Početkom ožujka Zagreb je po prvi puta posjetio bend kojeg ćete, ako po nečimu drugom, zapamtiti po imenu – …And You Will Know Us By The Trail Of Dead. Bolji poznavatelji rock scene znaju da ime nije ‘glavni adut’ ovog benda, što su potvrdili i albumima, pogotovo onim ranijima, a nama hrvatskom premijerom u Pauku, koju smo iskoristili za razgovor, ugodni, s jednim od osnivača benda – Jasonom Reeceom.
U početku su vas svrstavali u isti koš sa bendovima poput Queens Of The Stone Age. Više vas ne uspoređuju s njima, ali još uvijek s njima dijelite publiku.
Mislim da to nije sasvim točno. Sigurno ima ljudi koji vole i nas i njih. Osobno, glazba Queens Of The Stone Age mi se sviđa jednim dijelom.
A kako vam se sviđaju Eagles Of Death Metal? Oni su nedavno imali koncert u Zagrebu.
I oni su mi OK. Kako su prošli?
Imali su odličan show. To vas sve pitam jer bendovi iz SAD-a obično ne znaju što očekivati kad dolaze u Hrvatsku, a ljudi ovdje se pokažu vrlo entuzijastični, kao što ste i sami rekli.
Nadam se da će tako biti i na našem nastupu. Danas sam hodao gradom i ljudi su mi se činili vrlo ozbiljni.
To je sigurno bilo zbog vremena. Mi smo inače temperamentni mediteranski tipovi.
O, OK: znači kad popijete postanete divlji.
Možete li usporediti fanove u Europi i SAD-u?
Mislim da su ljudi u Europi mnogo entuzijastičniji, spremniji su ‘rockati’. Čudno je da su u Americi ljudi rezerviraniji.
Jednom prilikom ste rekli ste da su dvije najbolje stvari kod turneja bicikli i drugi bendovi. Možete li nam reći nešto više o bendovima koji večeras nastupaju s vama?
Forget Cassettes su vrlo mračni i ćudljivi, zlovoljni, više i od nas, ali u pozitivnom smislu. Neki od članova našeg benda su i svirali s njima. Volimo povesti prijatelje da sviraju s nama, izvući ih iz njihovih gradova na neko vrijeme. Neki od njih su uspjeli početi svoje karijere tako. Na primjer Explosions In The Sky su svoju prvu turneju odradili s nama, a sad sami sviraju po svijetu. The Long Winters su i meni novost, nisam ih prije slušao.
Svirate li i vi u nekom bendu osim Trail Of Dead?
Da, sviram bendu koji se zove Megalomaniac Czar. To je death metal bend.
Koji su vam najdraži death metal bendovi?
Volim Mayhem, Opeth, Mastodon, ali oni i nisu zapravo death metal bend.
Na vašem posljednjem albumu nalazi se pjesma “Eight Days Of Hell” koja se izruguje s Ujedinjenim Kraljevstvom i daje dojam kako ste bili frustrirani s vašom turnejom tamo.
Nije to zbog UK-a kao takvog. Na turneji smo svirali prije Audioslavea, koji su OK, ugodni tipovi, ali njihova publika nas nije razumijela, pa nas nije ni voljela. To je učinilo cijeli dio turneje u UK-u prilično usranim. Ljudi su nas jebeno mrzili. Kad smo se vratili tamo imali smo vlastitu publiku. Kad otvaraš koncert za veći bend, ljudi su tamo samo zbog tog benda i ne daju drugim bendovima ni šansu. To nije način na koji ja slušam glazbu, ja volim svakome dati priliku. Radiohead su prije nekoliko godina nastupali ispred REM-a, The Flaming Lips ispred Alice In Chains i tako dalje.
“Source Tags & Codes” je bio jedan od albuma o kojima se najviše pričalo u 2002., no, bili ste toliko razočarani sa slabom prodajom njegovog nasljednika “Worlds Apart“, da ste skoro raspustili bend. Što danas mislite o ta dva albuma?
Svi imaju jednu razinu samopropitkivanja od koje ne mogu pobjeći kad rade albume. Mi smo očekivali da će ta ploča (“Worlds Apart”) doprijeti do mnogo ljudi, pokušali smo joj dati snažan stav. I onda stavite cijelu dušu u album, a naiđete na slab prijem. Kritika, mediji su voljeli “Worlds Apart”, ali prosječni muzički konzument ga nije baš razumio. Možda smo mi kritičarski bend, možda je to naš problem.
Je li vas briga za mišljenje kritike?
Nije nas previše briga. Kad je ploča jednom gotova, to je to, ništa ne možeš promijeniti, pa ja nastojim ne čitati recenzije. Snimamo albume u prvom redu za nas i ljude koji nas slušaju dugo vremena.
Posljednji album “So Divided” je vrlo mračan i pesimističan, gotov nihilističan. Je li to rezultat frustracije zbog propadanja zapadnog društva?
Mislim da je taj album više osoban. Ali ako razmišljate o konzumerizmu koji vlada Amerikom, i o svom novcu koji se troši na glupi rat, sigurno će se to reflektirati i na albumu. Inače bi to značilo da skrivate glavu u pijesku. To je problem s Amerikancima: vrlo su apatični, neaktivni u vezi cijele situacije. Dakle, “So Divided” nije nekakva politička poruka, nego više govori ‘Hej Ameriko, pogledaj se u ogledalo’.
Mislite li da ostatak svijeta mrzi Amerikance u ovom trenutku zbog Georga Busha i njegove politike?
Sretao sam puno ljudi u Europi kojima je jasno da nisu svi Amerikanci isti, ne podupiru svi Busha i glupi rat. No, na razini zemlje u globalu, sigurno da nas sad mrze više no ikad.
Koja je uloga rock bendova danas? Koliko je važna tzv. poruka koju oni prenose?
Čini se da puno rock bendova i nema nekakvu poruku, da sve to rade samo za slavu i novac. Nije briga ni za muziku ni bilo što drugo. Sada postoji jako puno bendova na myspaceu koji se guraju, pokušavaju se prodati na bilo koji način.
Ne zvučite onako kako ljudi (barem u Europi) očekuju da zvuči bend iz Texasa. Odakle dolazi vaš zvuk?
Trenutno je u Texasu najpopularniji hip-hop. Ljudi imaju krivu predodžbu, većina bendova iz Texasa ne zvuči uopće kao ZZ Top ili country. Iako ja volim country, stari country, ne ovaj ispolirani Nashville zvuk.
Kad smo počinjali svirati, ja sam bio obožavatelj The Sex Pistolsa, The Clasha, The Who, Black Flaga, puno punk-rock bendova. Kasnije su mi se sviđali Public Enemy i NWA, Slayer i tako dalje.
Možemo li vašu glazbu nazvati prog-rockom za 21. stoljeće?
Ne znam, ne slažem se baš. Mi nismo prog-rock, mi smo rock bend. Imamo vrlo različite ukuse unutar benda. Postoje i elementi prog-rocka, ali to je više na razini utjecaja, sviđaju mi se rani Genesis na primjer ili Rush. Ali mislim da ipak nismo prog-rock bend.
foto: iva
