Kalifornijski punk bend Lagwagon perjanica je Fat Wreck Chordsa, jedne od najvećih-najmanjih izdavačkih kuća.
Rame uz rame uz Lagwagon albume su izdavali Rise Against, Less Than
Jake, Against Me!, Sick Of It All, Swingin’ Utters, Propagandhi, No Use
For A Name i mnogi drugi, ali samo su prvotno navedeni uz tu izdavačku
kuću od njenih začetaka – davne 1990. do danas.
Debi, “Duh”, izašao im je u siječnju 1992., a nakon toga su uslijedili “Trashed” (1994.), “Hoss” (1995.), “Double Plaidinum” (1997.), Let’s Talk About Feelings (1999.) i “Blaze”, četiri godine poslije. Postali su prepoznatljivi po brzom stilu i specifičnom lirikom.
U 2005. snimili su emocionalno nabijen “Resolve” koji je bio izravna posljedica samoubojstva Derricka Plourdea, prijatelja i tada bivšeg člana benda.
U nekoliko zadnjih godina odradili su pokoju turneju i razveselili kolekcionare među fanovima box-setom, a sada je pred nama njihov osmi album koji izlazi 28. listopada i ironično nosi naziv “Hang” – ironično barem što se njih samih tiče – kopačke im još ne vise o klinu. 
O albumu i novom projektu porazgovarali smo s glavnim vokalom i meštrom od sprava za snimanje, Joeyem Capeom, s kojim smo posljednji put ugodno popričali u društvu sada preminulog Tonya Slya, kada su skupa kao Scorpiosi održali sjajan nastup u Močvari.
Puno se upitnika bilo nadvilo nad Lagwagonom – hoćete li ili nećete, i kada, snimiti nešto novo. Kada je postalo jasno da će doći do novog albuma?
Mi u Lagwagonu pokušavamo raditi muziku samo kad osjećamo da imamo nešto što svi volimo. Ja preferiram čekanje dok ne napravimo nešto s čim smo uistinu sretni. U zadnjih devet godina snimao sam svašta i radio na ostalim projektima, no većina pjesama koje sam napisao nisu bile prikladne za Lagwagon. Ponekad izgubim iz vida kako bi bend trebao zvučati – prije dvije godine to se promijenilo i znao sam što smo postali. Tada sam počeo pisati za “Hang”.
Što možemo očekivati od ove ploče s tvojeg gledišta, kako bi ju ti opisao?
Neke stvari na njoj zvuče drukčije od naših starih pjesama, no u jezgri smo to mi. Sumirani Lagwagon. Mislim kako svaki pjesnik, svaki izvođač, s vremenom postaje svjestan tko je on i prihvati svoj stil. Ja uvijek pokušavam do kraja isprovocirati melodije i akorde dok nisam siguran da mi se to baš tako sviđa. Tada se uključi bend i proces započinje ispočetka. Zadnje dvije godine pisao sam tekstove i muziku, no mogu reći kako je ovaj album najkolaborativniji dosad. Prije bih uglavnom pred bend došao s aranžiranim pjesmama, određenim kompozicijama i dinamikom. Ovaj put cijeli bend jednu godinu radio je na muzici. Svi su vrlo sretni napravljenim i mislim da to predstavlja naš bend – individualno i kolektivno. Probali smo napraviti muziku koju svi volimo svirati. Ovaj album na neki način predstavlja nas, sada, naše trenutno stanje. Iznimno smo ponosni.
Lagwagon je prilično star bend, počeli ste u 1990.? Misliš li da ćete s ovim albumom zadovoljiti stare fanove? Možda pokupiti nešto novih?
Zapravo, započeli smo u ’89-e. Jedino čemu smo težili je da budemo zadovoljni kao bend. Svi volimo novi album i želimo ga cijelog svirati uživo. To nikad nije bio slučaj ranije. Inače uvijek uzmemo pokoju pjesmu sa svakog albuma za koje mislimo da su dobre za svirku uživo, no sada je drukčije. Ovaj put želimo svirati cijeli “Hang”.
Koje raspoloženje prevladava ovom pločom? Naslov i naslovnica daju naslutiti nešto depresivniju atmosferu?
“Hang” je inspiriran razočaranjem i poniznosti, osjećajima koji dođu s godinama. Htio sam se osvrnuti na stvari koje vidim u svijetu, a smatram ih prijetnjama za budućnost. Neodgovornost i cijena ljudskih postupaka. To je serija tirada o svijetu u kojem moja kćer mora živjeti. O empatiji i mojem mišljenju kako je ona esencijalna za preživljavanje naše vrste. Strah me gledati kako ljudi postaju apatični narcisti koji ne odgovaraju za svoje ponašanje. Simpatija, empatija i suosjećanje su previše za neke ljude pa mnogi žive u poricanju.
