Josipa Lisac: “Brkovi su rock da se smrzneš”

Naša istaknuta glazbena diva ove godine će “Koncert u čast Karla Metikoša” održati u Velikom pogonu zagrebačke Tvornice kulture, 10. prosinca. Posljednji koncert u tom klubu u čast Karla Metikoša održan je 2003. godine.

Prošle godine Josipa Lisac je obilježila 40. godina od izdavanja njenog antologijskog albuma “Dnevnik jedne ljubavi” te je također održala koncerte u Lisinskom, regiji, ali i inozemstvu. “Dnevnik jedne ljubavi” jedan od značajnijih albuma rock scene bivše Jugoslavije, radi se i o prvom konceptualnom albumu bivše države na kojem je radila zajedno sa svojim životnim suputnikom Karlom Metikošem.

Karlo Metikoš, Matt Collins, je jedan od značajnijih glazbenika naše domaće scene. Svojom glazbom ostvario je bogatu domaću, ali i inozmenu karijeru, te je dobitnik brojnih nagrada i priznanja, a neki od istaknutih glazbenih djela u kojima je imao svoje prste su “Dnevnik jedne ljubavi”, rock opera “Gubec Beg”, “Maid in USA”.

Povodom koncerta u Tvornici popričali smo s Josipom Lisac o ‘Dnevniku’, mladim glazbenicima na domaćoj sceni, i daljnjim glazbenim planovima.U Tvornici kulture 10. prosinca održat ćete koncert u čast Karla Metikoša…
To je tribute koncert. Ja sam radila koncerte zapravo kao turneju po Zagrebu. Prvi koncert je bio u ZKM-u, drugi je bio u ZKM-u, dosta se redao Lisinski, i onda sam završila u Tvornici. Bila je promocija albuma koji je snimljen u Lisinskom, pa je nakon toga još bio održan koncert u HNK, Gavelli i Muzeju za umjetnost i obrt, tako da sam si zamislila da obiđem sva lijepa mjesta. Ima još nekih lijepih mjesta, recimo Umjetnički paviljon, ali teško je tamo napraviti koncert, tamo je mramor i to mi je prekrasno, ali bih održala koncert komornijeg tipa. Ostavimo to za budućnost, vidjet ćemo. Gledam da mijenjam mjesta, volim promjene, jer zašto stalno na istom mjestu imati koncert? Sad ću provjeriti je li se Tvornica u međuvremenu popravila. To mjesto je iz ’60-ih i ’70-ih televizijski studio, Radnički dom, a ja se tamo osjećam ko doma.Prošle godine se obilježilo četrdeset godina otkada je izašao vaš antologijski album “Dnevnik jedne ljubavi” koji kada se sluša, što više vrijeme prolazi to su te pjesme nekako bolje, poput starog vina. Kako gledate na taj album s ovim vremenskim odmakom?
Pa ja sam ovako, prvo sretna i ponosna na taj album, ali imaš objektivan pogled pa se iznenadiš. Dođe ti to onako, no nisam iznenađena zapravo. Kada se radio album, prvo da sad mene pitate jesam li znala, nisam znala da će tako biti slušano kroz četrdeset godina, ali Karlo je to znao. On se tako ponašao, tako je govorio. Recimo njegove su bile rečenice “Da se to nikom ne svidi ovo je stvarano za nas, ovo je odraz naših želja, stanja, emociija, ljubavi, svega, te strasti prema glazbi“. Sve je to utkano unutra i izuzetno se puno na tome radilo.

On je osjećao da će to biti sve veće i veće. Ja sam doživjela iznenađenje. Uvijek sam mislila “Pa znam osvješteno je sve to, nisam ja komercijalna“, nije ta glazba doticala nekakve svote prodaje albuma, ja sam suprotna kategorija. Više sam bila ona s kojom se diskografska kuća može ponosti zbog tog albuma, ali kroz koncerte sve je to bilo divno. U jednom času meni su rekli “Griješite kad kažete da niste komercijalni i da se ne prodajete, pa vi se prodajete cijelo vrijeme“, kužite? Dođeš do spoznaje da nisi u onoj dimenziji euforične prodaje od 250.000 ploča. Kad su se prodavale ploče, kada se stvarao “Dnevnik jedne ljubavi”, pa on se prodavao onda i prodaje se danas. Doživjela sam veliko iznenađenje da budem u kategoriji za hit od 40. godina. Kako ja mogu biti hit? Ja ne mogu biti hit, ali mogu. (smijeh) Znate što su hit pjesme? To su ogromni hitovi, tu su Novi Fosili, pa pjesma “Džuli”, Srebrna krila, Mišo Kovač. To su pjevači koji su imali naklade i sad najednom oni mene stave i kažu da 12. mjesto drži “O jednoj maldosti”. Kako? Kužite. (smijeh)

