Jojo Mayer: “Nerve na glazbu gleda kao na duhovni predmet”

Muzika.hr
1867

U sklopu programa Jazzbina Live! 23. lipnja u pulskom klubu Uljanik gostuje najutjecajniji drum ‘n’ bass i new fusion sastav – Nerve, predvođen bubnjarskom legendom Jojom Mayerom. Križanjem DJ kulture s jazz interakcijom i korištenjem tehnika obrade zvuka koje se obično primjenjuju u studijskim produkcijama, Nerve je stvarao vješt dinamički hibrid improvizirajuće izvedbene glazbe, što je i do danas ostalo potpuno jedinstveno.

Povodom pulskog gostovanja razgovarali smo s Jojom Mayerom o bendu Nerve, newyorkškoj downtown glazbenoj sceni, novom CD-u “Prohibited Beatz“…

Možete li nam reći kako je Nerve nastao i koja je osnovna ideja ovog projekta?

Nerve je osnovan u mojoj glavi, negdje 1994., ali tek 1997. u New Yorku, gdje sam počeo eksperimentirati s različitim glazbenicima, ideja se počela konceptualizirati. Na početku je to bila vrsta eksperimentalnog jazza, vrsta platforme za eksperimentalni jamming, s DJ-em i glazbenicima.

Polako se počeo kristalizirati koncept improvizacije i to smo počeli raditi na platformi koja je više bila platforma DJ kulture, ljudi su plesali na tu glazbu, bila je to više klupska prezentacija. Tako smo radili otprilike dvije godine, od 1997. do 1999. i postali vrlo uspješni pa smo počeli svirati u većim prostorima. Tada sam pokrenuo party pod nazivom Prohibited Beats, što je i naziv naše nove ploče, koji se tri godine svakog tjedna održavao u New Yorku, a nakon nekog vremena smo počeli ići na turneje i svirati u Europi i na drugim mjestima izvan SAD-a.

Kakva je situacija vladala u to vrijeme na newyorškoj ‘elektro live sceni’ i kako se ona razvijala do danas?
Što se tiče scene, na početku je bilo teško jer ljudi nisu razumjeli što pokušavam napraviti. U većini klubova gdje se svira jazz i rock, kad bih rekao da želim raditi nešto sa suvremenom elektronskom glazbom, reakcija bi bila: ‘Fuj, elektronska glazba, ne želimo to. A DJ klubovima komentari bi bili: ‘Živa glazba? Zašto? Zašto bi imali glazbu uživo?’ Tako da zapravo nisu razumjeli što pokušavam napraviti, ali je nekoliko ljudi na samom početku vjerovalo u to i pružilo mi podršku. Kada smo počinjali u New Yorku je situacija bila teška zbog gradonačelnika Giulianija koji se obrušio na noćni život, u nekim klubovima je bilo zabranjeno plesati, došla bi policija… Bilo je teško.

Tako da smo nekako stvorili otok u New Yorku, svojevrstan otok na otoku. Ljudi su tražili nešto što je bilo drugačije, novo i sve se počelo vrlo brzo razvijati. To je bilo zanimljivo jer ustvari na samom početku nije reagirala glazbena scena, već ljudi iz svijeta mode, filma. Prva recenzija o nama objavljena je u Playboyu, uslijedili su Wallpaper, koji je više lifestyle časopis, pa New York Times, The Village Voice…

Muziku podržava

Nakon otprilike godinu dana počeli smo dobivati recenzije u glazbenim tiskovinama. Bilo je drugačije, naša publika je bila vrlo eklektična, moderna, nije to bila vrsta publike koju ste mogli vidjeti na, recimo, jazz koncertima. To je naravno utjecalo i na način interakcije s publikom. Za mene je to bilo vrlo važno, to me i privuklo jazzu, ta interakcija i komunikacija, a to se u jazzu izgubilo, velikim dijelom se izgubilo i u rock ‘n’ rollu.

Za mene su bubnjevi komunikacijski instrument. Bubnjevi su po mom mišljenju bili prvi telefon, izumljen za komunikaciju s duhovima, bogovima i susjednim plemenima; oni još uvijek posjeduju tu komunikacijsku sposobnost, čak i danas, čak i u elektronskoj glazbi. Ljudi snažno reagiraju jer sudjeluju u kinetičkom događaju, dok bubnjar udara u bubnjeve komadom drveta i stvara zvučne valove koji nalikuju elektronskoj glazbi. Mislim da su ljudi prepoznali Nerve zahvaljujući upravo toj spravi, da su postali svjesni onoga što radimo jer takva vrsta glazbe nikada nije bila predstavljena uživo. Vjerojatno su me slučajnost, ili bolje rečeno, okolnosti odvele prema takvoj vrsti glazbe.

Oduvijek sam slušao hip-hop i sintetičku glazbu, radio sam i kao producent, ali kada sam u Engleskoj 1995. po prvi put vidio 2000 ljudi kako plešu na old school ritmove, shvatio sam da to ne smijem ignorirati. Takva glazba se potpuno opirala konceptu jednostavne plesne glazbe, zvučalo je više kao nešto što bi Tony Williams svirao. Upitao sam se ‘Zašto bubnjar ne bi svirao takve ritmove?’ Ljudi su dosta snažno reagirali na to, nastavili smo se razvijati. Drum ‘n’ bass je bio poseban stil koji je u to vrijeme bio nov, ali mi smo se nastojali kretati naprijed, tražiti nove stvari, prepoznati najnovije trendove, shvatiti što se događa u svijetu i ne skrivati se iza određenog stila glazbe.

