Jean-Michel Jarre – jedan od preteča elektronske glazbe, otac zacijelo najpoznatijeg elektronskog albuma “Oxygene“, prije ljubljanskog koncerta koji će se održati 7. studenog, porazgovarao je o svojoj karijeri krajnje trezveno i skromno, gotovo kao da se radi o nekome drugome, a pritom nije štedio ni dah ni vrijeme.
Dakle, odmah da pitamo jeste li ikad očekivali ovoliki uspjeh “Oxygena”?
Ne, nikako. Isprva je to bilo, dakako, nešto sasvim neočekivano jer se radilo o krajnje nepoznatoj glazbi koja danas svoj put pronalazi mnogo lakše jer, osim što vipe nije nova, ona je i bezvremenska. 
Prvenstveno je sama glazba a i pozadina iza nje očita iz naslova, vrlo snažna ekološka poruka koju ljudi u vremenu nastanka nisu imali potrebe shvaćati, dok je danas uvriježena u društvu. To je jedan od razloga zbog kojih smatram “Oxygene” uratkom iznad samoga vremena. 
Povrh toga, glazba koja je nastala iz instrumenata s kojima smo stvarali album plod je analognih sintesajzera koji su dio mitologije i reforme glazbe. Prvi počeci računala početkom osamdesetih ipak nisu bili dio digitalnoga doba, pa tako ni tu glazbu ne smatram umjetnom ili digitalnom. 
Ostatak se glazbe redovito poistovjećivao i uspoređivao s rockom, a rockeri su zapravo svirali na naprednim inačicama instrumenata nastalih, primjerice, u 17. stoljeću, te da zbog toga imaju onaj jedan topli element, ljudi nerijetko smatraju da naši instrumenti uopće nisu stvarni, no jesu i imaju topao i ugodan zvuk, što je danas jedan od teško dokučivih ciljeva DJ-a – imati takav zvuk, a upravo iz tog razloga ja na pozornici uz sebe imam 60 primjeraka tog instrumenta.
Dotakli ste se 70-ih. Zanima me kako definirate svoju glazbu u kontekstu toga vremena i glazbu koju stvarate u ovom trenutku.
Definitivno je to sličan vid glazbe jer je elektronska glazba zapravo i način njenog stvaranja i izvođenja. Nije to nekakav pokret poput hip-hopa ili rocka. Uostalom, i hip-hop i rock vrlo se temelje na elektronskoj glazbi i električnim instrumentima.
No ono što želim naglasiti jest da elektronska glazba nije plošna i jednostavna, već ima mnoštvo različitih žanrova i stilova, od techna, ravea, eksperimentalne glazbe… Ljudi je često poistovjećuju s plesnim podijima kao plesnu glazbu, to i to je samo jedan od njezinih ogranaka.
Glazba koju sam stvaram nije nužno plesna, već je usko povezana sa svakodnevicom, specifičnim izvornim ozvučjima, različitim povlasticama poput slušanja u vlastitom domu bez plesanja; možeš živjeti s njom i to je ono što želim postići.
Što smatrate o glazbenicima koji reinterpretiraju Vašu glazbu ili koriste dijelove za svoja vlastita stvaralaštva?
Podupirem ih u potpunosti sve dok to čine u umjetničke svrhe, jer to je nešto sasvim različito od krađe tuđe glazbe. Smatram da sam čin stvaranja glazbe znači i biti inspiriran nečijom glazbom i to je doista dobro.
Je li Vas odrastanje u umjetničko-glazbenoj obitelji obilježilo kao glazbenika?
Moj je otac otišao u Ameriku kad sam imao pet godina, a upoznao sam ga u svojim dvadesetima, tako da nikako moj afinitet prema glazbi nije bio pod njegovim utjecajem, jer je dolazak u doticaj s glazbom bio vlastiti izbor.
Izjavili ste u vlastitom dokumentarnom filmu da je glazba Archiea Sheppa bila okidač u glazbenom pozivu. On kao jazz glazbenik vrlo se razlikovao od Vaše, kasnije, elektronske glazbe. Kako povlačite paralelu?
