Prvi dolazak francuske grupe Air u Zagreb bio je ujedno i jedan od najtoplijih dana (20. srpnja) uopće koji je ove godine zahvatio naš glavni grad. Došavši na zakazano mjesto intervjua i čekajući da dođe i Jean-Benoît Dunckel, saznao sam i nesretnu, zapravo ogorčavajuću vijest da koncerta neće ni biti, iako je bend stigao. Došlo je do problema s prijevozom njihove opreme iz Rumunjske.
Kad se Jean spustio liftom, nekako sam iz njega mogao očitati da je pomalo razočaran otkazivanjem, jer se činilo da zaista želi svirati večeras. I tako smo krenuli u kratak i ugodan desetominutni razgovor.
Poput smjerova u filozofiji, kad je jedan filozof svojim pravcem potpuno pobio onaj prijašnji smjer, takvi su i vaši albumi – korak dalje od prošlog i sasvim drugačiji. Što možemo očekivati od sljedećeg albuma, u kojem pravcu ćete krenuti?
Mislim da je stvar ovakva, kad radite album, to je kao da pišete knjigu, morate napisati potpuno novu priču. Bit će drugačiji jer mi moramo proučavati različite vrste stilova i ne možemo ići nazad, ne možemo imati isti zvuk kao prije, inače će biti stvarno dosadno. 
Siguran sam da naša publika želi biti iznenađena cijelo vrijeme, želi imati nove stvari, stoga mi eksperimentiramo s različitim vrstama zvukova, s različitim umjetničkim smjerovima, različitim paketom albuma jer je cijeli imidž-paket vrlo važan. Npr. “Moon Safari” je bio više o svemiru i snovima. U osnovi, koncept je vrlo vrlo važan za bend poput nas, jer mi nismo poput The Beatlesa, mi smo više kao underground artistički bend, stoga je snaga naše muzike u tome da budemo originalni, a to zahtijeva dosta istraživanja.
Pjesma “Alone In Kyoto” s “Talkie Walkie” albuma je na soundtracku za film “Lost In Translation” Sophie Coppole, a prije toga ste napisali i cijelu muziku za soundtrack njezinog režiserskog debuta “Virgin Suicides”. Ti njezini filmovi su profinjeni, delikatni i melankolični, baš kao i vaša muzika. Kako je došlo do prvobitne suradnje s tom posebnom američkom redateljicom?
Sophia je, prije svega, zadivljujuća, prelijepa osoba. Mislim, i to je već dovoljno (smije se, op. a.). Volim “Lost in Translation” jer Bill Murray nosi dosta težine i stvarno je dobar u tome. Također, to je i ljubavna priča. Za čovjeka u godinama, stvarno je dobro vidjeti da u principu možete zavoditi djevojke do kraja života. Također, on je i međunarodni putnik, a ja razumijem taj osjećaj izgubljenosti u hotelu u Japanu, čekajući nešto satima.
Kada ste na turneji, to je također vođenje nekakvog drugog života, kao život koji otvara novi život, a u Sophijinom filmu ima dosta takvih stvari, stoga smo bili otvoreni za takve ideje. Za “Virgin Suicides” se radilo o umiranju za rađenje umjetničke muzike, bilo je to nakon “Moon Safaria” koji je bio veliki uspjeh posvuda u svijetu. Željeli smo dokazati da smo u stanju napraviti pravu umjetničku muziku pa smo pokušali napraviti nešto zaista duboko, nešto poput muzike za fascinaciju smrću, privlačnost smrti…
U početku ste htjeli svirati samo na analognim klavijaturama, no uvelike koristite modernu tehnologiju i kompjutere, surađujete i sa francuskim research-centrom IRCAM te iskušavate njihove nove pluginove. Povećava li to vašu inovativnost, i hoće li se suradnja s institutom i dalje nastaviti?
Samo smo imali IRCAM pluginove koji su bili dostupni svima. Jednom smo razgovarali o tome, imali smo sastanak sa čovjekom iz IRCAM-a i pokazao nam je neke planove za pluginove, ali mi ih nismo iskoristili. Slažem se, mogu povećati inovativnost, ali ta tehnika je još jedan alat, kompjutor je alat za rađenje muzike, i zato kompjutori rade zvuk današnjice na specijalan način.
Mi se igramo time, ali nije sve u kompjutorima. U principu ih ne koristimo previše, jer mislimo da je muzika nešto ljudsko i kad ima previše editiranja kompjutorima, to je onda loše za muziku jer postaje zaista hladna. Koristimo ih ako želimo raditi čudne stvari, jer u muzici nema pravila. Jedino pravilo u muzici je zaboraviti pravila i odbaciti sve što znamo od prije, jer sve je moguće.
Na posljednjem albumu “Pocket Symphony”, usudio bih se reći, nedostaje pop-zvuka. Da li je iz Aira potpuno nestao taj pravac?
Nikako. Radimo i set popa. Vratit će se opet, vidjet ćete.
Možete li reći nešto o setupu vaše pozornice. Jeste li minimalisti i što se scenografije tiče?
Sviramo sve instrumente, nema programiranja, nema kompjutora na pozornici, baš sve sviramo uživo našim rukama. Imamo vrlo ugodno osvjetljenje u pozadini i sve nekako slijedi muziku.
Kakvo iskustvo može iskusiti netko tko dođe na koncert Aira?
Mislim da pokušavamo pokriti ljude svim zvukovima, vrlo je slatko i sporo, kao val nježnosti (smije se, op. a.).
Studirali ste matematiku. Imate li uopće želje, volje i vremena baviti se stvarima koje ste studirali, ili se isključivo bavite muzikom?
Ne, sad sam već sve zaboravio (smije se opet, op. a.). Zaboravio sam sva pravila, to je deset godina daleko od mene.
Da li je utjecalo na način na koji radite muziku?
Mislim da je. Kad studirate znanosti, one vas oblikuju na određeni način, vaš mozak je formatiran. Kad imate priliku studirati znanost, vrlo ste navikli na logičan način razmišljanja. Uvijek su tu neke hipoteze i učenje bez zaključaka, to vas uči da razmišljate o stvarima oko sebe, npr. ako razgovaram s vama ili nekim npr. poslovnim čovjekom i sl., možemo razgovarati o brojkama koje onda brže možete analizirati. Takve stvari su važne i za život, ne samo za muziku.
Muzika je možda matematika koja zvuči prelijepo, muzika je matematika koju možete čuti.
Vaša oprema je zapela u Rumunjskoj (a to je rezultiralo otkazivanjem današnjeg koncerta), što se dogodilo?
Da, asfalt se rastopio, pa je policija rekla da nema prometa za kamione.
A kada vas sljedeći put možemo očekivati u Zagrebu, možda na jesen?
Ne znam, mogao bih reći nešto umirujuće, poput ‘mogli bi se vratiti na zimu’, ali lagao bih.
Jeste li razgledali Zagreb?
Jesam, ali prošetat ću još i razgledati. Navečer ću negdje otići na piće.
