Jethro Tull

10742

U svakoj životnoj priči, pa tako i onoj glazbenoj, neminovno je da se najveća većina događanja vrti oko jedne osobe. Iznimku i da hoćemo, ne možemo napraviti niti u ovom slučaju. A ovdje je glavni lik Ian Anderson, Škot po rođenju (1947. Edinburgh), koji odrasta u engleskom Blackpooleu, gdje je završio srednju školu, kasnije i studirao na Likovnoj Akademiji, smjer slikarstvo. Uz to, silno je želio biti i policajac, ali ga nisu primili na Policijsku Akademiju. No, kao da je znao da slikarski kistovi, boje i palete nisu prava stvar za njega, točnije rečeno, nisu ono u čijem će društvu provesti ostatak života, pa se počeo intenzivno zanimati i za druge stvari.

Ključni trenutci u njegovom životu, bar oni vezani za glazbu, dešavali su se tijekom 1963. godine, kad je, kao šesnaestogodišnjak, s prijateljima počeo intenzivno posjećivati klubove u kojima se svirao blues i rock, što mu je, kasnije se ispostavilo, odredilo životnu sudbinu. Odlasci u klubove imali su za posljedicu osnivanje blues benda The Blade, kojeg su sačinjavali Ian Anderson, John Evans, Michael Stephens i Jeffrey Hammond-Hammond.

Ta je grupa neuspješno pokušavala probiti led na putu prema slavi u lokalnim okvirima, što je bio uzrok čestih promjena u line-upu, i brzog dovođenja grupe pred raspad. Koji se u konačnici i dogodio, ali samo po imenu. Naime, 1964. godine, tada sedmeročlana postava The Bladea najprije mijenja ime u John Evan Band, a nešto kasnije i u John Evan Smash, ne mijenjajući bitno glazbeni stil kakav je gajio The Blade.

Muziku podržava

Recimo da je John Evans slovo ‘s’ iz prezimena, koje je korišteno u imenu grupe, izbacio na Hammondovu sugestiju. Ta je grupa u listopadu 1966. godine snimila album uživo u Castertonu, plus jedna stvar snimljena u Johnovoj kući, koji je pod imenom “The John Evan Band – Live ’66“, objavljen dosta kasnije, točnije 1990. godine. Nakon tih snimaka i nastupa po klubovima, bend susreće Chrisa Wrighta, koji im preporuča da odu u London i pokušaju se tamo probiti. Prihvaćajući sugestiju, svi zajedno odlaze u glavni grad, no tamo doživljavaju razočarenje. Njihove snimke nisu zainteresirale diskografe, da bi ih nakon toga na cjedilu ostavio i menadžer, te dolazi do raspada grupe, i većina se članova, računajući i jednog od lidera, Johna Evansa, vraća kućama. No, povratka nema i za Iana.

Ta kombinacija jednostavno nije postojala u njegovim moždanim vijugama, a s njim u Londonu ostaje i basista Glenn Cornick. Ostavši praktički na cesti, Ian jedno vrijeme radi kao čistač kina, ali i nosač u glasovitom Marquee Clubu. Poput mnogih drugih britanskih grupa, i u karijeri Jethro Tulla taj kultni klub zauzima počasno mjesto. Tamo Ian upoznaje gitaristu i pjevača Micka Abrahamsa i bubnjara Clive Bunkera, kojih su nekad zajedno svirali u grupi The Toggery Five, a u vrijeme upoznavanja s Ianom Andersonom bili su u lokalnoj blues grupi pod imenom McGregor’s Engine.

Ubrzo zatim, točnije, u prosincu 1967. godine, njih četvorica u gradu Lutonu osnivaju novu grupu, kojoj često mijenjaju imena, poput Navy Blue, Bag Of Blues ili Candy Coloured Rain. I to iz razloga jer su tada, navodno, bili toliko loši da ih nitko nije htio ponovno angažirati, te je njihov agent imao zadaću da svaki tjedan osmisli novo ime, kako bi zavaravali vlasnike klubova gdje su već svirali, i osigurali si da ih ponovno angažiraju. Nakon dva mjeseca takvih putešestvija, nekim divnim čudom im je ponuđen je stalni angažman upravo u Marquee Clubu.

Taj su se tjedan zvali Jethro Tull, a to je ime njihov agent nasumce odabrao, posudivši ga od čovjeka koji se u 18. stoljeću u Engleskoj zalagao, i to vrlo uspješno, za napredak poljoprivrede, a bio je rođen 1674. godine. I to je bilo jedno od imena koje su mislili imati onako, usput, jer im se, pogotovo Ianu, uopće nije dopadalo. Naročito kad je saznao da nije izmišljeno, nego je čovjek s tim imenom doista postojao. Ian je kasnije često znao reći da je to jedino što bi u svojoj karijeri želio promijeniti da može. No, u životu ponekad valja prihvatiti i neke stvari koji nam se ne sviđaju. A kako je angažman postignut upravo s tim imenom, povratka više nije bilo, i dogodilo se to što se dogodilo. Uskrsnuo je, prije dva stoljeća preminuli – Jethro Tull.

