Ovogodišnji je Liburnia Jazz Festival koji je od 7. do 9. srpnja održan u Opatiji, svojim je nastupom na najbolji mogući nastup zaključio chichaški blues gitarist i pjevač Jimmy D. Lane sa svojim Earth Blues Bandom. Oduševio je energičnim, rockerskim pristupom i posvetama velikanima američkog, ali i europskog bluesa.
Sin legendarnog blues glazbenika Jimmyja Rogersa, D. Lane je odrastao okružen najvećim zvijezdama bluesa, a tijekom karijere je svirao s mnogima od njih.
Koliko današnji blues ima doticaja s onim izvornim?
Najveća je razlika u osjećaju i stilu sviranja. Prijašnji blues se svirao u teška vremena na jugu Sjedinjenih Američkih Država, a nijedan od današnjih blues glazbenika nema iskustvo branja pamuka, cjelodnevnog mukotrpnog rada na polju za par novčića. I danas je teško, ali ne toliko koliko je bilo mom ocu i ranim blues glazbenicima. Zato su i svirali drugačije.
Kako se blues mijenjao?
Sve je počelo s trojicom svirača. Bijahu to Muddy Waters, Jimmy Rogers i Little Walter. Donijeli su sa sobom iskustvo sviranja južnjačkog bluesa i elektrificirali zvuk po uzoru na glazbenike koje su slušali na jugu. Tako je nastalo ono što poznajemo kao chicaški blues koji simboliziraju gitara, usna harmonika, klavir, slajd i schuffle način sviranja, polagani blues, teški blues.
Što ste o glazbi naučili od svog oca, Jimmyja Rogersa?
Od oca sam naučio sve o bluesu. Naučio sam kako je neophodno biti istinit i da moram osjećati ono što sviram. Moram razumjeti i osjećati note da bi ih mogao svirati. Ako sviraš note a ne osjetiš ih to su samo note bez značenja.
Tko je u mladosti bio vaš idol?
Kad sam bio dječak Jimi Hendrix je bio taj. Slušao sam mnogo različitih gitarista. Učio sam svirati od Jimmyja Rogersa, Muddyja Watersa i glazbenika koji su svirali na sličan način. Ali tada nisam imao pojma o tome koliko je značajno njihovo sviranje. Kada sam čuo Hendrixa odmah sam osjetio da je to ono pravo. Tek poslije sam shvatio da je Hendrix slušao i obožavao Jimmyja Rogersa, Muddyja Watersa, Alberta Kinga. Tada sam se i ja počeo sve više zanimati za izvorni blues. No, Jimi će zauvijek ostati moj idol. Bio je otvoren, nije priznavao ograničenja.
Što vam je značilo poznanstvo s velikanima bluesa, prijateljima vašeg oca: Muddyjem Watersom, Albertom Kingom, Sonyjem Boyom Williamsonom.
Osim što sam od njih slušao razne priče, u sjećanju su mi ostale slike iz djetinjstva kada sam kao i svako dijete često viđao očeve prijatelje. Poslije nastupa zajedno su dolazili u našu kuću, motali se po njoj, priređivali zabave. Ponekad mi je bio pun kufer ‘buke’: sviranja, smijeha, opijanja i bančenja. Nisam mogao spavati jer su bili toliko glasni. No, kad su shvatili da mislim ozbiljno svirati bili su mi velika podrška, ohrabrivali su me.
Gitarist Earl Hooker je bio posebno zabavan. Znao je nakititi istinu. Jednom je dolje na jugu imao nastup za koji je bio unaprijed plaćen, a članovima sastava je rekao da, iako su svirali cijelu noć, nisu dobili novac. Poslije nastupa je glumio uvijeđenost rekavši kako je nepravedno da nisu dobili plaću, a za naknadu je ukrao vrata koja je stavio na krov auta i krenuo na put. No, policajci su ga lako pronašli i vratili vrata.
Kako je došlo do snimanja na kojem su uz vas svirali najpoznatiji blues i rock glazbenici?
Producent je za snimanje albuma “Blues, Blues, Blues” moga oca Jimmya Rogersa želio uključiti neke od rock glazbenika koji su bili nadahnuti njegovom glazbom. S nama su na snimanju željeli sudjelovati poznati glazbenici koji su ga obožavali: Eric Clapton, Mick Jagger, Keith Richards, Robert Plant, Jimmy Page i drugi. Improvizirali smo, tulumarili u studiju i dobro se zabavljali. Bilo je sjajno, uzbudljivo, pogotovo zato što sam snimao s Claptonom kojeg sam slušao još dok sam učio svirati i koji je ostavio velik utjecaj na mene i način mog sviranja. Izvrsna je osoba.
Koliko je chicaški blues utjecao na britansku rock scenu šezdesetih?
The Rolling Stonesi su si nadjenuli naziv po pjesmi “Rolling Stone” Muddyja Watersa. Bili su nadahnuti chicaškim blues glazbenicima. Keith Richards i Mick Jagger su se upoznali tako što su naručivali blues albume chicaške izdavačke tvrtke Chess. Uspoređivali su ih i natjecali se tko ima bolji album. Tako su postali prijatelji. Utjecaj chicaškog bluesa je imao velik značaj pri stvaranju njihove glazbe. Danas malo tko govori o utjecaju chichaškog bluesa na britanske glazbenike.
Kako je u SAD-u soul postao popularan, mlađe generacije su mijenjale ukus. Tada je blues trebao pronaći novi dom, a našao ga je u Londonu gdje su bili svi ti izvrcsni glazbenici. Najčešća publika ’50-ih u SAD-u bili su crnci. No, dolaskom u Europu promjenila se i publika. Sve je više bijelaca zavoljelo i cijenilo tu glazbu. Nekolicina crnaca vratila se bluesu, ali to više nije isto kao u pedesetima. Značajan događaj bio je kada je u jedan engleski klub, u kojem su se sastajali John Mayall, Eric Clapton, Georgie Fame i drugi, došao američki gitarist koji je blues svira na drukčiji način, Jimi Hendrix.
(Preuzeto iz Novog lista i Glasa Istre od 16. srpnja 2006.)
Foto: Davor Hrvoj
