Bivši frontmen grupe Zabranjeno pušenje opet je u fokusu pažnje, nakon izrazito neuspješnog posjeta svom rodnom gradu.
Nakon što je sa svojim prijateljima sjeo u restoran i večerao, isti je
napustio na sporedni izlaz, praćen interventnom policijom.
Prije 25 godina bila bi vjerojatno ista situacija, čovjek bi došao u restoran, a razdragana gomila bi bosanskog Jaggera htjela samo dotaknuti. I opet bi trebala interventna policija. Dakle, u 25 godina ništa se nije promijenilo, samo su drugačiji motivi ljudi koji bi htjeli ‘malo popričati’ s Karajlićem. Da parafraziram onaj stari vic o Džajiću, uvijek je trebala policija da čuva Karajlića.
Koji je najveći Karajlićev problem? To što ima mišljenje koje će dobar dio njegove ‘raje’ i ‘jarana’ nazvati revizionističkim. Neletova rečenica iz dokumentarca “Bilo jednom u Sarajevu”: “Morao sam otići, jer se nisam slagao s pravilima koje je historija vijekovima kovala u tom gradu. Radi se o sistemu da vjera i nacionalnost moraju odrediti sve” izaziva podsmijeh, naročito ako se sjetimo koga je sve i s kakvom krvnom slikom Sarajevo u periodu od 1945. do 1992. etabliralo.
U Sarajevu je poslije Drugog svjetskog rata šanse imalo i dijete okupatorskog vojnika koji je ostao i zaljubio se, čak je nekadašnji mrski okupator našao i posao, a 1948. dobio dijete koje je po mami Kemal, a po ocu Monteno i usput je ‘taj mali’ komponirao jednu od najljepših pjesama o Sarajevu.
Za usporedbu, u isto doba, u sada naprednoj Norveškoj, rodila se mala Anni-Frid, kći okupatorskog vojnika i mlade Norvežanke. Iako se otac vratio u Njemačku, iz straha zbog osvete, majka i baka su skupa s malom Anni Frid otišle živjeti u Švedsku. Anni Frid je poslije otkrila svoj pjevački talent i postala pjevačica grupe ABBA.
Bi li sada, u Hrvatskoj, šansu za uspjeh imalo dijete nekog ‘arkanovca’ i da ‘taj mali’ napiše najljepšu pjesmu o nekom hrvatskom gradu koju ćete ikad čuti?
I Bosna i Sarajevo su vidjeli razne likove koji su glorificirali svašta, čak bili osuđeni za ratni zločin i mnogi od njih nisu imali probleme kao Karajlić. Recimo, u bijegu pred pravomoćnom presudom Republike Hrvatske za ratni zločin, ‘ugledni građanin’ Branimir Glavaš se skrasio u Bosni i Hercegovini. Očekivao sam proteste predstavnika bar jednog konstitutivnog naroda, ali – nije bilo ni toga. Problem je riješen tako što su se potpisivanjem međudržavnih sporazuma stekli uvjeti da Glavaš služi zatvorsku kaznu u Bosni i Hercegovini. Ali – neko je vrijeme Glavašu u Bosni bilo sasvim fino. A fino mu je bilo i kad ga je nedavno srdačno u Osijeku dočekao Miroslav Škoro, koji mirno ima gažu na nacionalnoj televiziji i koji je još mirnije triput napunio Lisinski u Zagrebu. Malo su novinari pronjurgali, ali nikom ništa.
Nedavno je na YouTubeu izašla snimka momka po imenu Ante iz Mostara u kojoj objašnjava kako nikad nije bio u drugom dijelu grada, kako nikad nije bio na slavnom mostarskom mostu, a usput iznio glupe i opasne teze o pripadnicima druge vjere i nacije. Ante nije jedini. On je samo imao hrabrosti reći ‘to’ pred kamerama. Vjerojatno ih ima stotine koji ‘to’ misle sebi u glavi, koji žive u Bosni, u Hrvatskoj, u Srbiji, bilo gdje. Oni će moći doći u bilo koji restoran na svijetu, mirno večerati, i išetati iz njega van. Nele neće.
Jedina razlika između njih i Karajlića je što je u jednom drugom vremenu Karajlić, što kroz djelovanje u “Nadrealistima”, što kroz djelovanje u Zabranjenom pušenju nešto dao gradu i zemlji u kojoj je živio. Kroz epizode “Nadrealista” i albume Zabranjenog pušenja dao je kulturno blago, predivne posvete jednom gradu. To blago je nadživjelo vrijeme i mjesto nastanka. I utoliko je razočaranje ljudi veće, jer Sarajlije ga se sjećaju kao bistrog, otvorenog i duhovitog momka, koji je svugdje bio dobro došao.
Nikad nećemo znati što se dogodilo u Karajlićevoj glavi da počne konzumirati meni osobno nerazumljive teze, no svoje mišljenje Karajlić sigurno neće promijeniti nakon što ga netko prebije. Ovakav ‘doček’ kakav je imao Nele mogu prirediti samo ljudi koji su te jako poštovali i koje si jako razočarao.
I od Neleta i od Ante možemo mnogo naučiti. Naročito kako razmišlja čovjek kojem su usadili strah. A strah je izrazito lagano utuviti u glavu (možda da se postrože kazne za ratne huškače?). Možda se jednom Ante i Nele promijene. Možda uspiju zakoračiti pa se nađu na mostu i vide da to tako nije strašno, da su teorije zavjere samo teorije. No, da bi to oni mogli učiniti, potrebno je da im se pruži ruka, a ne da ih se pozdravlja šakom.