Ponekad mislim da su djeca pupoljci sociopata. Mi im dajemo izgovore da budu apatični i egoistični. Gorko-slatki je osjećaj odrastanja koji donosi razumijevanje prema starijima, prema roditeljima, djedovima i bakama, no ne znamo kako to prenijeti na našu djecu i izgubimo ih iz vida. Što smo stariji to postajemo ranjiviji i trebali bismo naučiti mlade da razmisle o povijesti i pogreškama.
Kako je bilo u studiju nakon toliko godina s Lagwagonom? Znam da stalno nešto snimaš i baviš se stvarima vezanim za muziku, no mora biti poseban osjećaj snimati s ovim dečkima…
Da, Lagwagon je moj bend. Bend u kojem sam posljednjih 25 godina. Svi ostali projekti su projekti sa strane. Pisanje i snimanje ovog albuma bilo je moje najveće zadovoljstvo.
Koji ti je najdraži, a koji najmanje drag Lagwagon album, i zašto?
Albumi su poput djece, voliš ih sve jer su tvoj plod. Ako moram birati onda bi to bio “Hang” jer mislim da je to naš najsnažniji album dosad, muzički i lirički. Najmanje drag mi je “I Think My Older Brother Used To Listen To Lagwagon”. Taj album je sklopljen od pjesama koje sam pisao za svoj prvi akustični album, “Bridge”. Nisam siguran kako se te pjesme prenose u Lagwagon stil, no svejedno mi se sviđa.
Nedavno si pokrenuo izdavačku kuću One Week Records. Kako je došlo do toga i kako ti ide? Izdaješ muziku isključivo digitalno?
Bilo koji One Week Records izvođač slobodno može izdati album i na ploči. Obožavam ploče i u ugovoru stoji stavka da mogu sa snimljenim materijalom ići bilo kojoj izdavačkoj kući koja će izdati njihov album fizički – samo meni moraju dati jedan primjerak. Ovo sam započeo zato što volim stvarati i producirati. Snimke su većinom u cijelosti uživo s vrlo malo naknadnog dodavanja i uštimavanja. Albumi su danas postali suviše isproducirani. Mislim kako ljudi još uvijek hoće čuti veliki moment, veliki nastup. Ovako se slušatelj može uvjeriti u to baš koliko i ja jer ono što čujem i snimim skoro je identično onom što bude konačni proizvod. Kad biram izvođače, tražim one koji mogu dobro pjevati i svirati, te pokušavam naći nešto originalno, jedinstveno kod njih.
Da, izdanja su samo digitalna i prodavana u cijelosti kao jedno. Ne može se kupiti pjesma po pjesma, niti je isplativo staviti ovako nešto na iTunes ili neke druge digitalne trgovine. Ovako je cijena prihvatljiva za kupce i svi su zadovoljni. Zasad sam snimio četiri albuma i volim ih sve – do kraja godine biti će ih još.
U više navrata izjavio si kako si veliki obožavatelj demo pjesama gdje možeš čuti pjesmu u više organskoj formi nego što to ona bude nakon obrade u studiju. Zato sa svojim klijentima snimaš jedan tjedan, izvučeš iz njih ono najbolje i napraviš kvalitetan album – jesi zadovoljan kako je to dosad išlo?
Da, vrlo sam sretan. Oduvijek sam volio demo pjesme i suštinu izvođenja. Neki put mi prijatelji pošalju demo pjesmu snimljenu na uređaju tipa iPhone i iako ne zvuče ništa posebno, zaista možeš čuti ono nešto u toj pjesmi i to obožavam. Kasnije čuješ kako te iste pjesme snimljene s bendom u studiju izgube tu svoju čistoću i greške koje ih čine više ljudskima. Često nastavljam slušati demo snimke.
Tvoj posljednji solo uradak je “Doesn’t Play Well With Others“, otprije tri godine, ima li kakvih naznaka o tvom solo albumu?
Uskoro ću primjeniti One Week Record na sebe, pet pjesama u tri dana.
Što si dobrog čuo u 2014.?
Spomenut ću sve One Week Records albume koje sam snimio jer ih obožavam i iskreno mogu reći kako je to većina onog što sam slušao ove godine. Izvođači s kojim sam snimao One Week Record: Brian Wahlstom, Chris Cresswell, Jo Bergeron i Laura Mardon čiji će album izaći u prosincu. Spomenut ću i ove albume koje slušam na tjednoj bazi, iako su izašli prošle godine: Alkaline Trio – “My Shame Is True” i Dave Hose – “Devour”.
Gdje vidiš sebe i Lagwagon u predstojećim godinama?
Na turneji promovirajući novi album, za dalje od toga nisam siguran.
Eto, držimo fige kako će neka od tih turneja uključivati Hrvatsku i kako ovaj put koncert neće biti otkazan.
