Joe Bonamassa: “Ništa nije moćnije i više motivirajuće od nastupanja pred publikom!”

Gitaristički blues majstor Joe Bonamassa u petak 29. listopada po prvi put nastupa u Hrvatskoj, u zagrebačkom Boogaloo Clubu.

Tom prigodom u intervjuu za Muzika.hr govori o svojim gitarističkim uzorima, o počecima bavljenja glazbom u ranoj mladosti, omiljenim gitarama, životu na cesti i još mnogim povezanim glazbenim temama. I, naravno, o bluesu.

U petak 29. listopada dolazite u Zagreb održati nastup u Boogaloo Clubu. Što može publika očekivati?
Uzbuđen sam zbog svog novog nastupa kojeg sam koncipirao. Prije nego smo započeli ovu etapu turneje u rujnu, prošao sam kroz cjelokupni katalog CD-a koje sam snimio i izabrao nekoliko pjesama koje nisam nikad izveo uživo. Mislim da će set vibrirati sa savršenom ravnotežom različitih pjesama koje imaju drukčiji ugođaj. Novi set je moćan!Na Vašoj web-stranici piše da je ‘Vaša sposobnost povezivanja s publikom na koncertima transformacijska’. Možete li to malo pojasniti?
Volim svirati uživo, to je omiljena stvar koju radim. To je razlog zbog kojeg radim to što radim i ništa me ne zadovoljava više od nastupanja uživo pred publikom i omogućavanja posjetiteljima da se osjećaju dobro na kraju večeri.

Kad ste imali sedam godina ‘finesirali ste Stevie Ray Vaughanove lickove’. Ali, može li itko zaista zvučati kao Stevie?
Stevie Ray je vrlo poseban. On je bio izuzetno utjecajan u održavanju blues-rocka živim i činio ga je uzbudljivim u trenucima kad je to bilo zaista bitno. Njegov zvuk je unikatan i to ga čini velikim i jedinstvenim!

Gitarist koji je najviše utjecao na Stevie Ray Vaughana, Hendrix, običavao je razbijati gitare na pozornici. Biste li Vi ikad napravili takvo nešto i smatrate li da je to zaista potrebno?
Ja također volim Hendrixa. Ali razbijanje gitara na pozornici zaista nije moj stil, jer ja previše volim svoje gitare da bi ikad napravio takvo nešto. Svatko tko me zna, upoznat je s mojom najvećom slabošću – nikad nisam naišao na gitaru koja mi se nije sviđala.

Kakav je bio osjećaj nastupati kao predgrupa Buddyu Guyu, Robertu Crayu, Stephenu Stillsu i drugima kad ste imali samo 12 godina?
Bilo je nevjerojatno. Morao sam pregovarati s roditeljima da bih vikendima mogao svirati. Uvjet je bio da tijekom tjedna obavim sve druge obveze. Malo je smiješno kad se prisjetim toga, i na neki način mislim da sam bio zaista premlad da bih to cijenio. Ali na kraju dana znao sam da nastupam kao predgrupa pred nekim od najvećih gitarista i glazbenika našeg vremena. Što bi mogao više klinac iz Utice tražiti.

Istina je da sam uistinu sretan što sam imao te prilike jer su mi otvorile oči za jednu činjenicu. Činjenici koliko sam ja zaista želio nastupati pred publikom. Nakon toga znao sam što želim napraviti sa ostatkom svog života.

Kako je došlo do suradnje s Ericom Claptonom, i kakav je bio osjećaj izvoditi “Further On Up The Road” u Royal Albert Hallu?
Eric i ja smo se upoznali na nastupu kojeg sam imao u Bahrainu na Bahrain Grand Prixu. Za mene je to bio čudesan trenutak jer je Clapton uistinu moja prva gitaristička ljubav. Kao klinac sam neprestano preslušavao i proučavao njegove ploče. Po prvi put upoznati svog idola je bilo zaista cool. I ne mogu kazati da nisam bio nervozan, jer sam zasigurno bio!

Bio je zaista ugodan kad smo se upoznali i, naravno, razgovarali smo malo o gitarama i izmijenili kontakte. Kasnije te godine, kad smo potvrdili nastup u Royal Albert Hallu, kontaktirao sam ga (bože!) i upitao ga ako je u gradu da dođe i nastupi sa mnom.