Oni jesu pjevači i imaju hitove, no kada se pogleda “Dnevnik jedne ljubavi” je iznjedrio pjesme koje su ipak zaživjele među mladom generacijom glazbenika. Recimo “Ležaj od suza” je loopiran od strane Ede Maajke, mnogi mladi glazbenici iz sličnog miljea često loopiraju “O jednoj mladosti”. S te strane gledano ‘Dnevnik’ se ne može samo tako svrstati u istu kategoriju s ostalim ‘hit’ albumima.
To je možda zaključak, za te pjesme i sve pjesme koje će se rađati. Nisam nikad bila u kategoriji prodaje i popularnosti, euforičnog hita, na euforično mislim trenutno, da dva-tri mjeseca pjesma ne izlazi s top lista. Govorimo i na šire područje, ne samo na Hrvatsku. Tada sam bila pristuna, i danas i preko granice, i ovdje. Možda je to poanta da su se stvorila neka djela koja će biti za sva vremena. Teško je to tak reći, to je meni malo otrcana rečenica, ali su se stvorile vrijedne pjesme koje imaju život. Album ima život kao i ljudski život, ako je to 40. godina recimo, a ne može proći koncert da ne otpjevam “Maglu”, kako će proći koncert bez “Magle”? To je osamdeseta godina, vi kažete “Ležaj od suza” da su to mladi uzeli, to je bio hit s ploče, a onda ga je “O jednoj mladosti” ležerno pobjedila svojom porukom i temom. Možda bolje, nekom vrijednošću da ga je potisnula. Isto to će se dogoditi kasnije. Pjesme imaju svoj život, i ponosna sam. To je malo ovako za analizu. (smijeh)

Što se tiče vaše pojave i glazbenog puta, priča vas i Karla je zaživila u dokumentarnom serijalu o našem rocku, radi se o emisiji “Naši dani”. Mnogi nisu bili zadovoljni kako je emisija ispala. Jeste li uspjeli pogledati koju epizodu i kakva je emisija prema vašem mišljenju?
Da budem iskrena pogledala sam kasnije, ali sebe tako ne volim gledati. Dosta je primjedbi bilo na tu emisiju od svih. Možda nisu napravili sve, iako sam konkretno za Karla dala sve podatke i sve što sam imala, njegove snimljene razgovore, i iz Croatia Records su imali sve njegove informacije. Imala sam i priče gdje je pričao o svojim danima, Parizu, Europi. Gledajte to ovisi od ljudi. Netko je dobar urednik, netko je loš, netko to dobro zamisli, netko ne. Što ću ja sad reći što mislim o tome. Spomenuto je sve kako je trebalo spomenuti, možda su trebali biti bolji razgovori. Gledajte, to su emisije i ona se možda treba baviti malo i statistikom i kritikom, tu ne ide samo kako je to gala ili kako to ne valja. Tu trebaju doći ljudi koji prođu kroz vrijeme, koji imaju neke brojke, neke kritike i imaju za reći nešto važnije.

