretno mislim o toj emisiji? Pa ta emisija ima izrazito visoku produkciju, kako i treba biti prema licenci.
No ja sam užasnuta što se u toj emisiji zaboravilo da mi živimo u Hrvatskoj, da se u ovoj zemlji stvaralo i da se još uvijek stvara glazba, da su ljudi ovdje živjeli i napravili karijere, pa i djela i pjesme svih mogućih glazbenih izričaja i da mi imamo svoj materinji jezik – hrvatski. No ja taj jezik ne čujem u toj emisiji, odnosno ako ga i čujem, to je gotovo iznenađujuće. Ponižava se sve i jedan rad koji se ovdje načinio. Ponižava se sve i jedna osoba koja je ovdje stvarala. Gdje? U Hrvatskoj. Što? Hrvatska djela. Na kojem jeziku? Na hrvatskom.
Mislim, ja sam vrlo otvorena, i ja sam imala 18-20 godina, bila sam vani, na koncertima, i snimala sam u Americi, ali ja sam sebe najviše izgradila na svom jeziku. Tu sam dala identitet i dobila identitet, napravila svoj unikat. Dakle, ja u takvim emisijama želim čuti naš, hrvatski jezik, jer mi ne živimo niti u Velikoj Britaniji, niti u Italiji, niti ne znam gdje, nego u Hrvatskoj.
Ne bih nikada sudjelovala u takvoj emisiji. Ja jesam pozivana, čak i za neke druge projekte, ali ne, nikada. Ta igra se meni ne bi dala igrati.
S obzirom na bogato koncertno iskustvo, u kojem ambijentu ili u kojoj dvorani vam je najugodnije nastupati?
Pa zapravo, volim nastupati posvuda. Nastupala sam od malih, intimnih prostora do većih koncertnih dvorana. Ponekad je iznenađujuće doživjeti da velik broj ljudi u muku sluša koncert, kao što to zna biti na mojim koncertima, jer moji koncerti se dolaze slušati… I to je naprosto jedan veliki kompliment.
Teško je svugdje nastupati, jer je teško svugdje stvoriti tu jednu komunikaciju…Kada bih čisto onako ‘fizički’ usporedila, izuzetno je teško pjevati u malim prostorima, teže je pjevati pred 20-ak ljudi nego pred 2.000. Publika je tu puno bliže i atmosfera je puno intimnija. Naprosto je potrebno spojiti se sa svakom osobom iz te publike i to treba znati napraviti…
Također, željela bih se dotaknuti i teme Porina – nedavno je održana dodjela nagrada Porin, pa da vas pitam ‘univerzalno’ pitanje – kako vam je bilo u Biogradu?
Pa već sam to i prije govorila, no reći ću ponovno. Mislim da u samom organizacijskom odboru, a i među ljudima koji dolaze sa strane, sa svojim savjetima, među njima prevladavaju različita razmišljanja.
Meni je jasno da nešto što se postavi, tek za 20-ak godina dobije svoj profil, svoj značaj, svoj jedan izričaj i svoju vjerodostojnost. Ne znači da ovo sve prije nije bilo vrijedno, ali svake godine je dolazilo do raznoraznih promjena. I sama sam bila svjedok tih nekih promjena o kojima nisam ništa znala, neke stvari su se mijenjale iz dana u dan. No dobro, to sam tada pripisala činjenici da je Porin mlad, da se postavlja na noge. To su te mijene kroz koje sam Porin mora proći.
Takve mijene i povremene promjene smatram i doživljavam sasvim normalnim.Smatram da će Porin sa svojih 25 godina biti drugačiji, da će biti bolji i zaista vjerujem u to. Nisam na onoj strani koja omalovažava Porin, ja nikada nisam omalovažila tu nagradu, ali sam imala nešto za primijetiti…
Dok god se Porin zamišlja tako da on ‘putuje po svijetu’, odnosno po Lijepoj našoj, i dok god se razmišlja na način da je to zabava, da se tu ljudi zabavljaju i druže, da je to baš tako ‘gala’ – do tada Porin neće biti na svojim nogama. Jer Porin nije zabava, nije druženje, Porin je posao.
