Jerry (Malehookers): “Ima bendova, ima frajerčina, ali u rocku više nema muda!”

2559

Rijetko koji bend u Hrvatskoj tolikim žarom brani poziciju beskompromisnog rock’n’rolla u svom malom i muškom svijetu kao što to rade dečki iz Malehookersa.

‘Malom’, jer bend se specijalizirao za klubove, s rijetkim posjetama
velikim dvoranama, a ‘muškom’ jer tako je glasio naziv posljednjeg im
albuma.

Zbog naziva albuma i takvih pjesama neki su ih dočekali na nož, neki itekako slavili, a bend je opet čekao skoro četiri godine za ponovo snimanje. Uoči ponovnog vraćanja benda na scenu, s koje ovog puta nije zapravo ni otišao, popričali smo s Jerryem, vokalom benda i autorom cijelog projekta zvanog Malehookers.

Snimate novi album. Daj nam molim te neke informacije oko imena albuma, broja pjesama i slično.

Album će se, izgleda, zvati “Mašina” i imat će 12 pjesama, a producent je Leo Anđelković. Sniman je kod Trulog, ona glavnina stvari, dakle, bubanj, bas i gitare. Najviše i volimo taj studio s obzirom na to da ima tu neku patinu još iz sedamdesetih. Album je rokačina u našem stilu, a sad smo petorica, pa te gitare više grme nego što su inače grmjele.

Imate već neki singl s albuma?
Ne, nije. Zadnjih godinu dana radili smo te stvari i ništa nismo izdavali. Čak je bila neka namjera da bismo ‘puknuli’ jedan singl van prije vremena, ali smo odustali od toga, jednostavno smo se željeli kreativno ful uvući u priču o albumu i napraviti to do kraja kako treba. Da se ne opterećujemo time da je singl vani pa da moramo pratiti te pizdarije, kad ti nametnu izvana neki ritam, jer mi volimo imati svoj ritam. Ne svršavamo na pojavljivanje po medijima pod svaku cijenu u svakom mogućem trenutku, to je priča za one koji nemaju priču. Tako da mislim da ćemo tek negdje u rujnu gurnuti singl van s obzirom na to da tad već možemo podijeliti s ljudima ovo što smo napravili.

Kad si rekao da album izlazi?
Očekujem da bi to moglo biti na jesen. Prvo singl, onda… Gle, u Hrvatskoj ništa ne znaš, to znaš i sam. Mogu ti reći da će biti listopad pa će biti veljača na kraju. Trebali smo ući u studio 1. ožujka, a ušli smo krajem svibnja. To se uvijek pomakne.

Muziku podržava

Kakva je sadašnja postava benda? Kako to da si u životu promijenio toliko suradnika?
U odnosu na zadnji album ostali smo gitarist i ja. Bubnjar Leo Anđelković je otišao, ali on je sad producent albuma. Zamijenjen je basist. Otišao je Zvocks, a došao je na njegovo mjesto Sale u ožujku 2012. Zadnji nam je na drugu gitaru došao Šuc… Pa ne znam kako to da smo toliko puta mijenjali postavu. Zapravo, stvarno je puno ljudi promarširalo kroz bend. U onoj prvoj fazi krenuli smo kao petorka, pa smo ispali četvorka, pa smo se raspali. Pa kad sam ja krenuo, krenuo sam sa starom postavom, pola stare, pa se i to raspalo… Pa nas je na “Muškom svijetu” bilo četvero koji smo se skupili kroz vrijeme stvaranja tog albuma. I nekako su se stvari rasule. Leo je, kao što sam rekao, producent. Ima svoj bend, ima i dosta obaveza pa se nismo htjeli međusobno nešto previše vezati po tom pitanju.

Ovo momentalno je bend koji radi samo ovo. Dečki možda i imaju neke projekte sa strane, ali te stvari im nisu toliko bitne, u smislu muzike, koliko Malehookersi. Ja sam sad najsretniji s ovom pričom koju stvarno svi živimo, sad smo familija.

Bio sam nedavno na koncertu The Nationala. Meni je to dobar bend, ali gdje je nestala muževnost, silina u rock’n’rollu?
Dobro pitanje. Rock’n’roll je uvijek bio nekako prohuliganska stvar, ali ne na onaj kretenski mačistički način. Bio je malo pomaknut sa strane u odnosu na cijeli sistem i to je hrabro. Meni to nikad nije bila mačistička fora, nikakav mačizam. Možda samo u tom smislu da živiš život po svom, ne pušiš tuđa sranja i ne spuštaš glavu. Kad se nađe nekoliko ljudi koji tako funkcioniraju i naprave nekakav bend onda to obično zvuči beskompromisno jer su jednostavno njihovi životi takvi. Ja mislim da ljudi danas dosta žive s kompromisima, a ako radiš kompromise sa samim sobom, radiš ih i u muzici i to uvijek zbog nekih iluzornih ciljeva.

