Preroštajmo malo bližu povijest Dream Theatera…
Najpopularniji i najrazvikaniji prog metal prvaci s Jamesom LaBriem za mikrofonom su krenuli albumom “Images and Words” iz 1992. Nakon toga izdali su još nekih osam albuma, da bih onda napustio osnivač i obožavani bubnjar Mike Portnoy. Ostatak ekipe nastavio je i od tada izbacio “A Dramatic Turn of Events” s Portnoyevim imenjakom – Manginiem na njegovom mjestu.
Sada, u predvečerje izlaska još jednog bez-portnoyevskog albuma, dobili smo potvrdu da nam Dream Thetaer po drugi puta dolaze u Zagreb. Bit će to u KD Dražen Petrović u veljači iduće godine. No, to nije sve! Dečki su htjeli ponešto podijeliti i s nama, pa je najavu albuma, koncerta i svega što se događa u bendu i oko njega odradio – klavijaturist. 
Čovjek koji je s njima još od albuma “Metropolis Pt 2: Scenes From A Memory”, dakle oko 14 godina… Čovjek koji je u svijet svojeg instrumenta unio hrpu inovacija… Čovjek koji svojom ćelavom pojavom upotpunjuje zvuk i nastup benda… Čovjek koji doručkuje, ruča, večera, spava i živi muziku i čovjek koji bez nje niti zna niti može. Jordan Rudess!
Novi album samo što nije. Znamo da ste mu dali ime “Dream Theater” pa se valjda očekuje nešto tipično, ali siguran sam da ti imaš neki konkretniji opis.
Možda zvuči tipično i uobičajeno, ali možda se može i drugačije objasniti zašto smo ga tako nazvali. Mislim da smo došli do točke u našim životima i karijerama, iz muzičkog i međuljudskog aspekta, gdje je vrlo jasno što Dream Theater predstavlja. Da nas netko traži opisati ili objasniti što je to Dream Theater, mislim da bi preslušavanje ovog albuma bilo upravo to. Nekako su se poklopili svi stilovi koji su se ikada pojavljivali u Dream Theateru, i mislim da je upravo ova kombinacija prava definirajuća slika tog imena.
Zato mislim da je to čak i više nego samo ‘tipični Dream Theater album’. Ovo je trenutak kada imamo energiju, mentalitet, usredotočenost, pa čak i line-up benda u kojem možemo napraviti najbolju muziku ikada. Uzbuđeni smo radi cijele priče, a mislim da će i ljudi biti kada ga čuju!
Ono što je u toj priči još bitnije je to što odlično surađujemo, jer ovisimo jedan o drugome. On kao gitarist donosi taj potrebni snažni rock element, a ja kao klavijaturist unosim orkestracije, generalnu zvučnu kulisu i kompozicijske ideje.
Ali, naravno, budući da je prije nekoliko godina Mike Portnoy otišao iz benda, John je preuzeo većinu producentskog posla. Prije je bio jedan od producenata, ali tek sada mi se čini da je imao priliku u potpunsoti izaći na svjetlo i zasjati punim sjajem! Najbitnije je da se svi osjećamo ugodno s njim u toj ulozi. Ne ponaša se kao neki kapetan broda, već to sve radi s emocijama i puno prijateljstva. Zato svi imamo dojam da smo odradili odličan posao i da smo dali najbolje od sebe. Trenutno je ta postava benda od njega učinila još boljeg muzičara i još boljeg producenta.
Sviraš klavijature još od kad si bio klinac. Kako danas gledaš na poziciju klavijaturista u žestokoj muzici?
(smijeh) To je zanimljivo… Dosta sam razmišljao o tome, jer je to tema koju do sada nismo uspijevali skroz pojasniti. Mislim da je uloga klavijatura u rock muzici totalno jedinstvena! U Dream Theateru moja uloga je da budem ili gudački orkestar, ili puhački instrument, ili nekakav zbor, ili pak nekakav čudni efekt. Istina je da ljudi najčešće primjećuju samo orgulje ili klavir u mojoj izvedbi.
Ono što rijetki uopće primjećuju je taj učinak koji moje klavijature imaju u žestokim trenucima benda. Imam hrpetinu zvukova koji pridonose takvim pjesmama – najpoznatiji koji imam je Snarling Pig. I to daje nevjerojatnu količinu dodatne boje u zvuk jednog heavy riffa. To su zvukovi u kojima ego jednog klavijaturista definitivno ne dolazi do izražaja, jer će prosječni slušatelj primjećivati samo tiše dijelove kada se čuje taj poznati zvuk klavira.
To je ono što me vodi i što moju ulogu čini još zanimljivijom, jer imam jako širok spektar uloga. Posebno u današnje vrijeme kada Dream Theater radi jako puno orkestracija. Zbilja uživam u toj ulozi.
A imaš li neki omiljeni bend bez klavijatura?
(smijeh) Zanimljivo… Da se razumijemo, obožavam glazbu baziranu na gitarama. Uvijek sam obožavao Hendrixa i njegove live snimke. A od ovih žešćih bendova Black Sabbath su mi uvijek bili tu negdje. Da, znam, imaju i oni tu i tamo klavijatura, ali kužiš to hoću reći (smijeh).