Izabrali smo “Further On Up The Road” jer je to bila jedna od prvih Claptonovih pjesama koje sam kao dijete naučio. Zbog toga je bilo smisleno da je sviramo. I Eric je, čovječe, svirao. Bio je to uistinu jedan od najvećih trenutaka u mojoj karijeri!

Kako je došlo do suradnje s B.B. Kingom i zajedničkog snimanja Willie Nelsonove pjesme “Night Life” ?
B.B.King je, ustvari, bio prvi koji mi je pružio priliku za moj prvi veliki proboj na scenu. To se dogodilo kad mi je dopustio da imam čast nastupanja pred njim kao trinaestogodišnjak za vrijeme njegove ljetne turneje. Primijetio sam da stoji u pozadini i da me promatra, te sam se počeo osjećati nervozno.

Nastavio je gledati moje nastupe u svojstvu predgrupe. Tada bi me odveo u stranu te mi podario neke izvrsne savjete u vezi sviranja gitare i u vezi gitarističkog posla uopće. Nakon toga imao sam sreće da razvijem pravo prijateljstvo s B.B.-em i počašćen sam jer ga mogu smatrati pravim prijateljem, mentorom i inspiracijom. On je uistinu jedna od najljubaznijih osoba koje sam ikad upoznao.

Što se tiče pjesme, izbacili smo nekoliko ideja, ali na kraju željeli smo da naša pjesma bude zaista privlačna svim našim fanovima. Sviđa mi se način na koji je ispala. Zvuči zaista prirodno i organski!

Clapton ima svojeg poznatog Blackiea, B.B. King ima još poznatiju Lucille. Po kojoj gitari Vi želite biti upamćeni?
Ja imam mnogo gitara koje nazivam svojom djecom! Ali gitara s kojom se u ovom trenutku najviše ponosim je Bonamassa 59 Gold Top Reissue koju je Gibson prije nekoliko godina izdao te mi time učinio veliku čast.

Što Vam daje energiju za održavanje više od 200 nastupa godišnje?
Volim svirati pred publikom te odmah dobiti taj feedback i odgovor. Ništa nije moćnije i više motivirajuće!

Koji je bio Vaš najnezaboravniji trenutak na pozornici?
Sviranje s Ericom Claptonom u Royal Albert Hallu.

Koja je najveća razlika u snimanju u vremenu kad ste počinjali i sada?
Ja sam se mnogo razvio od jedne ploče do druge. Teško je kazati išta više od toga da znam da sam evoluirao od jedne do druge ploče, što je izvrsno jer tako snimanje albuma za mene nikad ne zastari.

Kako nisam bio prirodno talentiran pjevač, morao sam godinama zaista teško raditi da bih razvio svoj glas. Mislim da najveća razlika sada jest moja sposobnost da pjevam više tonove nego tada kad sam počinjao.

Koju debljinu gitarističkih žica preferirate?
Sviram s jedanaesticom.

Koja je omiljena gitara u Vašoj gitarističkoj kolekciji?
Moj Gibson Les Paul #52 JB Re-Issue s kojim sam svirao u Royal Albert Hallu.

Kakav tip bluesa preferirate?
Ja volim sve tipove bluesa. Volim ih izvoditi na svoj način, to je za mene inspirirajuće. Blues se osjeća iz srca.

Kad je Robert Johnson svirao blues, postojao je samo jedan tip – delta. Danas postoje mnoge podvrste bluesa. Ali, mislite li da je razvoj bluesa završio i možemo li očekivati nešto novo?
Nadam se da možemo očekivati nešto novo. Ja znam da je moj svakodnevni zadatak održavanje bluesa živim za budućnost.

Velik sam zagovornik bluesa u školskim programima. Tako promoviram ostavštinu bluesa sljedećim generacijama ljubitelja glazbe. To je program koji je započela fondacija bluesa u Memphisu za koju ja smatram da je esencijalna ako namjeravamo održati blues živim u budućnosti. Da bi se to dogodilo, moramo vas djecu nekako navesti na slušanje bluesa.

Jeste li ikad igrali Guitar Hero, ili možda pokušali odsvirati svoju pjesmu “Lonesome Road Blues” i kako je to prošlo?
Vjerovao ili ne, koma sam u Guitar Herou.