Pa, ono što je zanimljivo jest to da je njegova glazba, a i jazz glazba kao takva zbilja posebna i slična elektronskoj po svome organičkom pristupu. Jazz je usko povezan s radom na zvuku instrumenata, a ne samo nota i to je jednako u elektronskoj glazbi.
Obje su vrste poput kuhanja – da napraviš dobro jelo, potrebno ti je kombinirati puno različitih začina i sastojaka.
Možemo li definirati sam čin uništavanja ploče “Music for Supermarkets” kao umjetničko djelo? Dakle, čin kao takav.
Da, jer sam bio doista uplašen i prepadnut vidjevši da se izdavačka kuća odnosi prema prodaji ploča kao da prodaje zubnu pastu ili jogurte. Moj čin bio je svojevrsna provokacija i protest protiv toga.
Trebamo biti oprezni jer ljudi postaju sve manje zainteresirani za CD ili ploču kao objekt, što u glazbenoj industriji predstavlja velik problem prilikom stvaranja, distribucije i prodaje.
Kako to da Vam je bila potrebna 21 godina za nastavak “Oxygena”?
Otpočetka je to zamišljeno kao dvostruki album, no bilo je preskupo u tom trenutku, a onda kad sam sve odlučio pokrenuti i realizirati što mi je bilo na umu prošlo je previše vremena.
Ove smo se godine osvjedočili skandalu u Velikoj Britaniji gdje je The Mail on Sunday distribuirao dva milijuna primjeraka re-izdanja “Oxygena” svojim čitateljima, zbog čega ih je tužila Vaša prva izdavačka kuća Francis Dreyfus Music zbog kršenja prava izdavača, iako već dosta dugo ne surađujete s njima. Što se zapravo dogodilo?
Zbilja nemam što komentirati jer sam umjetnik i činim ono što činim, a nažalost izdavači nekad misle da posjeduju samog glazbenika, kao i njegov cjelokupni opus. To je moja glazba i ja imam autorsko pravo nanovo je snimiti kod neke sasvim druge izdavačke kuće.
Triput ste ušli u Guinessovu knjigu rekorda zbog održavanja najvećeg koncerta ikada, a sami ste sebe nadmašili čak dva puta i posljednji je brojao čak 3.5 milijuna posjetitelja. Kako to uspijevate?
Pa zapravo nije to nešto što možeš planirati, kao i sam uspjeh “Oxygena” o kojem si me pitao. Naprosto ne možeš uvijek sam odlučivati o broju ljudi koji će te posjetiti, a i koncerti takvih razmjera su najčešće dio neke javne manifestacije u organizaciji grada ili države. Tako da ja nisam ‘odgovoran’ za taj uspjeh. Međutim, smatram se počašćenim i sretnim zbog toga.
Biste li ikad razmotrili mogućnost novog odrađivanja neuspjelog meksičkog koncerta 1991., s obzirom da ste zbog tehničkim problema morali otkazati koncert u piramidama Mexico u vrijeme pomrčine Sunca?
Sama je zamisao povezana s pomrčinom Sunca na koju kao fenomen, nažalost, ne možemo utjecati, a mislim da će se sljedeća pomrčina na istome mjestu ponoviti tek 2136., pa nekako sumnjam da ćemo obojica doživjeti taj koncert.
Koliko danas posjedujete sintesajzera?
Uh, ne znam. Mislim da ih na pozornici ima oko 60, ali za svoj studio doista ne znam. Uostalom, nije mi kvantitet važan kao sama kvaliteta i to je ono čime raspolažem na pozornici, a to ću pokušati i pokazati na slovenskom koncertu sa svojim unikatnim instrumentima.
Instrumente koje ću koristiti, i koje inače koristim kada nastupam, koristim i u samom studiju. Dakle, to su isti sintesajzeri.
Namjeravate li na nastupima koristiti analogne VCS3 sintesajzere, koje ste koristili i za snjimanje “Oxygena”?
Apsolutno, minimalno dva primjerka VCS3 i vrlo vjerojatno tri E-310U, a kao što i sam znaš, VCS3 je bio moj prvi instrument i na originalnom kojem sam snimio i albume radim i danas. Sintesajzeri i instrumenti općenito su poput živih bića – ako ih paziš, ostaju uz tebe i traju zauvijek.
Pitanja: Igor Jurilj i Svetozar Mišić