Nedavno sam čuo da dobivate albume od mnogih bendova i da ih preslušate. Na neki način upoznati ste s mladim izvođačima na sceni...
Pa dobijem, a i poklone mi oni sami. Sad sam bila na Pozitivnom koncertu i prehladila sam se očito tamo, to su nus pojave. Ne budem samu sebe hvalila, ali tu večer, nije se odnosilo i na tu večer nego na moje posjete koncertima. Ljudi su rekli “Nikoga nema ovdje da to pogleda, naročito vašeg renomea i da ga zanimaju Kandžija, Brkovi, Dubioza kolektiv“, pa mene to zanima. Imam svoje razmišljanje o tome. Bila sam i na RockOffu pa sam dobila na poklon CD benda Krešo i Kisele kiše. Punkeri su ludi, i to su lijepe scene, dosta su dirljive slike koje doživim, od upravo tih mladih i naročito buntovnih, a ja znam da to nije slučajno jer sam i ja bila buntovna u svojim 19. i 29. godinama. Kad si mlad, onda si buntovan i misliš da i ti moraš angažirat se i raditi i stvarati. Dobila sam tako neke zagrljaje, stisak, zagrle te dečki koji izgledaju opasno, ludnica su, opasni, a zapravo su svi slatki kao dječaci. To je dirljiva situacija i to je lijepo. Mislim da trebam biti informirana, ne da trebam, ja želim biti informirana.

Bili ste, kao što ste spomenuli dijelom RockOffa, pošto se te bili dio žirija. Je li vam bilo žao što su neki autori ipak ostali zakinuti da pokažu što mogu pošto je RockOff imao dosta prijava koje su otpale za uži izbor?
To oni sada probavaju ispred Društva skladatelja. Svi imaju neke ideje, možda možemo reći ovo je dobra ideja, ovo nije dobra ideja, ili ja ću bit sa strane nije to niš moja ideja, moram se brinuti za svoj put, no važno je da se pokreće nešto. Ponekada se malo pokrene, samo za jednu štegnu, netko napravi i dva-tri kata, ali je važno da su svi na neki način angažirani da se stanje hrvatske scene osvijetli. Ono je u jednom mraku, ja slušam komentare svih tih ljudi i ne znam što bih vam rekla zapravo. Dosta sam emocionalna i teško mi je jer gledam mlade ljude koji žele napraviti nešto, razmišljam si kakav je njihov put, kakav je bio moj put, i kažem sebi uvijek je teško.

Ne želim uspoređivati ni s prošlim vremenima nego ću se okrenuti gdje je taj tunel, i želim vidjeti tu iskricu svjetla da ljudi idu svojim talentima, svojim željama prema tom svjetlu i mora tako biti, tako ćemo stvarati. Na tom putu netko će ustrajati na tom pohodu, netko će možda reći nema smisla, takav je čovjek, tako je bilo i tako će biti. Rado bih da ih ne napuštaju želje jer to je najvažnije. Kad želite, tada čovjek može napraviti sve. Ništa nije nemoguće, tako ja barem mislim, a da je teško, to je. Jezivo je teško, naročito ako hoćeš nešto napraviti veliko i dobro.

Sad smo pričali o “Dnevniku jedne ljubavi“, a tko je znao da će to biti tako, samo je Karlo znao. Nikada nisam bila opterećena, ti ne bih smio biti opterećen i stvarati nešto s mišlju da će to ostati za sva vremena. Moraš iskreno razmišljati da stvaraš nešto vrijedno i veliko iza čega stojiš, e onda će vrijeme pokazati da je to vrijedno. Naprosto moraš biti opterećen od toga, ne namjerno, možeš voljeti i željeti, ali ne misli da ovo što napravim da će biti za sva vremena. Ne treba se tako postaviti, nikada. Treba stvarati s vjerom i iskreno, pa onda to i pustiti, i zapravo je onda najljepše što svako djelo ima svoj put. Rekla sam, sve te pjesme su postale samostalne.

Glazbenica ste koja dosta šara raznim glazbenim stilovima, od rocka pa do jazza. Jedno od recentnijih izdanja koje ste izbacili je i suradnja s Ilijom Rudmanom na pjesmi “Bad Passion” koja sadrži dosta electro elemenata…
To je avantura. Zašto ne bih probala. Volim sve, nemam otklon i vrlo sam široka i slobodna glazbeno i jako mi se sviđa. Sviđa mi se elektronska glazba, ne sva i to ona po sistemu udri i buka nego naprosto da se čuje, da unutra se nešto muzikalno okreće. Apsolutno uvijek podržavam takve trenutke. Ja to zovem avantura. Idem ja dalje. (smijeh)

Koliko se može očekivati u vašem budućem radu upravo te sklonosti avanturi?
Uvijek nešto novo što dolazi i to je izazov, uvijek te stavlja na test. Uvijek se želiš pomaknuti. Mi smo se vratili odmah prije četrdeset godina i svi govore to je najbolje, možda to je tako diskografski, ali radili su se razno razni pomaci poslije toga, neki više neki manje uspješni, ali nisu bili nikakvi padovi. Čak i ploča koja nije bila dobro došla je iz posve drugih razloga, a to je “Made in USA”. Pa ovdje sam ja donijela disco, a on će zaživiti tek sredinom ’90-ih, petanest godina kasnije. Ja sam donijela “Ti si genije”.

