Svoj nastup na 6. No Jazz Festivalu Joe McPhee održat će u ponedjeljak 7. studenoga. To mu neće biti prvi nastup, McPhee je već je nastupao i na No Jazz Festivalu (tada pod nazivom Earwing No Jazz Festival, 2003.), ali i u KSET-u općenito. Stalni gost ovog kluba svaki se puta iznova voli vratiti u Zagreb i zasvirati u KSET-u, a kakav je njegov glazbeni pogled na svijet, te što možete očekivati od njegove glazbe ako ga do sada niste imali prilike poslušati, saznajte iz ovog razgovora.
Jazz glazbenik, multiinstrumentalist Joe McPhee rođen je 3. studenog 1939. u Miamiju na Floridi. Kao trubač prvi je put snimao 1967. u sastavu Clifforda Thorntona. Krajem šezdesetih bio je članom orkestra Matta Jordana, a nastupa i solo kao samouk saksofonist, vodi vlastite free jazz skupine i svira u New Yorku s Cliffordom Thorntonom, Donom Cherryjem i Jazz Composers Orchestrom. Nadahnjuje se raznim vidovima umjetnosti: slikarstvom, arhitekturom, plesom, književnošću…
Nadahnut djelom filozofa dr. Edwarda de Bonoa “Lateral Thinking” kreira svoj improvizatorski glazbeni smjer nazvan “Po Music”, zasnovan na načelima izazova pozitivnog stava, izvedivosti i poetike. Nastupa na jazz festivalima diljem svijeta i surađuje s najpoznatijim svjetskim glazbenicima suvremene improvizirane glazbe. McPhee je sjajan improvizator, stilist, multiinstrumentalist koji svira raznorodna glazbala poput saksofona, trube, ventil trombona, klarineta, klavira i elektronskih glazbala. Tijekom karijere snimio je šezdesetak albuma.
Skupinu The Thing utemeljili ste kako bi slavili glazbu Dona Cherryja, a govorimo li o njemu, ne možemo zaobići niti Ornettea Colemana s kojim je svirao. Kakav je vaš odnos prema njihovoj glazbi?
Don Cherry je moj najomiljeniji glazbenik. Džepnu trubu sviram zato što sam bio opčinjen načinom na koji ju je on svirao. Početkom osamdesetih u New Yorku sam svirao s njim i dublje ušao u njegovu glazbu, način na koji je orkestrirao i surađivao s glazbenicima. Ornette je oduvijek bio moj omiljeni glazbenik. Za nas je iznimno važno svirati u duhu glazbe Ornettea Colemana i Dona Cherryja jer je otvorena i uvijek donosi nova otkrića. Ornette je svojom glazbom otvorio nove mogućnosti istraživanja jazza. Na žalost još uvijek je nedovoljno shvaćen. Glazbenici češće nastoje reafirmirati bebop i slične idiome, umjesto da nadograđuju na postavkama Ornetteove glazbe. Mi stremimo upravo tome. Nastojimo očuvati tradiciju ali i pronaći svoj vlastiti glazbeni izraz istražujući i otkrivajući nove glazbene mogućnosti. Nije li to priroda jazza? On se temelji na promjenama, prikupljanju i korištenju tradicijskih vrijednosti, darova što su nam ih ostavili izvrsni glazbenici koji su djelovali prije nas. Zahvaljujući njima možemo svirati tu glazbu, proširivati ideje i kreirati novi način sviranja jazza ili kako već želite zvati tu glazbu, jer mi je ne želimo etiketirati.
Bili ste prisutni na sceni u doba stvaranja te vrste glazbe, na početku nazivane New Thing. Koje glazbenike smatrate začetnicima stila?