Očito je da Roli Mosimann ima izuzetno važnu ulogu u Nervu. Možete li objasniti koncept ‘reverse engeneering’ koji je tako svojstven za ovog glazbenika, producenta i autora koji je surađivao s Bjork, Faith No More, New Order, The Smashing Pumpkins , The Sugarcubes, Einstuerzende Neubauten, The Swans… ?
Obrnuti inženjering je termin koji dolazi iz računalnog rječnika. Naime, jedna je računalna tvrtka pokušala kopirati IBM računalo; rastavili su ga i pokušali shvatiti kako funkcionira te su ono što su iz toga naučili pokušali upotrijebiti u izradi sličnog računala. Obrnuti inženjering se razlikuje od kopiranja, kopiranje je nezakonito, a obrnuti inženjering je dozvoljen jer vi ne kopirate, već učite o nečemu i pokušavate napraviti drugi automobil. Npr. Ford je napravio obrnuti inženjering Mercedesovog automobila. Takve stvari se stalno događaju.

Ja razumijem kako suvremena programirana produkcija funkcionira, pokušavamo napraviti živi slijed u stvarnom vremenu. Dakle, što se tiče bubnjeva, poznati su mi brojevi, tekstura, zvukovi, ali Roli je vrlo važan jer je ovakva glazba vrlo ‘sonična’, mislim… svaka glazba je takva, ali ovdje je tekstura iznimno važna jer nemamo složene harmonije, ritmove ili melodije, ali je tekstura iznimno složena. Potreban je netko tko razumije alkemiju spajanja tih zvukova i tu na scenu stupa Roli. On radi sve što se inače radi u postprodukciji, npr. dodavanje delaya, odjeka (reverb), kompresije, manipuliranje zvukom, on to radi u stvarnom vremenu i upravo to nas približava estetici moderne glazbe, jer vi možete odsvirati jedan beat i ako nemate pravi zvuk, dvadesetogodišnji klinac na njega neće emocionalno reagirati jer je zvuk vrlo emocionalan.

I u elektronskoj glazbi je vrlo važno da pogodite pravi zvuk, posebno ako pokušavate obrnuti inženjering s akustičnim instrumentima.

Nerve čine uz vas i Mossimana i dva vrhunska glazbenika Takuya Nakamura i Janek Gwizdala, koji je za turneju uletio umjesto Johna Davisa.
Najdulje surađujem s Takuyom. U Nerveu su svirali mnogi glazbenici. Cijela downtown jazz scena i rock scena su u određenom trenutku sudjelovale, na kraju je šačica ljudi počela kontinuirano stvarati, npr. Tim Lefevbre, Scott Colley, Jesse Murphy na basu, a na kraju je došao John Davis, koji na ovoj turneji nije mogao svirati s nama jer radi s Tomom Waitsom.

Pozvao sam Janeka Gwizdalu, koji je i prije svirao s bebdom, a s njim sam svirao i na drugim projektima, na njegovom albumu. Janek trenutno radi s Mikeom Sterneom; on je najnoviji član. Odlično svira bas, vrlo je svestran. Takuya je jedinstven glazbenik, on je multiinstrumentalist, svira više instrumenata, trubu, klavijature. On je jedan od rijetkih ljudi koje poznajem koji zaista razumije modernu glazbenu produkciju. On zaista cijeloj stvari daje pravu teksturu. Ima ‘multikulturalan’ stav, Japanac je i živi u New Yorku i Tokiju. Janek živi u Londonu i New Yorku, a ja živim u Beču i Zürichu pa bi se moglo reći da smo kozmopoliti. To nas na neki način ujedinjuje u načinu na koji gledamo na život. Mislim da je trenutna postava Nervea vrlo dobra i sretan sam da svi ti ljudi imaju vremena za zajedničku svirku.

Nerve dosad nije objavio službeni nosač zvuka. Vaše su snimke pravi rariteti, a zahvaljujući youtube postale su dostupne fanovima. Zašto Nerve ne ulazi u studio?
Nerve je ustvari izdao svoj prvi CD koji izlazi sljedeći tjedan i, ustvari, ploča koja je upravo izašla i koja se zove “Prohibited Beats” je svojevrsna retrospektiva našeg rada u proteklih pet godina. Dugo vremena nismo željeli snimiti CD jer smo htjeli da nas ljudi slušaju uživo, to nam je bilo najvažnije, svirati uživo, raditi neposredne stvari, koje se događaju samo jednom. CD je odlična stvar, ali on je materijalistički predmet, a mi na glazbu ne gledamo kao na materijalistički predmet, već više kao na duhovni predmet.

Na svojim svirkama pokušavamo stvoriti atmosferu, da ljudi osjete nešto što ih dira na nekoj dubljoj razini. Željeli smo ‘prisiliti’ ljude da dolaze na koncerte ako nas žele slušati uživo, ali dosta ljudi je reagiralo na način ‘morate snimiti ploču’ pa smo na kraju to i napravili. Već radimo na sljedećem albumu koji će opet biti različit, uvijek će biti drugačije. Ne želimo raditi ploče koje isto zvuče, to nije potrebno.

Prvi put ste u Hrvatskoj?
Da, ovo je prvi put. Ne, ustvari, znate što, već sam bio u Hrvatskoj, ali mislim da je to bilo prije 20 godina, kao turist.

Što možemo očekivati 23.6. na vašem premijernom nastupu u Hrvatskoj?
Bit će tu puno energije, puno groovea, i, mislim, puno iznenađenja. Jedino što mogu sa sigurnošću reći je da većina publike koju očekujemo u Puli vjerojatno nikada nije vidjela ono što će Nerve servirati.

Razgovarao: Željko Marković
(Radio Maestral/Jazzbina Radio Show, Glas Istre, Muzika.hr)

Muziku podržava