Jethro Tull nastavlja intenzivnije svirati, te napokon bivaju zamijećeni i kod šireg spectra slušateljstva. Za to velike zasluge pripadaju dvojcu s BBC radija, Johnu Peelu i Brianu Mathewsu, koji su redovito puštali njihove stvari u eter, te Johnu Geeu iz Marquee Cluba, koji im je osiguravao gaže. Prvi konkretni rezultati rada stižu vrlo brzo. Početkom slijedeće, 1968. godine, za MGM Records izdaju pop folk singl “Sunshine Day“, na čijem je omotu š(l)tamparskom greškom otisnuto Jethro Toe, a nešto kasnije i prvi ‘pravi’ singl – “Song For Jeffrey“, i to za Island Records.

Popularnost ubrzano raste, čemu pogoduju i nastupi u spomenutom Marquee Clubu, te je valjalo osmisliti imidž grupe na i van scene. Tada njihovi menadžeri Terry Ellis i Chris Wright, ali i još neki zagovaratelji bluesa u, oko i van grupe, predlažu Ianu da ne svira flautu, nego gitaru, jer se ona kao ne uklapa u takvu vrstu glazbe. U to su vrijeme, usput rečeno, mnogi tako mislili. No, ne i Ian. A svakako je zanimljiva povijest njegovih početaka svirke flaute.

On je naime, tri godine pokušavao izgraditi vlastiti gitaristički stil, a onda je kao 19-godišnjak preslušavao Eric Claptona i usput pokušavao ‘skinuti’ njegove pjesme, ali je ubrzo shvatio da to ne može, pa je pitao ljude što Clapton ne zna svirati. Dobivši odgovor kako on ne svira flautu, htio se definitivno osigurati, pa je još priupitao sviraju li Jimmy Page i Jimi Hendrix flautu. Naravno da je odgovor koji je dobio i na to pitanje bio isti, ne. Tako je on odlučio odabrati neobičan instrument, flautu, i naći mu mjesto u rocku. Odgovor o tome je li i koliko uspio, svima je dobro poznat.

Vratimo se sada opet na osmišljavanje imagea grupe na live nastupima. Centralno je mjesto na pozornici, po početnim predviđanjima, trebalo pripasti gitaristi Micku Abrahamsu. No, kao što je poznato, nije ispalo tako. Flauta je ostala ‘u igri’, a slijed kasnijih događanja promovirat će Andersona u pravog i neprikosnovenog lidera grupe Jethro Tull. Većim dijelom zahvaljujući i njegovoj pogrbljenoj pozi, s dodatno pognutom glavom i podignutom lijevom nogom prislonjenoj uz desnu, kad uz to, još ogrnut plaštem i klošarski obučen svira flautu.

Upravo takav Ianov izgled, postat će zaštitni znak grupe i nezaobilazni dio koreografije na svim nastupima tijekom svih godina postojanja. Osim toga, Ian se tada profilira i u duhovnog lidera grupe. Nakon definiranja tih i još nekih pojedinosti, bio bi red da se nešto i odsvira. I to ne bilo što, nego otvarajući nastup pred Pink Floydima, na First Free Rock festivalu, koji je 29.06.1968. godine održan u londonskom Hyde Parku. U kolovozu iste godine sviraju na Sunbury Jazz & Blues festivalu u Sunbury on Thames, gdje dobivaju poprilično dobre kritike za svoj nastup.

Popularnost je strašno brzo rasla, i valjalo je imajuće materijale pretočiti u dugosvirajuće izdanje, što se i ubrzo desilo. Postava Ian Anderson (flauta, vokal), Mick Abrahams (gitara, vokal), Clive Bunker (bubnjevi) i Glenn Cornick (bas), izdaje 25.10.1968. debitantsku ploču, pod imenom “This Was“, iznimno blueserski nastrojenu, s jakim jazz influencama. I premda nije izazvala sveopći delirij, kao debiji nekih njihovih suvremenika, izbacila ih je u središte rockerskih događanja. Najprije u Engleskoj, a nešto kasnije i šire, trasiravši im put prema slavi, usput iznjedrivši još jedno vrhunsko rock ime pri kraju šestog desetljeća 20. stoljeća. Na njoj su pjesme zajednički pisali Ian i Mick, s time da je Mick usput i pjevao, a najeksponiranija je bila “Serenades To A Cuckoo“, Robert Kirkova autorska, ujedno prva u kojoj je Ian svirao flautu.

I već tada dolazi do prvih problema. Prva američka turneja (album je u USA izdan u travnju 1969. godine), potvrdila je Iana kao neprikosnovenog vladara stagea, radi čega je došlo do remećenja odnosa, jer takav razvoj situacije nije bio u Mickovim planovima. Usto, Ian je u međuvremenu počeo skladati pjesme s elementima folka i ozbiljne glazbe, s nešto manje blues elemenata, a takve su pjesme predstavljale Micku ozbiljan problem, obzirom da je on bio primarno blues gitarista, i njegova tehnika sviranja nije dozvoljavala kvalitetnu izvedbu novokomponiranih pjesama. Usput, zbog straha od letenja nije želio putovati, i htio je stalno svirati blizu kuće. To se ostalima nije dopadalo, obzirom da su željeli saznati koliko ih daleko glazba može odnijeti, te su zamolili Micka da ode. Što je on i učinio, i ubrzo nakon odlaska iz Jethro Tulla, osnovao grupu Blodwyn Pig.