Znači, mislite da se Porin ne shvaća ozbiljno?
Ne, nego se ne radi ozbiljno. Porin je ozbiljan posao, a ne zabava i druženje, a mnogi to upravo tako i doživljavaju. ‘Baš nam je bilo prekrasno, imali smo probe, pa su onda partyji, pa se družimo, pa smo izvan Zagreba, pa baš je gala…’, upravo tako mnogi razmišljaju. A ja ne vidim da je Porin gala. I ne mislim da bi tako trebalo razmišljati o Porinu. Trebalo bi razmišljati na način da nismo ovdje zbog zabave, već da je to jedan posao, ozbiljan posao.
A s druge strane, tamo se zapravo nitko ne zabavlja… Ljudi su načinili neka svoja djela, razmišljaju o tome, doputovali su na Porin, pa razmišljaju o tome kako su to drugi prihvatili, neki su jako zabrinuti, neki su ležerni, nekima te nagrade ne predstavljaju nešto neophodno za život, kao meni na primjer – ne doživljavam to na način da ako nisam dobila tu nagradu, da sutra neću moći živjeti, razumijete?
Nagradu kao nagradu uzimaš sa velikim poštovanjem, ali ni u kom smislu ta nagrada ti ne smije dati krila da ti poletiš visoko samo zato što si dobio Porin. Također, ako ne dobiješ tu nagradu, to te ne smije obeshrabriti. Ipak je najvažnija nagrada ono što ti misliš o sebi, kako ti sam stojiš iza svojih djela i koliko ti vjeruješ u sebe. Ti sam moraš znati jesi li dobar ili nisi dobar, odnosno da možeš biti još bolji. Sam sebi moraš moći uputiti i nagradu i kritiku…To je osnova od koje se polazi. A nagrada, kao što je Porin, to može samo potvrditi.
To pitanje i samih nagrada i kako se ljudi osjećaju je vrlo delikatno i moglo bi se o tome zaista puno pričati. Usudila bih se reći da je to sve samo u glavama ljudi, a ljudi imaju različita razmišljanja, kao što sam ranije i navela.
Posao odbora i same organizacije Porina je da dobro razmisle o sljedećoj dodjeli. Ako žele, mogu i mene pozvati na razgovor, vrlo rado ću im se pridružiti i reći ću neke svoje konstruktivne i pozitivne primjedbe, od kojih se može napraviti bolje.
Kada ste već spomenuli konstruktivne i pozitivne primjedbe vezane za Porin, koju biste prvu naveli, kao najvažniju?
Upravo sve ovo što sam maloprije ispričala… I primjerice, strahovito puno ljudi je za to da se Porin održava u Zagrebu i ja također to podržavam. Ovdje u Zagrebu je sve – počevši od televizijske produkcije pa do samih glazbenika, jer većina njih zapravo i živi u Zagrebu. Oni koji ne žive u Zagrebu, vrlo jednostavno mogu doći tu, kao što su sada došli i do Biograda.
Ove godine smo došli u jedan mali grad, čiji život se tom prigodom uzburkao… Biograd je lijep grad, more je prekrasno, sve to štima, ali u tome ćemo uživati kada odemo na more. Ne razumijem zbog čega je potrebno iseliti se iz jednog mjesta u kojem imamo sve… I pritom mislim da to sa sobom povlači strahovite troškove.
Ne volim gledati Porin pod šatorima, u prašini, ne volim gledati Porin kako kao prosjak ide po gradovima i moli da ga udomite… Apsolutno podržavam da Porin dođe u Zagreb, jer tu imamo sve, samo treba kvalitetno i lijepo izabrati. Ideja i mogućnosti ima mnogo, čak i da se napravi jedan kompletan show koji bi bio ‘otvoren’ i za gledateljstvo…
Mislim da je na vrhu te nekakve piramide razmišljanje da to treba biti događanje od 3 ili 4 dana, i da to treba biti ‘gala’, da se treba družiti i zabavljati – a nitko se ne zabavlja. Zaboravilo se da to nije zabava, da to nije druženje, već posao, i to ozbiljan posao, ponovno naglašavam.
