Glazbena legenda Johnny Winter prvog dana mjeseca ožujka po treći put dolazi u Zagreb. U Tvornici će promovirati novi album “Roots“, ali također će nas podsjetiti na stare uspješnice.
Tim povodom u novom intervjuu za Muzika.hr govori o dolazećem koncertu,
novom albumu, ovisnosti, bogatom glazbenom putu i ostalim
zanimljivostima. 
Što može publika očekivati na Vašem novom nastupatu u Zagrebu?
Na koncertu ću izvoditi više rock’n’roll pjesama.
Zašto Vas Edgar zove Johnny ‘Cool Daddy’ Winter?
To sam ime stavio na prve postere na kojima sam najavljivao svoj nastup s bendom. Ostalo je povijest.
Na albumu izvodite pjesme mnogih legendi, poput Chucka Berrya, Muddya Watersa, Elmorea Jamesa, Suna Housea… Kako ste napravili izbor pjesama koje ste odlučili snimiti?
To je bilo lako. Izabrao sam pjesme koje sam volio svirati i slušati kad sam bio klinac. Njihov odabir potrajao je svega 15 minuta.
Spomenuo sam Muddya Watersa. Vi ste surađivali s njim, svirali s njim i producirali tri njegova albuma. Kakav je osjećaj producirati album čovjeka kojeg ste kao mladić idolizirali? Koliko ste naučili od njega?
Suradnja s njim bilo je najveće iskustvo u mom životu. Muddy je bio moj omiljeni svirač bluesa i pravi gentleman. Ja sam već znao sve njegove pjesme kroz slušanje njegovih albuma i sviranje njegove glazbe, tako da nisam naučio previše od njega.
Vaš prethodni album “I’m a Bluesman” izašao je 2004. Zašto Vam je trebalo toliko dugo da snimite novi album?
Mnogo smo bili na cesti. Riješio sam se svog starog menadžmenta i radio sam na prestanku s lošim navikama. Sve sam to napravio dosad i zato sam osjećao da je vrijeme za snimanje. Osjećam se odlično.
U znamenitom dijalogu između Muddya i Williea Dixona, Muddy govori Willieu da blues nastaje kad nemaš kruha i kad si bolno zaljubljen, te da ga se također može pronaći u prekrasnim damama. Kako bi Johnny Winter definirao blues?
Blues je osjećaj. Ne mora čak uvijek ni biti izrečen. Također postoji mnogo sretnih blues pjesama.
Clint Eastwood izjavio je da se u sviranju bluesa mogu pronaći ‘sreća, tuga, jad, žudnja, veselje i istina’. Što Vi pronalazite u sviranju bluesa?
Kao što sam kazao, blues pokriva sve emocije. Pretpostavljam da jedino ovisi o tome u kojem si raspoloženju kad ga komponiraš.
Također ste nastupali sa Jimijem Hendrixom, ali Hendrix je svirao bas gitaru. Kakav je bio osjećaj svirati dok vam pratnju daje Jimi Hendrix. Je li bio i na basu dobar kao i na električnoj gitari?
To je ustvari bio bas Tommya Shanona, koji je bio moj basist prije nego što je počeo svirati sa Steviejem Rayom Vaughanom. Malo je smiješno, ali svaki put kad bih ja ušao u sobu spreman za sviranje i Hendrix bi bio tamo, on bi rekao “Uh, oh, Johnny je ovdje“, i dohvatio bi bas. Ti su se jammovi odvijali u klubu koji se zvao Scene, u New Yorku. Bio je okej na basu.
Son House davno je kazao: “Blues nije samo umijeće sviranja. Danas klinci naprave blues od bilo čega. E, pa to nije blues! Postoji samo jedna vrsta bluesa – ona koja se odvija između muškarca i žene koji su zaljubljeni”. Slažete li se sa Sonom Houseom ili mislite da postoji više vrsta bluesa?
Postoji mnogo vrsta bluesa. Volio bih kada bi se današnji svirači više orijentirali na raniji blues. Ja još uvijek slušam samo blues iz ranih pedesetih.
Nedavno ste izdali nekoliko live snimki: “Johnny Winter And: Live At Filmore East 1970”, izašao je i Vaš nastup s Woodstocka 1969. Kakav je osjećaj slušati sebe kako 40 godina mlađi svirate te koncerte? Možete li danas svirati kao tada?
Možda sam malo usporio, ali mnogi mi kažu da sam tako svojoj svirci dodao mnogo osjećaja i soula. Očito je da se to dogodi svakom u procesu starenja, ali ja još nisam gotov i planiram biti blueser dok ne umrem.
Nastupili ste na Claptonovom gitarističkom festivalu Crossroads 2007. Kakva je bila vibra u backstageu sa svima vama blueserima? Preferirate li više festivalske nastupe ili solo klupske koncerte, kakav će biti i ovaj zagrebački?
Volio bih ponovno nastupiti na Crossroadsu. Tamo smo bili kao jedna velika sretna blues obitelj. Što se tiče veličine nastupa – iako nastupam na mnogim velikim festivalima, najdraže mi je svirati u malenim, intimnim klubovima. U njima se osjećam najbliže svojim fanovima.
Zarada s festivala Crossroads namijenjena je centru Crossroads u Antigui, rehabilitacijskom centru za narkomane i alkoholičare. Kako ste Vi pobijedili ovisnost o heroinu? Zašto ste uopće počeli? Uslijedila je depresija. Kako ste pobijedili depresiju?
Heroin sam počeo uzimati zbog jednostavnog pritiska. Svi su ga uzimali. Na jednom koncertu nešto sam se naljutio, i heroin je bio tu. Rekao sam da ću prestati uzimati ako počne utjecati na moje sviranje – tako da sam prestao. Što se tiče antidepresiva, oni su kod mene funkcionirali devedesetih. Moj gitarist, Paul Nelson, bio je taj koji me skinuo sa svog tog sranja. Sad sam u potpunosti čist.
Približava se 23. veljače, Vaš rođendan. Slavite li?
Naravno da slavim. Vjerojatno ću biti negdje na cesti, ali uvijek mi netko donese tortu na pozornicu. Bude prilično smiješno.
Prve akorde naučili ste na ukulelama. Svirate li još ukulele?
Malo sviram, sviram također i mandolinu. Radim s tvrtkom naziva Collins iz Teksasa.
Možete li zamisliti svoju karijeru na akustičnoj gitari?
Ne mogu se nikako zamisliti bez električne gitare.
Pjesma “Highway 61 Revisited” redovno je na Vašem koncertnom repertoaru. Jeste ikad čuli što sam Bob Dylan misli o Vašoj izvedbi?
U svojoj knjizi Dylan je izjavio da više nikad neće uživo izvoditi “Highway 61 Revisited” zato što ju smatra Johnnyevom pjesmom. Mislim da je to bilo vrlo lijepo od njega.
Koliko Vam je onaj jako afirmativan članak iz časopisa Rolling Stone 1968. pomogao u karijeri?
Članak iz Rolling Stonea mi je promijenio život. Kad je izašao, sve se počelo događati. Potpisao sam najveći ugovor za solo izvođača s Columbiom u to vrijeme.
Posljednja poruka za hrvatsku publiku?
Dođite, pogledajte nas i dobro se zabavite!