Na brzinu je valjalo pronaći zamjenu, te je organizirano nekoliko audicija, na kojima od ozbiljnijih kandidata nisu prošli Tony Iommi, gitarista velikog Black Sabbatha, koji je istina, jedno kraće vrijeme čak i svirao u grupi, zatim Davy O’ List, lider i gitarista grupe The Nice, ali i tada nepoznati Mick Taylor iz grupe John Mayala, koji je kasnije završio u The Rolling Stonesima. Izbor je tada, pomalo neočekivano, pao na Martina Barrea, studenta arhitekture. Ubrzo zatim, u svibnju 1969. godine, izlazi singl “Living In The Past“, s kojim grupa debitira na Top of the Pops, i to na poziciji broj tri. Ljeti iste godine, sviraju na brojnim festivalima, od kojih posebno vrijedi istaknuti The Newport Blues Festival. Mjesec kolovoz donosi drugu po redu ploču, pod naslovom “Stand Up“, koja odmah upada na 1. mjesto najboljih albuma u Engleskoj, ali i diljem svijeta, na čemu, uz svoju kvalitetu, podjednako može zahvaliti odličnim live nastupima, ali i uspješnosti “Living In The Past” singla.

Autor svih pjesma, što će na gotovo svim narednim albumima biti pravilo, je već toliko puta spomenuti Ian Anderson. Osim stvari “Bouree“, čija je kompozicija posuđena iz opusa Johanna Sebastiana Bacha. Za razliku od prvog albuma, koji je bio gotovo isključivo blues rock ostvarenje, na ovom je Ian bazični blues više kombinirao sa hard, progresivnim i art rock, te jazzom, klasikom i britanskom folk glazbom, za što je koristio popriličan broj akustičnih intonacija. Takav mix muzičkih pravaca nitko dotada nije napravio, bar ne toliko dobro, i bilo je posve razumljivo da ploča izvrsno prolazi. “A New Day To Yesterday“, s varijacijama na hard & heavy teme, agresivna “For A Thousand Mothers“, te srednje brza, poluakustična balada s naglašenom melodioznošću “We Used To Know“, u kojoj se sjajnim solo dionicama posebno istaknuo novi gitarista Martin Barre, iznimno su vrijedni naslovi s te ploče. Vrijedi istaknuti i “Reasons For Waiting“, prvu orkestralnu pjesmu grupe Jethro Tull, gdje je aranžerski pomogao David Palmer, koji je diplomirao na Royal Academy Of Music, a bio je i kazališni dirigent. Otprije započeta suradnja s njim ovdje je nastavljena, a kulminirati će 1977. godine, njegovim službenim dolaskom u grupu.

Pravilo da svaki novi album donosi promjenu u line-upu, niti ovoga puta nije iznevjereno. Tako je na mjesto bubnjara, umjesto Bunkera koji je napustio grupu radi ženidbe, ili kako se to obično kaže iz obiteljskih razloga, stigao Barriemore Barlow, još jedan Ianov prijatelj iz najranije dobi, ujedno i nekadašnji član grupe John Evan Smash. U toj postavi objavljuju slijedeću, petu po redu ploču “Thick As A Brick“, koja službeno izlazi 10.03.1972. godine. Ploča se sastoji od jedne jedine, istoimene pjesme, u ukupnom trajanju od oko 44 minute, koja je za potrebe vinilnog izdanja podijeljena na dva poglavlja. Muziku za tu stvar napisao je, naravno Ian, no zanimljivost leži u tvorcu stihova. Autor poezije je, naime, osmogodišnji dječak po imenu Gerald Bostock, koji je za tu poemu dobio literarnu nagradu na jednom lokalnom takmičenju. No, nakon što je poezija, zajedno s njegovim interviewom prikazana na Britanskoj televiziji, došlo je do žestokih osuda, pa čak i verbalnih napadaja moralista i poštenjaka na organizatore takmičenja, ali i na samog dječaka. Reakcije tog dijela javnosti bile su toliko jake i oštre, da je lokalni žiri nekoliko dana kasnije morao donijeti odluku o oduzimanju nagrade Geraldu, pod obrazloženjem da se u tekstu nalaze nezdravi i nemoralni stavovi o životu i svemu što ga okružuje.

Stvar je otišla toliko daleko da se za dječaka čak i predlagalo psihijatrijsko liječenje. I to samo zato jer je mališan svoje iskrene i neiskvarene misli i osjećaje prenio na papir. Ovo je samo još jedan u nizu dokaza da ljudski primitivizam ne poznaje granice. Šteta da je svemir tako prostran i beskonačan, pa i za raznorazne tipove budaletina u njemu ima mjesta. No, sve je ovo jako stvarno da bi bilo istinito. Naime, ova je priča nastala u Ianovoj glavi, i djelovala je toliko istinito da je godinama veliki broj ljudi, čak i pravih fanova grupe mislilo kako se radi o stvarnom događaju.