Mi ne radimo kompromise muzički. Dosta se sve to promijenilo, vidiš da se svijet promijenio. Ti si malo mlad, ali kad ja pogledam iz svoje perspektive, kao da su se muda istopila. Ima bendova, ima frajerčina, ali, u smislu reći stvarno nešto svoje, kao da se to istopilo. Danas mi je to skroz nekakva furka tipa: “Želio bih, a nisam to, pa ću cijeli svijet probati prevariti s majicom Ramonesa koju nosim i hrpom tetovaža koje ništa ne znače…

Znaš da vas ljudi nakon zadnjeg albuma percipiraju kao muške šoviniste pa me zanima tvoje gledište oko toga.
Totalno krivo. Zato što smo album nazvali “Muški svijet”, ljudi su tako zabrijali, dosta recenzenata i novinara isto, pa se to kroz medije prenijelo ljudima kao da mi forsiramo mušku, mačističku priču, a zapravo je priča potpuno obrnuta. “Muški svijet” ima na svojoj naslovnici lijes na kojem stoji ime albuma, htjeli smo time reći da ‘muški svijet’ ne postoji, tj. da i ako je postojao, sad je pokopan. Jaja su se istopila, kao što sam rekao. On ne postoji i možda nikad nije ni postojao pa da tu iluziju zakopamo.

Mislim da su još uvijek žene te koje kontroliraju stvar kroz ljudske odnose samo što svi želimo živjeti u izmišljenim uvjerenjima pa si to ne priznajemo. Daleko smo još kao vrsta od neke komunikacije na razini srca. Svi se nečeg boje i onaj koji je u većem strahu manipulira onog drugog. Definitivno album nije išao na mačističku priču. Na kraju krajeva, pjesme su prilično emotivne po tom pitanju, nitko nije sebe apostrofirao kao nekog frajera, nego smo jednostavno rekli ono što osjećamo. Kako to ljudi progutaju, progutaju. To su uvijek greške u mediokriteta. Nitko ne želi malo zagrebati po površini i malo ući između redova. Izgubilo se to da ljudi žele proučavati stvari, sve se prima na prvu. Ako ti se ne svidi na prvu, odmah ideš dalje, a ima još puno toga. Nekad si uzeo neku ploču i onda si to studirao, tražio priču u svemu tomu.

Ja volim rješavati zagonetke, po prirodi sam analitičkog uma, a kad pišem, volim pisati da nije baš sve jako direktno. Mi se kao bend sprdamo s mačizmom, sprdamo se s time i na pozornici. Mi se sprdamo sa svime, ne samo s time, samo što je to zakukuljeno u zagonetku.

Zadnje pitanje oko mačizma. Što misliš o akciji ‘U ime obitelji’?
Isuse, nisam ni čuo za to. Daj mi objasni akciju pa ću ti reći.

To ti je u medijima jedno vrijeme bilo od 0 do 24. Potpisivanje peticije za referendum da se brak stavi u Ustav kao zajednica muškarca i žene.
Što se tiče braka, mislim da je to nekako prošla priča. Ako ljudi imaju dobru komunikaciju, uopće nije bitno jesu li oni to ‘opapirili’. Opterećenje oko brakova dovodi nas sve u neku nervozu. Općenito, tradicionalizam bilo kojeg oblika ja ne pušim, to mi je bez veze. Neka svatko živi svoj život onako kako ga misli živjeti. Zašto bi netko sudio kako će se netko drugi ponašati? Što se tiče toga što to ne znam, u principu sam dosta isključen iz medija. Nemam telku, nego koristim opciju ‘on demand’. Odem na Internet i saznam što me zanima, Google je moj najdraži prijatelj tako da ne znam za tu akciju, iskreno.

Krenuli ste devedesetih kao bend. Je li to bila najbolja hrvatska rock dekada?

To je bilo jedno doba kad je naglo cijeli sustav bio ‘zaklan’ dance muzikom. Bilo je bendova koji su bili nešto sa strane, kretali su se svi gore po Jabuci i rock’n’roll je tinjao od ispod negdje. A kad je bio presing s danceom, onda je eksplodirao rock’n’roll. Najvjerojatnije je ljudima i dosadio dance pa su prihvatili rock’n’roll kao bolju opciju.

U to vrijeme imao si tih desetak bendova koji i dan-danas nešto rade i nas nekoliko mlađih koji smo izišli iz te priče, ali to je bilo to. I bilo je dobro. Danas stvarno ima hrpa bendova, uopće ne mogu usporediti ono s ovim. Ali ne mogu reći da je to bila najjača dekada, potpuno je drukčije. Ima stvarno ok bendova danas, ima svakakvih bendova, heavy metala, hard rocka, rock’n’rolla… Internet je poplavljen od svih njih. Možda imaju svi problema s produkcijom, to čujem, ali to je jednostavno možda zbog malo neznanja, neproučavanja nekih stvari, iako mislim da svatko radi najbolje ono što radi, daje sve od sebe. Tad je bio bolji sound nego ovo što se danas događa jer nisi samo tako mogao snimiti album, pa se išlo u neki dobar studio u kojem ti je diskografska kuća zakupila termine. Danas složiš komp, staviš zvučnu kartu i eto studija. Lošeg, ali možeš snimiti sve.