Cijela priča oko Porina je vrlo delikatna…Vi ste mene pitali kako je bilo na ovogodišnjoj dodjeli, vjerojatno očekujete da vam kažem je li bilo nešto novo, no nije bilo ničeg novog… Praktički, uvijek je očekivano da će to biti jedna ‘gungula’… Cijenim svaki rad, svakog tog čovjeka koji je radio na tome, to je jako jako teško, ali zato što su uvjeti teški…
Također, imam još jednu primjedbu – ja nisam informirana o svim glazbenim uracima svih mojih kolega glazbenika, a od mene se traži da sudjelujem u glasanju za nagradu Porin. Dakle, smatram da bismo svi mi koji bismo trebali glasati, trebali biti informirani o svemu što se navodi u toj knjizi koju dobijemo. Znači, svakome na njegovu adresu kako se šalju te knjige za glasovanje, neka se pošalje i CD, audio zapis, da mi možemo čuti sva ta djela, sve te radove glazbenika za koje mogu glasovati.
To je trebalo rješavati već u startu. Netko će reći da je to veliki trošak, no je li to zaista veći trošak od putovanja dodjele Porina po gradovima, unajmljivanja šatora i prostora, plaćanja putovanja i dnevnica, je li to zaista veći trošak? Mislim da nije. Pa danas i tako svi imaju pržilice i prže glazbu. Pa sprži i ti meni te prijedloge za Porin, da ja mogu biti informirana o mogućnostima glasovanja, o svemu što je u tom času nominirano….
Isto tako, strašan je osjećaj kada drugi dan nakon dodjele Porina u novinama osvane naslov ‘Porin – seoska zabava’. Ljudi su se potrudili napraviti nešto od toga, a onda vam u novine stave takav naslov. Koliko se onda trud isplatio? To je jednostavno jezivo… Ne bih željela vidjeti više takve naslove, željela bih da taj Porin stane na svoje noge, da dobije svoj profil i da dođe u Zagreb.
Ove godine nagrađeni ste sa 2 Porina, i to za pjesmu "1.000 razloga", kao i DVD "Koncert ljubavi u čast Karla Metikoša". Jeste li očekivali ta priznanja?
Iskreno, očekivala sam Porin za navedeni DVD, za taj video program. Neću biti lažno skromna, pa ću vam reći kako mislim da takav projekt nije nitko napravio, tako sadržajan i kvalitetno režiran program… Za taj video program sam mislila da bi bilo jako lijepo dobiti Porin. Ponosna sam na taj koncert i na taj DVD zapis.
Nagrada može doći, a i ne mora, razumijete… Nisam se tresla hoću li sada dobiti taj Porin ili ne, ja se nikada ne tresem na te nagrade. Meni su najveće nagrade da me kolege poštuju, ne mislim pritom da me svi moraju poštivati, ali da imamo određeni odnos međusobnog poštovanja, kao što ja imam prema njima da tako i oni imaju prema meni… Najveće nagrade su mi koncertne nagrade, da ja putujem, da imam koncerte… To su sve dugoročne nagrade, koje su izuzetno vrijedne.
Spomenula bih još i vašu kreaciju koju ste imali na samoj dodjeli Porina. Moram reći da je izgledalo vrlo neobično i zanimljivo, istovremeno.
Pa… ne znam što bih rekla (smijeh). Da, zamisao je bila vrlo neobična, a sama kreacija je zaživjela uz pomoć Alana Hranitelja, koji mi je rekao da će to napraviti tako da to ne izgleda kao obična maska, pa da se odmah povezuje s maskenbalom. Ta kreacija je bila jedno malo umjetničko djelo… Alan je izvanredan umjetnik.
Porin je show, ja sam imala nominacije i ozbiljno sam se pripremila za to, da ostavim dobar dojam i da u svakom smislu ostavim trag.