Nakon tekstualnog, dotaknimo se malo i muzičkog izgled ploče. Kombinacija folka, harda, arta i klasike, a sve to pod okriljem rocka, donijela je albumu sjajne kritike, ujedno ga označivši kao prvo pravo konceptualno ostvarenje u povijesti glazbe, po čemu je odmah ušao u anale progresivnog rocka, postavši kasnijih godina uzorom mnogih glazbenicima tog pravca. Ta je ploča ujedno i prva njihova čija je američka (1. mjesto) nadjačala englesku popularnost (5. mjesto). Iste godine, točnije 23.06., izlazi im kolekcija ranijih izdanja, singlova, engleskih EP-a i snimki s koncerta u Carnagie Hallu, nazvana po uspješnom singlu – “Living In The Past”, koja također postiže ogroman komercijalni uspjeh.

Takav se razvoj situacije nije ponovio sa slijedećom pločom “A Passion Play“, izdanom 6.07.1973. godine. Premda popularnost u Americi nije bila upitna, tamo je ploča poput prethodne zauzela 1. mjesto, u Engleskoj (13. mjesto), ali i ostatku svijeta to nije bio slučaj. Takvom ishodu su uveliko kumovale dvije iznimno negativne kritike, koje su napisali tada superpoznati i strahovito cijenjeni kritičari Chris Welch iz Melody Maker magazina u Engleskoj, čija ja recenzija objavljena širom svijeta, te ona koju je za Ameriku napravio Robert Hillburn iz L.A. Timesa. Oni su ploču svojim recenzijama jednostavno unakazili. Kasnije se Welch ispričao Ianu, priznavši da je možda i malo pretjerao, jer je nakon silnih pohvala na račun Jethro Tulla, navodno upravo tada došlo vrijeme za kritiku. Ianu je također priznao da mu se ploča kasnije dopala. No, bilo je (pre)kasno, ogromna je šteta već učinjena.

Članove grupe, u prvom redu Iana, te su kritike teško pogodile, jer je bio siguran da je opet napravio dobru ploču. Zato ih je primio preosobno, smatrajući sebe odgovornim za relativan neuspjeh ploče. Pogotovo je bilo teško na turnejama, što je i razumljivo. Trebalo je publici odsvirati ono za što su već čuli da ne valja, odnosno pokušati je uvjeriti u suprotno od onoga što su pročitali. Tada je jedan od njihovih menadžera, želeći da razbije monotoniju, a vrlo vjerojatno i iz marketinških razloga, poslije se ispostavilo i osobnih, na naslovnici Melody Makera dao objaviti da se Jethro Tull povlače zbog loših kritika na račun nove ploče. Kako to nije bilo točno, a i objavljeno je bez znanja članova grupe, takav odnos menadžera prema njima ih je jako razljutilo, i osobno u časopisu Q objavljuju demanti napisa iz Melody Makera, a sudbina koja je snašla menadžera, jasna je, vjerujem, svima.

Inače, sama ploča “A Passion Play” uopće nije bila loša, druga je konceptualna u nizu, sa puno progresivnog rocka i british folka, ali i ostalih karakteristika “Thick As A Brick” albuma, odsviranih podosta u akustičnom štihu. Zahvaljujući instrumentima s jakim akustičnim soundom, poput naravno, flaute i gitare, ali i saxa, kojeg je također svirao Ian. Kontroverzni odnos medija i publike prema ploči “A Passion Play”, kasnije joj je donio kultni status kod pravih fanova, a zahvaljući njoj, Jethro Tull se i definitivno promovirao u pionire skladanja tzv. konceptualnih ploča, prebacivši centar zbivanja sa dotad nezaobilaznih singlica na dugosvirajuća izdanja iliti longplejke.

Svi su ti događaji uvjetovali prvu dužu pauzu, te slijedeća ploča biva objavljena nakon 16 mjeseci, točnije 26.10.1974. godine, pod naslovim “War Child“, kao svojevrsna kritika svima koji po raznim stranama svijeta vode besmislene ratove. Zanimljivost vezana uz tu ploču leži i u činjenici da su materijale za nju počeli raditi nakon povratka s američke turneje. Oni su prvotno bili namijenjeni za potrebe filma, do čije realizacije na kraju ipak nije došlo, te su na kraju oubličeni i spremljeni na novu ploču. Koja u muzičkom smislu nastavlja kretanje u progresivnom pravcu, sa jakim influencama folka, i već uobičajeno žestokim Barreovim solažama, a našlo se tu i orkestralizacija, poput “Skating Away On The Thin Ice Of A New Day“. No, svakako najpoznatije pjesme s te ploče su naslovna “War Child”, te naročito “Bungle In The Jungle“, koje vraćaju Jethro Tull na stazu uspjeha, osiguravajući ploči platinasti tiraž, ujedno je smjestivši na 2. mjesto u Americi i 14. u Engleskoj. U to je vrijeme Ian producirao na ploči folk rock grupe Steeleye Span, koja je također snimala za etiketu Chrysalis Records, a ta je skupina ujedno supportirala Jethro Tull na dijelu američke turneje. S koje je posebno upečatljiv bio petodnevni uzastopni nastup u LA Forumu, gdje ih je gledalo stotinjak tisuća ljudi.

