The Jon Spencer Blues Explosion, česti gosti hrvatskih prostora, uskoro se vraćaju u Zagreb.
U Pogonu Jedinstvo će ovom prilikom promovirati friški album “Meat&Bone“. Tom zgodom popričao sam s liderom benda. U razgovoru se, između ostalog, dotičemo skorašnjeg koncerta, njegovih bendova Pussy Galore i Boss Hog, i Solomona Burkea. Ali također i Winone Ryder i Davida Geffena. Pročitajte što kaže čovjek koji je utjecao na The White Stripese i Yeah Yeah Yeahse.
Za nekoliko dana dolazite u Zagreb gdje ćete održati koncert s Blues Explosion. Što publika može očekivati?
Mnogo energije i znojem natopljen rock’n’roll show. Ljudi trebaju doći spremni da plješću, skaču i viču. Barem se nadam da će doći tako raspoloženi. Mi se na pozornici odlično zabavljamo, pa želimo da nam se i naša publika u tom pridruži. 
Posljednji put ste u Hrvatskoj nastupili na Terraneo festivalu gdje ste svirali na otvorenom. Koja je razlika u nastupanju na otvorenom naspram klupskog nastupa?
Pa, festivali znaju biti jako lijepa mjesta za nastupiti, naročito ako je lijepa okolina i lijepo vrijeme. Ali, kad si u klubu i u zatvorenom prostoru, ponekad zna biti intenzivnije.
Prošlo je osam godina od vašeg prethodnog albuma. Zašto vam je trebalo tako dugo da snimite “Meat&Bone“?
Pauzirali smo nekoliko godina, a u polovini prošlog desetljeća nismo uopće radili kao Blues Explosion. Onda smo se ponovno okupili i počeli nastupati. I tako smo počeli raditi sve redovitije i češće, i 2011. godine odlučili smo snimiti novi album. Tada smo napisali i snimili “Meat&Bone”. Dakle, našem okupljanju prethodila je velika pauza, i na novom albumu nismo počeli raditi do ljeta 2011.
2009. počeli ste ponovno svirati s bendom Boss Hog. Kakav je osjećaj ponovno svirati s bendom s kojim niste nastupali sedam godina?
Osjećaj je bio dobar i to mi se sviđalo. Sa članovima Boss Hoga znam se već jako dugo i dobri smo prijatelji, tako da je taj ‘reunion’ bio dobro iskustvo.
Kako se osjećate dok promatrate bendove na koje ste utjecali dok nastupaju, ili dok ih slušate na radiju? Primjerice, bend Yeah Yeah Yeahs?
Mislim da su oni prilično dobar sastav koji je zasigurno narastao i razvio se. Oni su naročito dobar live bend. Kad ih gledam uživam u iskustvu. Volim Yeah Yeah Yeahs.
2003. nastupili ste s pokojnim Solomonom Burkeom u Royal Festival Hallu u Londonu. Ali to nije prošlo baš dobro…
Bilo je to čudno iskustvo. Nikad ga prije toga nismo upoznali, tako da je to bilo malčice poput prometne nesreće.
Koliko često je vaša glazba bila pogrešno interpretirana? Jednom ste bili etiketirani kao rasistički bend?
Da, bili smo nazivani rasistima. Ali nazivali su nas svakako. Događalo se to prilično često, ali danas se događa manje.
Kritičari su vas nazivali neautentičnim te su preispitivali vaše pravo miješanja bluesa, soula i rapa u svojoj glazbi. Kako ste se osjećali dok ste čitali takve tekstove?
Nisam volio te kritike, i pogađale su me. Mislim da je to prilično teška optužba! To je bilo prilično bezobrazno i prilično pogrešno. Glazba je glazba, nije to zemlja ili posjed. Glazba je svačija. Ni ne bismo imali rock’n’roll da ljudi nisu miješali stvari, da nisu ‘jammali’.
U spotu za pjesmu “Talk About The Blues” vas glumi Winona Ryder…
Winona je napravila odličan posao. Bio sam jako zadovoljan s njenom izvedbom.
Ostale članove Blues Explosiona glumili su Giovanni Ribisi i John C. Reilly. Koliko su oni bili zadovoljni s filmskim inačicama sebe?
Mislim da smo sva trojica bili jako zadovoljni.
S bendom Pussy Galore rekli ste da “jednostavno niste bili zainteresirani za ulazak u časopise People ili Rolling Stone” i da ste bili “bend jako spreman na konfrontaciju”. Jeste li se u međuvremenu promijenili?
Nisam više toliko za konfrontaciju, samo malo. Mislim, odrastao sam, ostario (smijeh). Nešto od toga ranijeg stava mogao sam pripisati gnjevu mladosti. Mogao bih reći da sam sklopio mir s rock’n’rollom, ili barem s dobrim dijelovima rocka.
Vaš glas ponekad zvuči kao imitacija glasa Elvisa Presleya. Na jednoj fotografiji sam vas vidio u ‘glitter’ košulji prikladnoj za Las Vegas. Koliko je Elvis utjecao na vaše pjevanje?
Da, definitivno je utjecao. Mislim da je Elvis bio odličan pjevač. Ja sam veliki Elvisov fan.
Koja je razlika u pristupu glazbi sada i kad ste počinjali?
Uf, čovječe, baš i ne znam. Teško je odgovoriti na to pitanje. Valjda sada moj pristup nije toliko frenetičan i urgentan, nego je mirniji. Ali to se može pripisati tome što sam ja stariji. Tako da kad gledam na svoju vezu s glazbom od prije dvadeset ili dvadeset pet godina, sjećanje se miješa s mislima, osjećajima i sjećanjima na mladost. Valjda se danas osjećam više samouvjeren.
Kako je bilo surađivati s Davidom Geffenom?
On nije producirao nijedan album Boss Hoga, on je bio samo na čelu izdavačke kuće. Christina (Martinez, Spencerova supruga, op.a.) i ja susreli smo se s Davidom Geffenom kad je njegova izdavačka kuća snimala Boss Hog. Susreli smo se s njim, ali naš kontakt s Geffenom, čovjekom, bio je minimalan. Većinom smo radili s ostalima u Geffen Recordsu. Kad smo potpisali s Geffen Recordsom jako smo pažljivo pogledali ugovor koji nam je jamčio naša autorska prava.
