Kad bi mi sad netko spomenuo Jona Lorda, pala bi mi na pamet gomila njegovih pobjeda i dva poraza.
Prvi poraz doživio je kad mu njegov “Concerto for Group and Orchestra”
nije donio komercijalan uspjeh i kolega mu Ritchie rekao je da je to to
što se klasike tiče. Da sada kreću u rock’n’roll. To je bio sladak poraz za nas, donio nam je najveći ‘čisti’ hard rock bend svih vremena. Drugi poraz dogodio se u ponedjeljak 16. srpnja 2012.
Što se mene tiče, jučer je preminuo najveći klavijaturist u povijesti hard rocka. Ne kažem to zbog one ‘o mrtvima sve najbolje’, to je za mene bedastoća, već zato što to mislim. Deep Purple je postao itekako poznat, između ostaloga, i po tome što je u njihovom zvuku jednostavno bilo daleko, daleko više klavijatura nego u drugim bendovima.
Nakon 1984. Lord je ostao još 18 godina u bendu koji je i zbog ega Gillana i Blackmorea i dalje doživljavao promjene u članstvu praktički svaku jesen. Na prijelazu tisućljeća Lord, koji je bio i najstariji član benda, rekao je da mu je dosta rada s bendom. Otišao je dosta tiho i nastavio u laganijem solo tempu. Sve do prije godinu dana kada mu je dijagnosticiran rak. Osim neprežaljenog Tommya Bolina, Lord je jedini član Deep Purplea koji danas nije među živima.
S onim svojim brkovima, koji su posebnu draž dobili nakon ponovnog okupljanja 1984., i dugom kosom, koja je kasnije sijedjela, imidžom je jednostavno bio savršeno reprezentativan za posthipijevsko vrijeme u kojem je sa svojim bendom pokorio svijet u samo nekoliko godina. Sviranjem se isticao, i to jako, među kolegama klavijaturistima. Zna se da je Gloveru i Paiceu jednostavno bila zadaća pratiti Blackmorea i Lorda koji su se baš svaki koncert pokušali međusobno nadmašiti. A kakvi su to bili koncerti…
Početkom sedamdesetih Deep Purple svirao je oko osam pjesama po koncertu koji su trajali jednako dugo kao i danas. Pjesme su znale trajati i po pola sata gdje je svaki od članova dobio svojih pet, deset, 15 minuta, cijeli sat. Nije bitno, glavno da se svira.
Njegov najveći projekt unutar benda definitivno je bio “Concerto” na kojem je radio gotovo isključivo sam, što je i logično kad se uzme u obzir da su Gillan i Glover upravo stigli u bend, a Blackmore se želio baviti tvrđim rockom. Nakon toga Lord više nije toliko sudjelovao u skladanju pjesama kao što je na primjer bio slučaj s poznatim “Aprilom”, time su se više bavili Glover, Blackmore i Gillan, kasnije i Coverdale, iako su najčešće svi članovi benda bili potpisivani kao koautori.
Sudjelovao je i u drugim projektima, primjerice i u Whitesnakeu, iako ništa ni blizu nije toliko odredilo što znači Jon Lord u rock okvirima kao vrijeme u Deep Purpleu. Onaj zvuk Hammonda jednostavno nigdje nije imao taj efekt kakav je imao Lord prvih osam godina u Deep Purpleu. Zvuk benda često se gradio oko njegovih klavijatura, a neke dionice, poput početka na “Child in Time“, ostale su i do danas odličan primjer što mogu značiti klavijature u hard rocku.
Bend je prošao kroz zaista previše turbulentnih razdoblja koja su najčešće obilježile svađe Gillana i Blackmorea. Njih dvojica u prvim su danima dolaska Gillana u bend bili cimeri, a kasnije je taj odnos počeo jednostavno narušavati bend. Sad im je umro stariji brat i na njima je potez. Hoće li još jednom pobijediti ego ili se mogu na neki način pomiriti, okupiti, makar i izvan pozornice, i zajedno ispratiti brkatog Lorda? Možda misle da za tim i nema potrebe. Ja mislim da ima.
Jon Lord može ostati u sjećanjima svih koji su barem jednom čuli neku pjesmu Deep Purplea, ali i svih onih koji vole bilo kakve klavijature u rocku. “Might Just Take Your Life”, “Hard Lovin’ Man”, “Anthem” i “Demon’s Eye” neke su od dosta dobro sakrivenih dragulja Lordove pjesmarice. Album “Purpendicular” prepun je predivnih Lordovih dionica.
Bio je čovjek bez kojeg, uvjeren sam, hard rock klavijature ne bi zvučale kao što su zvučale posljednjih četrdesetak godina. Ploče, sjećanja ostaju, bend je još tu, a od 16. srpnja 2012. onaj početak na “Child in Time” priziva ipak malo teže osjećaje.