I tako, polako ali sigurno, stižemo u 1975. godinu, kada petog dana u mjesecu rujnu izlazi nova ploča pod naslovom “Minstrell In The Gallery“, snimana u pokretnom studiju, stilski na tragu prethodnih, s posebnim akcentom na british folk i tzv. ‘električni rock’. Ona ne postiže veliki uspjeh kao neke prije nje, no 7. mjesto u Americi relativno zadovoljava apetite članova grupe. Sedamnaest minutna epska “Baker Street Muse” i “Minstrell In The Gallery“, jedina na albumu u čijem je stvaranju Ianu pomogao Martin Barre, među jačim su naslovima tog ostvarenja. Stabilnost postave od Bunkerova odlaska, narušava Hammond – Hammond, koji u siječnju 1976. godine, uz obrazloženje kako se u budućnosti želi u potpunosti posvetiti građenju karijere u umjetnosti (što li je samo dotada radio ?!). Tako se otvara slobodno mjesto na poziciji bas gitariste, na koje dolazi John Glascock, i to u vrijeme snimanja ploče “To Old Rock’n’Roll, To Young To Die“, koja u konačnici izlazi 23. svibnja te godine. Ona je, kao što naslov metaforički asocira, uz to što je u neku ruku bila Ianova polu autobiografska, označena kao mix rocka, progressive i harda, plus nezaobilaznog folka, sa naslovnom pjesmom kao hit izvedbom.

Uz Maddy Prior iz već spomenute skupine Steeleye Span, back vokale je izvodila i Angela Allen, i to u pjesmama “Crazed Institution” i “Big Dripper“, a stalni gost u orkestralnim aranžmanima, bio je ponovno nezaobilazni David Palmer. Iste godine pred Božić, Jethro Tull objavljuje uspješni EP “Ring Out, Solstice Bells“, koji se ukotvljuje na 28. poziciji top ljestvice u USA. Ta je pjesma uvrštena na slijedeću ploču, koja pod naslovom “Songs From The Wood” izlazi 11. veljače 1977. godine, donoseći sa sobom male izmjene u soundu, u kojem dominiraju akustične folk izvedbe u kombinaciji sa progresivnim rockom. To je bila iznimno izbalansirana ploča, koja sa sobom nije donijela potrese niti u negativnom, a ni u pozitivnom muzičkom smislu. A da je Ian ponovno autor kompletnog materijala, gotovo da je i nepotrebno reći. Ubrzo po njezinu izlasku grupa nakon tri godine ponovno odlazi na britansku turneju, tijekom koje u mjesecu svibnju David Palmer i službeno iz uloge gosta – session glazbenika prelazi u stalnu postavu, te je na taj način grupa uz Evansa dobila još jednog klavijaturistu, koji je dodatno oplemenio ionako izvrsne scenske nastupe.

Slijedeća ploča “Heavy Horses“, izdana 21. travnja 1978. godine, apsolutno je Ianov najpersonalniji uradak u dotadašnjem dijelu karijere, kojim izražava žal za nestankom autohtonih britanskih grofovskih konja pred naletom modernizacije društva. Posveta tim konjima posebno je naznačena i na samom omotu. Akustično progresivni folk rock uz poneki heavy riff (“No Lullaby“) njegovo je glavno obilježje, a sasvim je ugodno čuti i zvuk violine u pjesmama “Heavy Horses” i “Aeres Wild“, za kojeg je zaslužan Daryll Way. Prva live ploča “Bursting Out: Jethro Tull Live“, izlazi nešto kasnije, u mjesecu listopadu, i na njoj su se našli svi najveći hitovi iz datadašnjeg dijela karijere. Godinu iza, točnije 1979., grupa provodi na još jednoj američkoj turneji, a snimljena je i nova ploča, koja pod naslovom “Stormwatch” izlazi 14. rujna, i biva označena kao kombinacija “Minstrell Of The Gallery” i “Heavy Horses”.

S tom pločom ustvari započinju prvi ozbiljniji problemi. Ono što je važno reći je podatak kako je upravo “Stormwatch” prva ploča koja nigdje nije uspjela ući niti u u Top 20. A prava tragedija desila se 17. studenog, kada, zbog komplikacija sa srcem, u liječničkoj ordinaciji umire 26-godišnji basista John Glascock. Kulminacija problema tog razdoblja uslijedila je odlascima Barriemorea Barlowa, Johna Evansa i Davida Palmera, i u tim su vremenima u postavi bili samo Ian Anderson i Martin Barre. Valjalo je hitno reagirati, te u grupu dolaze basista Dave Pegg, dotadašnji lider grupe Fairport Convention i bubnjar Mark Craney, a kao gostujući član grupi se pridružuje ex-Roxy Music & King Crimson klavijaturista Eddie Jobson. Ta postava tijekom ljeta 1980. godine snima novi materijal, koji je ustvari trebao biti prvi Ianov solo projekt, no on pod finalnim nazivom “A“, kao nova Jethro Tull ploča izlazi 29. kolovoza. Puno elektronike s istaknutim soundom synthesizera i violine, bez uobičajenih akustičnih gitara u Ianovoj izvedbi, nije se baš dopao niti dotadašnjim, a niti potencijalnim fanovima. Jedina pjesma koja ih je koliko toliko mogla zadovoljiti bila je “Flyingdale Flayer”.