Priča se po gradu da si se potukao.
A jebote ono, zašto sad to? Glupost, dobio sam po pički. Napio sam se kao guzica, srao sam i dobio po pički. Žao mi je što sam bio pijan jer smo se mogli i bolje potući, ovako nisam mogao s rukama ništa.

To je cijela priča?
Ma potukao sam se milijun puta u životu i sam sebi sam glup što mi se to dogodilo na mjestu koje volim. Ne znam ni što je bilo iskreno, bio sam fakat pijan. Svirao je Blagdan Band, ja njih jako volim, pa sam bio sretan i veseo. Onda sam skakao, valjda je to što sam popio ušlo malo brže u krv. Sve se dogodilo jako brzo, nemam pojma, drugo jutro bilo mi je neugodno, ali ništa me nije boljelo. Boljela me glava od alkohola (smijeh).

Na Slayeru i Megadethu ste navodno bili relativno loše prihvaćeni zbog žanra koji svirate, kao da ljudima niste sjeli zbog ogromne razlike između bendova. Je li bilo bolje na Judas Priestu i Whitesnakeu u Beogradu?
Što se tiče te ‘hejt priče’, u Hrvatskoj je to točno. Nisam baš osjetio da je tu nešto posebno negativno dok smo svirali, nismo dugo ni svirali, pola sata. Ono što sam osjetio jest da mi monitori nisu radili pola koncerta, to je definitivno. Ali, vani je to drukčije, ovo je ispalo bez veze, mi smo isto žestok bend. Možda je mogao biti netko treći, ali ljudi su nas zvali da sviramo, ja sam rekao može.

Isto mogu reći da smo se u devedesetima jako puno hranili Metallicom i Panterom. Na “Ruke gore, ovo je pljačka” to se osjeti u soundu, pogotovo u gitarama, pa ne vidim razloga zašto mi ne bismo svirali tamo. Naravno da smo mekši, to tako i treba biti, predgrupa i mora biti malo mekša od glavnog izvođača.

Što se tiče Arene u Beogradu, tamo je ispalo super. Svirali ispred 10-15 tisuća ljudi u tom trenutku i bila je stvarno izvrsna komunikacija s publikom, super su nas prihvatili. Recenzije poslije toga bile su dobre, bilo je skroz kul, ali to je isto ono, od grada do grada.

Ide li ti na živce inozemna rock scena? Kod nas scena ni ne postoji, a kako ti se čini ova inozemna novija?
Na koje bendove točno misliš? The Black Keys?

Da, i Arcade Fire, Kings of Leon…
Kings of Leon se pokvario, taj je bend bio dosta zanimljiv na početku karijere. Ide li mi na živce? Ne znam, The Black Keys su mi ok bend, ja volim blues dosta…

Da, sorry što prekidam, to je alternativni rock, više zapravo ciljam na indie scenu.
Indie scena nije po mom senzibilitetu, dosta mi je čudna. Cijenim to što rade, svatko radi svoje, ali meni definitivno ne odgovara. Volio bih da ima malo više žešćih, bezobraznih bendova. Čim je netko bezobrazan, odmah ode u nekakav HC ili heavy metal, onda mi to zvuči kao da im pojačala ne valjaju, kao da su se pokvarila. Volio bih čuti stari, dobar sound, a opet da ima dozu bahatosti u sebi koji meni jako paše. Devedesete su imale taj sound. Sad zvučim kao neki nostalgičar, a nisam. Ima i sad dobrih bendova, ali ne mogu reći da me nešto jebeno oduševilo.

“Malehookers su bezobrazan, šovinistički, pomalo djetinjasti, žestoki, glasan rock bend. Baš onakav kakav pravi rock’n’roll bend treba biti” napisao je kolega Marko Vukušić o vama. Je li to to?
Sjećam se toga, poslije Močvare. Da, pa moglo bi se to tako reći, ima nekog djetinjastog prkosa u nama definitivno, glasni jesmo, šovinistički ne znam baš, ali to smo već prošli.

Da moraš zamisliti idealan koncert Malehookersa, kakav bi on bio?
Pa, ja volim kad je klub zadimljen, koliko god mi cigarete smetaju dok pjevam jer se osušim odmah, volim kada je dosta tamno, volim da se osjete znoj i napetost… I mi smo glasni, jako smo glasni i to nikome ne smeta, dapače. Možemo odvrnuti pojačala do kraja, to sve skupa grmi. Ja sam, u principu, zadovoljan s 95 posto naših svirki, tako da neka ostane kako jest, samo da imam taj dojam oko sebe da to nije neki presvijetli klub.

Što radiš inače da preživiš između svirki?
Osobno, ja sam u informatici, dugo se bavim njome, imam svoju firmu koja to radi, to jest, u kojoj ja to radim. I to ide, ne žalim se. Volim to, a kao što sam rekao, volim i zagonetke, pa volim programirati, volim prčkati oko tih baza i svega toga. Zapravo sam nekako skrenuo u to prije nekih 10-15 godina i pomalo se to vrti. I to je ok.

Muziku podržava