Krajem ’70-ih u Los Angelesu sam napravila disco koji je harao po svijetu, nije to niš bilo izmišljeno. Kad sam to donijela u Zagreb, u tadašnju Jugoslaviju, i tu je bio bunt mladih, novi val, iznjedrilo se vrlo malo, i to je uvijek tako. Neka ostane grupa dvije ili tri, a ja sam se trebala strpiti i pričekati sredinu ’90-ih.

Pa onda recimo tu su TBF, kako ste rekli da mnogi posuđuju, oni su već nekoliko stvari napravili inspirirani riffovima i radili su sa sampleovima, tako su uzeli “Ti si genije” i napravili su svoj “Genije”. To im je hit. Oni su zapravo nakon dvadest godina, 2000., napravili su hit. Karlo i ja smo otišli skupa u Ameriku, tamo smo se trudili pronaći kontakte, ljude, pjesme, glazbenike, kako to sve ide, i doživiš da nakon dvadeset godina netko vidi da je to divno i dobro i da to obradi, ma fantastično. Ispred sebe imam izazov. Imam razgovore i sa slovenskim autorima i s nekim hrvatskim autorima sam jako lijepu suradnju ostvarila. Recimo s grupom Quassar, pobjedu smo napravili. (smijeh) Ne smije se nikad žuriti, sve sjeda kad treba sjesti, ja ću sigurno još toga napraviti. Ne mislim da bi trebala raditi album nego sam razmišljala o singlu. Možda ću napraviti nekadašnji singl s četiri pjesme, extended play, današnji EP.

Zapravo danas sve ionako funkcionira po principu singla u glazbenoj industriji...
Znate šta sam čula na Pozitivnom koncertu? Baš su Brkovi bili sjajni tako sam se smijala nekim trenutcima, dečki tako žare i pale. To je rock da se smrzneš. Riječi su im proste, ali meni to nije zvučalo prosto nego mi je to bilo duhovito. Nešto drugo sam primjetila, pjesma traje 2:59, 2:58, 3:08, jasno i kratko. Ja volim više, neću uspoređivati moje pjesme jer one traju koliko traju. Ovdje se sve veli u dvije i pol do tri minute i gotovo. To je odraz, kako ste rekli današnjeg načina života. Nekada su bile pjesme od dvanaest minuta. Htjela bih se vratiti još ranije, na šezdesete, pa to su bile pjesme. Bila su razno razna stanja, čak neka psihodelija i to mi se dopalo, ta neka emocionalna stanja, kao mentalni sklopovi su se tako mijenjali, bili drugačiji i jasno da se to sve s vremenom mijenja.

Ja ću ići u korak s vremenom, ako će mi uspjeti i koliko će mi uspjeti. Najvažnije je što imam želju i volju i to je najbitnije. Znate, treba napraviti dobru pjesmu, to je tako teško. Posljednji album sam radila 2009. nije to nikakav veliki raskorak vremenski ili odmak, ali to je normalno, 5-6 godina prođe pa ideš raditi. Pjesmi treba dati život. Pričamo o malo starijim pjesmam jer su imale svoje vrijeme za život da se mogu razviti i zaživjeti, opstati. Danas se dosta toga brzo radi, brzo miče, dolazi novo, nepravedno neke pjesme budu zanemarene, nepravedno neke pjesme ne dožive, ili dožive euforiju i nitko ih se ne sjeti. Treba možda slušati svoju intuiciju i sebe. Bit ću sigurno u vremenu s ljudima koji danas rade, i pokušat ću napraviti najbolje, koliko ću uspjet u tome to ćemo vidjet.