Takav drastični zaokret koštao je Jethro Tull gubitka povećeg broja vjernih obožavatelja, ali i novih promjena u postavi grupe. Novi klavijaturista postaje Peter John Vettese, koji mijenja Jobsona, a umjesto Craneyja u ekipu upada Gerry Conway, Peggov kolega iz Fairport Convention. Pokušavši malo smiriti stvari i stabilizirati trenutnu postavu, Ian je napravio malo dužu pauzu od uobičajene, te slijedeća ploča izlazi nakon godine i pol pauze, 10. travnja 1982. godine. Zove se “The Broadsword And The Beast” i sa sobom donosi iste muzičke karakteristike kao i prethodna. Nakon Robina Blacka na “A” ploči, ovdje se produkcije prihvatio ex-Yardbirdovac Paul Samwell-Smith. No, niti dotad ponajbolja isproduciranost jedne Jethro Tullove ploče, nije joj puno pomogla u prihvaćanju novog zvuka od strane onih najbitnijih struktura, onih slušateljskih, ali i kritičarskih, priskrbjevši joj skromno 19. mjesto USA Top ljestvice albuma. Kao glavni razlog naveden je podatak da ta ploča u sebi nije sadržavala niti jednu jedinu ozbiljniju i makar potencijalno hitoidniju pjesmu.

Ostavivši rad s grupom malo postrani, Ian Anderson realizira ono što je nagovjestio prije tri godine, te tijekom ljeta 1983. godine u kućnom studiju snima prvu samostalnu ploču naslova “Walk Into Light“, za čiji je službeni izlazak odabran 18. studeni. Osim što ju je osobno isproducirao, Ian je i odsvirao sve instrumente, a čak je i isprogramirao bubnjeve. Ta je ploča sličila posljednjim radovima Jethro Tulla, pretpostavivši elektoničko-synthesizerski sound klasičnom akustičnom folk rocku, i kao takva nije polučila nekakav (pre)dobar uspjeh. Povratak Jethro Tulla uslijedio je vrlo brzo, te je tijekom slijedeće 1984. godine snimana nova ploča, prva Tullova u Ianovom kućnom studiju, koja izlazi 7. rujna, a nosi naslov “Under Wraps“. Odlazak Gerry Conwayja tijekom snimanja stvorio je dodatne probleme, te su bubnjevi, zajedno sa synthom, bili u potpunosti isprogramirani, a to se, kao i u slučaju prethodna dva studijska albuma grupe, nije dopalo publici. Iz tih razloga ploča doživljava veliki komercijalni neuspjeh, jer 76. mjesto na američkoj Top ljestvici, nikako nije mogao zadovoljiti appetite i opravdati dotadašnji ugled Jethro Tulla. Usto, broj fanova se sa svakom novom, pa tako i ovom pločom, polako, ali osjetno smanjivao. Od poznatijih i boljih pjesama valja izdvojiti “Astronomy” i “Lap Of Luxury“, za koju je snimljen i video spot, a jedna od glavnih karakteristika te ploče leži u činjenici da je Ian nakon dužeg vremena imao asistente u stvaranju pjesama. Ovoga puta u liku Vettesea, malo više, te nešto manje Barrea.

Proljeće slijedeće, 1985. godine, točnije mjesec ožujak, donosi Jethro Tullu gostovanje na njemačkoj televiziji, gdje s The London Symphony Orchestra prezentira svoj dotadašnji rad. Tada slijedi najduža pauza između izdavanja dva albuma, koja je uz želju za malo odmora, te sređivanjem dojmova, uvjetovana i Ianovim problemima s grlom. U međuvremenu, grupu je napustio Vettese, te preostalim članovima nije preostalo ništa drugo već da za snimanje slijedeće ploče angažiraju gostujuće glazbenike. Tako su se u grupi našli bubnjari Doanne Perry i bivši član Gery Conway, violinista Ric Sanderson, te klavijaturista Martin Alcock, još jedan član grupe Fairport Convention. Ta ekipa objavljuje 11. rujna 1987. godine ploču “Crest Of A Knave“, koja je označena kao jedna od najžešćih u cjelokupnoj karijeri, a doista je tako bilo. Mix elektičnog folka, s hard i heavy rock-metalom, u potpunosti je opravdao najave, vrativši vjeru mnogim zaljubljenicima u grupu, uz nadu da se ona polako vraća svojim korijenima.

