Svakom zainteresiranom za život i djelo Joan Baez bilo bi uputno kazati da je dotičnu damu interesiralo dosta toga, te da ju je motivirala uglavnom suština, i ako je išla baviti nečim, dobro bi to proučila, a ne bi se samo zadržala na naslovu ili onom što je najviše istaknuto.
Tako je i ovaj naslov malo dugačak, no nije gotov, jer su stavljene tri točkice, iza kojih slijedi nastavak gornjeg naslova: …samo onda kada drugima pomaže da ustanu.
Iako će zbog brojnih profesionalnih i privatnih veza uz njeno ime mnogi stavljati ime Boba Dylana, Joan Baez je i bez faze stvaranja muzike s Dylanom američka umjetnica par excellence u čijem su se životu ispreplitali umjetnost i borba za ljudska prava.
Iako je u, pogotovo žutim, medijima još apostrofirana veza sa Steveom Jobsom, za njenu glazbenu karijeru je mnogo značajniji brak s Davidom Harrisom.
“David’s Album” iz 1969. godine je manje poznat primjer kako je uspjela objediniti aktivizam i glazbenu karijeru. Album je zamišljen kao poklon/podrška tadašnjem suprugu Davidu Harrisu, koji je završio u zatvoru zbog odbijanja da pođe u rat u Vijetnamu. Album je bio pun country pjesama (Harris je volio takvu muziku), što je za to vrijeme bila šaka u oko jer u to doba country muzika je među prosječnom američkom omladinom smatrana kao glazba za stare konzerve, zatucane ljude, seljačine, i ono najgore, zagovornike rata u Vijetnamu. Baez je još stigla obraditi Grama Parsonsa koji je tada tek počinjao svoju kratku, ali briljantnu karijeru. S glazbene strane, album je diskretno podcrtan klasičnim country instrumentarijem i portretira sliku čovjekove želje za slobodom, uz neodoljiva refleksivna ruminiranja doma, prijateljstva i djetinjstva, uz jasan kontekst: “Nema predaje”.
Joanin aktivizam je često vrlo hrabar, ali nikad nasilan, netolerantan ili rigidan. Jednom od primjera njene hrabrosti mogli smo i mi posvjedočiti kad je Baez u 14.4.1993. posjetila tada opkoljeno Sarajevo (10.4.1993. je imala prvi koncert u Zagrebu i to na Trgu bana Jelačića). Baez se popela na scenu te sa sarajevskim muzičarima zapjevala “Sarajevo, ljubavi moja”, a slike lica oduševljenih Sarajlija su govorila više nego 1000 riječi.
U posljednjih tridesetak godina gotovo svaka borba čovjeka za slobodom i mirom je opjevana na nekom od njenih albuma ili dotaknuta njenim fizičkom potporom, bilo da je riječ o pokolju u Tianmenu ili borbi za gay-prava ili pomoći za Bangladeš ili mirenju Izraela i Palestine, ili borbi čehoslovačkih disidenata krajem osamdesetih.
Posljednji njen studijski album “Day After Tomorrow” (da, da, dobro ste pročitali, nije “Day After Yesterday”) je objavljen 2008. (autori pjesama Steve Earle, Tom Waits, Elvis Costello…) koji je nastavio borbu za potlačene u suvremenom kontekstu globalizacije i nadiruće ekonomske krize, a iste godine je pohodila Zagreb te nam podarila nezaboravan koncert.
S njenog koncerta u Tvornici, posebno se sjećam zafrkavanja s pjesmom “Diamonds and Rust” (“If you offer me diamonds and rust, well, I’ll take diamonds“, otpjevala je na kraju pjesme), predivnog pjevanja “Amazing Grace” i “We Shall Overcome”. Na žalost, što se krize tiče, koja je baš počela u to doba, nismo puno napredovali u ‘overcomingu’, no u tih sat i pol-dva njenog nastupa, ja ću doista biti uvjeren da je svijet neko ljepše mjesto i da su ljudi mnogo bolji nego što jesu.
I da, žena inspirira, tako da se ne začudite ako se nađete nakon novog zagrebačkog koncerta, 19. listopada, da ste doista povjerovali: “We shall overcome some day“.