U bendu si oko 14 godina. Jesi li zadovoljan s dionicama koje su ti tvoji prethodnici ostavili? Posebno Kevin Moore na albumu “Awake”.
O da! Definitivno. Iskreno mislim da je Kevin jako zaslužan za cjelokupni zvuk benda i ono što je Dream Theater danas. Kevin je jako talentiran i dan danas radi odličan posao.
Ali mislim da nije u redu ne spomenuti Derecka. Sherinian je odradio odličan posao u ono vrijeme kada im je trebalo zamijeniti klavijaturista prije nego sam ja stigao u bend. Svi smo imali nešto jedinstveno što je dosta dobro pasalo u bend, pa samim time i mislim da smo sva trojica dosta različiti, ali u isto vrijeme i talentirani i sposobni.
Naravno da je zadnjih par godina bubnjarska pozicija bila vruća tema kada se raspravlja o Dream Thetaeru. Je li tebi bio problem prebaciti se s jednog Mikea na drugog?
Zbilja iskreno moram priznati – ne! Mi smo Mike Manginia i uzeli u bend upravo iz razloga što su njegov dolazak i prve zajedničke svirke djelovale toliko prirodno, logično i ugodno. Naravno da smo mi htjeli naći nekoga tko će uskočiti, ali i tko neće u cijelu sliku unijeti osjećaj da je sve drugačije. Bilo nam je jako bitno da imamo nekoga s kim će nam biti ugodno raditi.
Naravno, dio posla je da čovjek bude u stanju odsvirati ono što je Mike Portnoy stvorio. Mike Mangini nije učinio samo to, već je uspio ubaciti i nešto svojeg rukopisa, a ono što je sve nas osvojilo je ta energija koja pršti iz njega dok svira.
Iako je sve prošlo relativno dobro, siguran sam da je ipak nakon toliko godina teško kada ode član, posebno ako je bio osnivač benda.
Ma naravno… Nemojmo se lagati – bilo je to zbilja traumatično razdoblje. Ali, ono što je dobro je da smo uspjeli to prebroditi i preboljeti i jako brzo i jako dobro.
Naravno da smo tu da bi pričali o Dream Theater i nadolazećem albumu, ali ti imaš puno toga što radiš izvan tog benda. Je li to tvoj stil – da budeš konstantno zaposlen i motiviran?
Pa uvijek volim reći da mi muzika nije samo posao. Zbilja nije. Muzika mi je i hobi, ali bome i cijeli život. Odrastao sam kao klasični pijanist i onda ušao u druge muzičke sfere. Ali ona sveobuhvatna slika ipak govori da je zbilja volim muziku. Volim svirati i volim razne stilove muzike. Može se reći da mi je to kao hrana za dušu i za moj duh. Volim svirati solo klavir, sada radim i na toj aplikaciji baziranoj na solo klaviru. Upravo sam završio album s Tonyem Levinom i Marcom Minnemannom. I taj album je dobar pokazatelj, jer se radi o dosta drugačijem stilu nego u Dream Theater. Dosta je ‘trippy’, fusion, progressive… Neka luda kombinacija stilova.
I meni je to jako bitno – da radim projekte sa strane. Da, istina je – danas je teže zaraditi od glazbe nego što je ikada bilo, pa i to može biti element nečije svestranosti i konstantne zaposlenosti.
Kada si već spomenuo preživljavanje, koji je tvoj savjet koji bi dao nekom mladom bendu? Iz muzičkog i poslovnog aspekta.
S muzičke strane zbilja treba biti otvoren prema novim stvarima, jer mi se čini da danas bendovi zbilja znaju biti previše slični. Nude publici i tržištu jednu te istu stvar i jedni i drugi. Jednostavno morate nečime pokazati da ste posebni i individualni! U bilo čemu – u pisanju pjesama, u aranžmanima, ma i u scenskom nastupu ako hoćeš. Jednostavno moraš imati nešto radi čega će ljudi reći “Oni su cool radi toga i toga…“.
S one poslovne strane – zbilja je činjenica da je danas teže nego ikada, ali je u isto vrijeme i paradoksalno da je sada i više prilika nego ikada. Više mogućnosti da vas netko čuje… Ali, definitivno je sada teže doći do točke u kojoj zarađuješ novac od toga što radiš, od toga što stvaraš muziku. Morate poznavati i razumjeti tehnologiju i shvatiti koji je najbolji način da iskoristite taj potencijal koji nosi sa sobom. Shvatiti kako iskoristiti sve kanale koji postoje, internet i društvene medije ili bilo što drugo što vam omogućava da nekome pokažete što radite!
Trebaju svi biti svjesni da je muzika postala zbilja težak i zahtjevan biznis! Treba se realno postaviti i analizirati što točno nude i kome bi to trebalo biti namijenjeno. Činjenica je da su neki od najsretnijih glazbenika na svijetu upravo oni koji od toga ne žive! Oni koji su doktori ili odvjetnici i koji muziku stvaraju u svoje slobodno vrijeme. Oni imaju priliku u svojem stvaralaštvu zbilja uživati, bez da ih brine hoće li tako uspjeti staviti hranu na stol za svoju obitelj.