Cecil Taylor, Ornette i Albert Ayler su otvorili vrata. Bili su dijelom kontinuiteta jazza, pustolovi koji se nisu bojali riskirati. Iza sebe su ostavili značajnu glazbenu ostavštinu. Kad sam čuo glazbu Ornettea i Taylora, a osobito Aylera ili Johna Coltranea u posljednjem razdoblju, u potpunosti sam promijenio način sviranja. Na početku karijere svirao sam samo trubu. Tada sam upoznao glazbu saksofonista poput Ornettea, Erica Dolphyja i Aylera, te sam nastojao trubom oponašati saksofon. No bilo je to smiješno jer je bilo nemoguće na trubi oponašati te saksofoniste koji su u to doba bili inovatori. Bilo je i nekoliko izvrsnih trubača, primjerice Miles Davis koji je uvijek bio moj omiljeni trubač, te Woody Shaw ili Freddie Hubbard, ali oni su uglavnom bili u sjeni. Tako sam prešao na saksofon i moja se reputacija promijenila.
Predstavljaju li nazivi free i avangardni jazz, kako ga nazivaju, dvije različite vrste jazza ili isti stil?
Na nesreću to su tek nazivi koji nemaju ništa s glazbom. Zaista ne znam što znači free ili avangardni jazz. Glazba koju sviram je slobodna jer sam slobodna uma i srca. Za svoju glazbu smislio sam svoj naziv. Nazivam je Po Music. Napravio sam to zato jer, ako svatko može mojoj glazbi nadjenuti naziv, želim to učiniti sam. U protivnom si ograničen centimetrima. Glazba koju sviramo podložna je neprestanim promjenama pa je nemoguće etiketirati je.
Što je Po Music?
Uz moje ime možete povezati provokativnu glazbu koja ne mora nužno biti takva. “Po” označava provokaciju što ne mora neophodno biti ono što čuješ ili vidiš kao činjenicu. To je glazba koja dolazi iz tradicije bebopa ili bluesa ili bilo koje glazbene discipline. Ono što radim uvijek je bilo ukorijenjeno u bluesu, ne samo kao forma, već i kao način na koji ljudi govore o povijesti. Koristim materijale s izvora i krećem se od određene ideje, primjerice bebopa, istražujući nove ideje. Za večinu moje glazbe možemo reći da je Joe McPhee’s Music.
Kad govorimo o počecima ove glazbe vračamo su na kraj pedesetih i šezdesete, u doba borbe za jednakopravnost u SAD-u. Sa svojom glazbom i poezijom bili ste aktivni sudionik tog pokreta. Kako je utjecao na Vašu glazbu?
Trebamo biti svjesni da na ovom planetu nismo sami, da dijelimo prostor i vrijeme. Kad mi se ukazala prva prilika za snimanjem, iskoristio sam ju da govorim o ljudskim pravima i stanju u Sjedinjenim Državama, ponajprije zato jer tamo živim. Od tada koristim svaku prigodu da svoju glazbu povežem s nastojanjima za izjednačavanjem ljudskih prava. To je osobito značajno za Sjedinjene Države gdje borba nije završena i proces oslobođenja još traje. Toga uvijek treba biti svjestan jer malo po malo dijelovi te slobode mogu biti oduzeti. Prije nego postaneš svjestan toga, sve nestane. To je ukorijenjeno u svakoj glazbi u koju sam uključen.
Skladbu “Nation Time” posvetili ste Amiriju Baraki, jednom od najvatrenijih boraca pokreta za slobodu povezanih s jazz miljeom. Kako ocjenjujete njegov doprinos razvoju jazza?
Dao je velik doprinos ovoj vrsti glazbe. Bio je značajan govornik, pisac, dokumentator, glazbenik koji je nadahnjivao Ornettea, Maxa Roacha, Archiea Sheppa, Alberta Aylera. Njegova borba još traje kroz njegove pjesme i ostale aktivnosti.
Davno prije to je radila i Billie Holiday čija je baka bila ropkinja i pričala joj je o tim vremenima.
Da, ali ona je bila i svjedokom linča. Poklonila nam je pjesmu “Strange Fruit” koja govori upravo o tome. Kroz nju je odražavala iznimno snažan stav. A ona je znala o čemu pjeva. To je važno znati želimo li sagledati njezin doprinos glazbi.
Razgovor priredio: Davor Hrvoj
Foto: Davor Hrvoj / Lasta Slaviček (KSET foto galerija)