Ta je ploča nakon dužeg vremena izbacila i nekoliko vrlo ozbiljnih pjesama poput “Mountain Men” i “Steel Monkey“. Upravo ona grupi donosi jedno od najjačih priznanja u cjelokupnoj karijeri. Naime, Jethro Tull s “Crest Of Knave” osvaja Grammy za ‘Best Hard Rock/Heavy Metal Performance‘, pobijedivši za dlaku glavne favorite kritike, grupu Metallica i njihov album ” … And Justice For All”. Takav ishod glasovanja jako je razljutilo Metalličare, jer su oni, sebi svojstvenom prepotencijom, mislili da nagrada pripada jedino i baš njima. Takav razvoj događanja, pogoduje da stvari i na komercijalnom planu pođu nabolje, što je za krajnji rezultat imalo ponovno uvrštavanje jedne njihove ploče na engleski Top 20 albuma.

Dvadeseta godišnjica postojanja obilježena je velikom američkom turnejom, održanom 1988. godine, te izlaskom box-seta od 65 pjesama iz svih razdoblja djelovanja grupe, uključujući i neke rijetke radijske snimke. No, nije bilo previše vremena za spavanje na lovorikama, već se ubrzo krenulo sa snimanjem nove ploče, i ona pod imenom “Rock Island” izlazi 21. kolovoza 1989. godine. Bubnjar Doanne Perry i službeno je ušao u line-up, a gosti na snimanju bili su klavijaturisti Martin Alcock i bivši član Peter John Vettese. To je bila još jedna hard’n’heavy ploča, uvelike na tragu prethodne, koja je opet ušla u engleski Top 20. Nešto slabiji rezultat, 56. mjesto, postignut je u Americi, a upravo je ona odabrana za šestotjednu promotivnu turneju.

Slijedeća studijska ploča “Catfish Rising“, objavljena 23. rujna 1991. godine, premda stilski vrlo slična prethodnim dvjema, ne ponavlja njihov relativni uspjeh, osvojivši 27. u Engleskoj, i tek 88. mjesto u Americi. Usprkos tim činjenicama, veliki broj kritičara ju je nešto kasnije označio kao najbolji Jethro Tullov uradak od sredine sedamdesetih godina. Takvim je ocjenama osim čvrstog folk hard sounda s malo bluesa, pridonijela svojevrsna punoća zvuka, za kojeg je zaslužan raznovrsni izbor instrumenata. Tako su se, uz ostalo, tu našle električne i akustične mandoline, harmonica i sl. Kad se tome dodaju klasični rockerski instrumenti i naravno, nezaobilazna flauta, razumljivo je zašto su joj neki dodijeli kultni status. “Sparrow On The Schoolyard Wall” ili “Sleeping With The Dog“, samo su neki od kvalitetnijih naslova koji su obilježili “Catfish Rising”.

Nakon toga su ponovno uslijedile turneje, a na jednoj takvoj, onoj europskoj održanoj u svibnju 1992. godine snimljena je svojevrsna ‘unplagged’ ploča, imenom “A Little Light Music“. No, bez obzira što je na njoj praktički odsviran ‘best of’ našla se u nemilosti slušateljstva, te se iznimno slabo plasirala (34. u Engleskoj, a tek 150. u Americi). Povodom 25-te godišnjice rada Jethro Tulla, Chrysalis Records u travnju 1993. godine izbacuje četverostruki “25th Anniversary Box Set“, a iz tog je razdoblja super vrijedno istaći izdavanje dvostruke ploče “Nightcap“, na kojoj su se našli rijetki i neobjavljeni materijali snimljeni u razdoblju od 1972. do 1991. godine. Posebno je zanimljiv prvi disc, gdje se nalaze snimke s Chateau d’Herouville Sessiona, održanog u kolovozu 1972. godine u Francuskoj, no i drugi disc ima iznimnu i neograničenu kolekcionarsku i fanovsku vrijednost. Ona je u Europi objavljena 22. studenog, a u Americi šest godina i dva mjeseca kasnije, 11. siječnja 2000.

Krajem 1993. i većim dijelom 1994. godine, Ian paralelno radi na materijalima za samostalni, ali i za slijedeći studijski album grupe. Prva na red, 29. travnja 1995. godine, dolazi njegova druga solo ploča, koja nosi naslov “Divinities: Twelve Dances With God“, a snimana je u Ianovom kućnom studiju. Ta je ploča, koju je Ian osobno isproducirao, bila bitno drukčija u odnosu na njegovo prvo samostalno izdanje, donijevši sa sobom mješavinu klasike, folka i orijentalne glazbe. Upravo takav sound, prožet utjecajem istočnoazijskog melosa, obilježava slijedeću studijsku ploču Jethro Tulla, koja pod naslovom “Roots To Branches” – izlazi 4. rujna 1995. godine, opet s novim članom, klavijaturistom Andyjem Giddingsom. Sam muzički opus uvelike podsjeća na neke radove iz ranih sedamdesetih, uz dodatak srednje i dalekoistočnog azijskog melosa, što ponajbolje dočaravaju pjesme “Dangerous Veils” i “Valley“. Kreativna, ne i sviračka pauza, potrajala je poprilično dugo, obzirom da je slijedeća ploča “J – Tull Dot Com” izašla 23. kolovoza 1999. godine. Osim što je upisala jubilarnu brojku 20. studijskog ostvarenja, isprofilirala se kao logični nastavak prethodnih izdanja, kroz etno zvuk srednjeg i dalekog istoka, kombinirajući u sebi i tradicionalni Jethro Tull hard sound, a ponajbolja stvar na njoj upravo je naslovna “Dot Com”. I tu se pojavilo jedno novo ime, i to u liku Jonathana Noycea, koji je na basu zamjenio Davea Pegga.