Već si spomenuo tu EarWizard aplikaciju koju razvijaš. Kako si se našao u toj situaciji i što točno očekuješ od cijele priče?
Prije nekoliko godina pokrenuo sam tvrtku nazvanu Wizdom Music i počeli smo razvijati software za razne uređaje – iPhone, iPad, Windows, Blackberry, Android… I našao sam se u situaciji gdje sam shvatio koliko volim analizirati razne i nove načine za kreirati zvukove.
Najpoznatije i najkorištenije aplikacije kao što su MorphWiz i SampeWiz su u biti muzički instrumenti korišteni na svim novim gadgetima. Čak i na novom albumu Dream Theatera koristio sam aplikaciju Geo Synthesizer, posebno na instrumentalu “Enigma Machine”. Čut ćete jedan solo, zvuči kao da sviram klavijature ili čak kao neka luda gitara, ali u biti sjedim s iPadom i koristim aplikaciju.
Malo sam odlutao, jer si me pitao za novu aplikaciju EarWizard… To je prva aplikacija koju povezujem sa svojom edukacijskom stranom. Može ju koristiti baš bilo tko, ali je napravljena za sve glazbenike koji jednostavno žele istrenirati svoj sluh, tako da čuju note i akorde puno jasnije. Ali, isto tako – služi i kako bi se treniralo muzičko pamćenje. Početna verzija aplikacije je besplatna za sve korisnike iOS-a, pa svatko može probati i vidjeti na koji način sam pokušao spojiti muziku, aplikacije i želju za daljnjim educiranjem.
Idemo sad malo na koncerte… Jednom si rekao da si uvijek bolji povratni dojam dobivao od fanova u Europi, nego kod vas u SAD. Jesi li uspio shvatiti taj fenomen?
Da, to je zbilja zanimljivo. Možda nije stvar samo razlike između Amerike i Europe, jer smo mi uspjeli proputovati cijeli svijet nekoliko puta, pa mislim da sam uspio pokriti cijelu sliku. Europa je uvijek bila otvorena za kulturu i uvijek je nekako detaljnije istraživala muziku, i to ne samo produkciju i komercijalu. U Americi, iz nekog razloga, ljudi su toliko izloženi tom komercijalnom sranju, što je kroz godine definitivno oduzelo i uništilo jako puno urođenog potencijala za uživanje i preslušavanje prave iskrene muzike.
Vidi se da je i Europa također izložena takvom modernom društvu u zadnje vrijeme, ali ipak se čini da je taj fokus potreban za strast u muzici jako prisutan u Europi, pogotovo u nekim dijelovima kontinenta.
Na primjeru Dream Theatera jasno je da ljudi vole taj bend u Americi, ali u Europi, pa i Južnoj Americi i Aziji to je na dosta višoj razini, jer je ta muzika malo dublja i strukturiranija od većine bendova što u današnje vrijeme izlaze. Potrebno je malo više pozornosti i pažnje, nešto više vremena i vlastite energije koju požališ pokloniti nekome bendu ili nekom novom albumu.
U cijeloj toj konzumerističkoj priči, misliš li da albumi i CD-i mogu preživjeti pohlepu za kratkoročnim singlovima?
Pa što se tiče samog CD kao medija, mislim da to polako odumire. Ali, uvijek postoji ta neka anomalija, i mislim da je Dream Theater dio toga, u kojoj fanovi i dalje žele CD. Ili bilo kakav proizvod koji nudiš – DVD, CD… Tako da se digitalna muzika sigurno čini kao novi logičan koncept.
To će morati shvatiti i bendovi, pa možda razmisliti da tu i tamo izbace nešto. To nešto vjerojatno neće biti cijeli album, već jedna pjesma ili, možda neka zlatna sredina – nekoliko pjesama na hrpi. Ali, Dream Theater definitivno ne odustaju od koncepta cijelog albuma. Postoje zaljubljenici u sve načine promocije muzike, ali realno – standard danas je da ljudi čuju pjesmu i odu na iTunes i kupe samo nju. To je današnje stanje uma. Ni ja više ne nabavljam CD-e, već sve kupujem online i mislim da je to već dovoljno indikativno.
OK, nakon izlaska albuma, još jednom nam stižete u Hrvatsku. Imaš li kakve poruke za fanove ovdje?
Znaš što?! Sjećam se prošli put kad sam bio kod vas, osjećao sam se kao da sam u nekakvom vremenskom stroju, jer je jako puno ljudi na ulici izgledalo kao neki moji preci. Baš sam osjetio nekakvu čudnu povezanost s tamošnjim ljudima. Bilo mi je super i baš mi se urezalo u sjećanje!
I ovoga puta očekujem da će mi biti super prošetati Zagrebom. Uživao sam u tom prvom posjetu i znam da će nam opet biti super i da ću se opet uspjeti povezati s tim mjestom Vidimo se skoro