Zadnja godina 20. stoljeća, točnije 6. ožujak, datum je izlaska treće samostalne ploče Iana Andersona “The Secret Language Of Birds“, koja je snimljena prije “J – Tull Dot Com”, i to tijekom ljeta 1998. godine. Poput velikog broja zadnjih naslova, i ona je snimana u kućnom studiju Iana Andersona. Spomenuta 2000. godina donosi još jednu uspješnu turneju, tijekom koje su posjetili i Zagreb, a 2001. godine izdaju jednu od upečatljivijih kolekcija najboljih pjesama “The Very Best Of Jethro Tull“. Na live ploči znakovitog imena “Living With The Past” iz 2002. godine, našle su se ponovno najveće pjesme iz svih razdoblja, ali odsvirane u novijem razdoblju, i to između 1989. i 2002. godine. Zanimljivo je da je pod tim imenom, zajedno s audio izdanjem, objavljen i prvi DVD u karijeri grupe.

Tu naravno nizi izbliza nije kraj aktivnostima, obzirom da slijedeće, 2003. godine, grupa obilježava 35-u godišnjicu postojanja. I to više radno nego svečarski. Putujući svijetom, i podsjećajući ljude na ono što su radili protekla tri i pol desetljeća. I to nije sve, dvadeset prvu Jethro Tullovu “The Christmass Album“, i četvrtu Ianovu ploču, “Rupi’s Dance“, donijela je jesen te godine, točnije mjeseci rujan i listopad. Njihovo objavljivanje popratila je velika svjetska turneja, na kojoj su ponovno posjetili i Zagreb, gdje su u dobro popunjem Domu sportova, u svibnju 2004. godine, imali sasvim solidan nastup. Drago Mlinarec i slovenska kantautorica i flautistica Tinkara Kovač, koja je svirala zajedno s Ianom, bili su gosti tog koncerta. Usput da kažemo, Ian je gostovao na Tinkarinom singlu “The Place 2 b”, koji se nalazi na njezinom albumu “O*range”.

Od aktualnijih zbivanja tekuće godine, izdvajamo izlazak Barreovog solo albuma “Stage Left“, Ianovo gostovanje na Young Dublinersovom albumu “Real World” u pjesmi “Banshee”, te izlazak DVD-a “Nothing Is Easy: Live At The Isle Of Wight: 1970.“, na kojem su snimke s, u ovom tekstu ranije spomenutog, Isle Of Wight festivala. To se zbivalo u prvoj polovici ove godine, a drugu su obilježili nastupi na novoj turneji. Tako su u lipnju i srpnju nastupali u Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji, Engleskoj i Španjolskoj, nastavak je uslijedio u listopadu u Kanadi i SAD-u, dok će se u studenom zadržavati u dvoranama SAD- a.Zaista zapanjujući raspored. Spomenimo i podatak da Jethro Tull ove nastupe održao u postavi Ian Anderson, Martin Barre, Andrew Giddings, Doanne Perry i Jonathan Noyce.

Pri kraju ovog teksta svakako treba napomenuti da Ian Anderson u Škotskoj ima farmu na kojoj uzgaja ribe, pridonoseći svojim radom britanskoj privredi oko 20 milijuna funti na godinu. Uz to, odlično se služi i računalskom tehnikom, koju, kako on sam voli reći, koristeći isključivo za rad, nikad za zabavu. Mnogi će se zapitati treba li to sve čovjeku čija je grupa u karijeri prodala blizu 80 milijuna nosača zvuka, i odsvirala više od tri tisuće koncerata u četrdesetak zemalja svijeta. No, Ianova se osobnost s time ne bi složila, jer mu ona nikad nije dozvolila da beskorisno miruje. Da je mirovao, bio bi samo jedna ljudska kap u moru života neispunjenih želja, i ove retke nikad ne bi imali priliku čitati.

Usto, da ga ne krase karakteristike upornog i promućurnog čovjeka, sigurno ne bi uspio u svojoj nakani da ufura flautu u rock, jer samo je on bio siguran da to može učiniti. I na sreću svih gurmana to mu je i uspjelo. Usput je napravio još jednu veliku stvar; stvorio je bend kojeg nitko nikada nije niti pokušao, a kamoli uspio iskopirati. Isto tako, zbog svojih je ljudskih karakteristika mnogim mlađim glazbenicima istinski idol. Najveći heavy metal pjevač današnijce Bruce Dickinson, ponosno ističe kako mu je upravo Ian najveći uzor. I ne samo on.

Zato radi svega navedenog, predlažem da poslušamo Ianovu poruku s posljednjeg live albuma, i živimo s prošlošću, nikako ne u njoj. Ona je to itekako zaslužila. Naročito kad znamo da se tamo nalazi i Jethro Tull.

Muziku podržava