Jedno od vodećih imena premijernog izdanja Glory Dayza svakako je Spiritualized.
Frontmen Jason Pierce – odnedavno J Spaceman – sa svojim je prvim bendom Spacemen 3 imao moto “drogirati se kako bi se pravila glazba uz koju se može drogirati” kojega se pridržavao dugi niz godina što je dovodilo i do ozbiljnih zdravstvenih problema.
Sa Spiritualized aktivan je već 22 godine tijekom kojih je isporučio sedam albuma. Najpoznatiji od njih, “Ladies and Gentlemen We Are Floating In Space”, objavljen je 1997. godine, a posljednji “Sweet Heart Sweet Light” ove godine. 
I dalje je žanr sam za sebe, a u njegovom rock’n’roll gospelu zastupljeni su svi i sve: od Isusa i anđela, preko nabrijanih automobila i cura po imenu Mary i Jane, pa sve do smrti, slobode, vatre, pročišćenja…
Imao si u životu nekoliko bliskih susreta sa smrću, kako ta iskustva utječu na tvoju glazbu, pisanje pjesama i skladanje? Je li to razlog što je novi album više orijentiran pop zvuku?
Uh, ne znam. Negdje sam pročitao da su David Bowie i Sly Stone bili prilično sjebani kada su pravili svoje albume “Station To Station” i “There’s A Riot Goin’ On”. No “There’s A Riot Goin’ On” ispao je mračan, tmuran i težak album, dok je Bowie napravio pravi pop album. Netko je tada rekao da je na taj način možda pokušao zamaskirati sve loše što mu se u životu događalo, stvoriti određenu protutežu. Tako je i s mojim albumom, htio sam napraviti posve suprotno od onoga kako mi je tada bilo u životu. Ipak, teško je reći sa sigurnošću jer jedno polazište svakog albuma svakako se nalazi u životnim prilikama, a sve drugo jednostavno ispliva van u procesu stvaranja. Ne zamaraš se odakle je došlo, sretan si što je tu i što možeš pisati, skladati…
Pjesme su ti često duboko intiman pogled u vlastiti život. Koliko ti osobno znači što je tako?
Mislim da je to jedini pravi način kako treba biti. Treba pisati o vlastitim iskustvima, a ne kao što danas većina samo nadograđuje tuđe doživljaje, ideje, stilove, iskustva… Ako već tražiš od publike da odvoji dio svog vremena za slušanje tvog albuma i tvojih pjesama, onda mora biti istinito i stvarno, mora biti tvoje, ne možeš prodavati nešto pod svoje ako zapravo nije tako.
Na sceni si više od dvadeset godina. Postoje li još uvijek izvođači u kojima tražiš inspiraciju? Što misliš o današnjoj glazbenoj industriji?
Svojevrsna nit vodilja mojih albuma je melankolija, vjerojatno najsnažnija sila koja pokreće rock’n’roll svijet i koja me tjera da pogledam sve prethodno napravljeno. Trenutno sam u fazi kada me privlače glazbenici koji ispred svoga stila imaju riječ ‘free’. Nedavno sam gledao nastupe Petera Brotzmanna, Lea Smitha, trubača iz Mississippija i mnoge druge… Čini mi se kako pokušavaju odvesti samu glazbu izvan svih poznatih nam granica i proširiti nam horizonte. Sve se češće hvatam u nekom stanju potištenosti kada vidim kako se čitava industrija urušava: grupe se ponovno okupljaju, a izvođači sviraju svoje albume stare i do petnaest godina kao da je to najvažnije i najbitnije što se ikada dogodilo u cjelokupnoj glazbenoj povijesti. Teško mi je kad vidim kako danas stvari stoje.
Kako bi opisao svoj stil?
Nisam nikada razmišljao o tome, crpim utjecaje s raznih strana, od bluesa, soula, jazza, raznih improvizacijskih stilova… Samo pokušavam glazbom dočarati kako se osjećam. Nedavno sam naletio na intervju s jednim pariškim pjesnikom koji je rekao da kod pisanja traži prave riječi kojima bi opisao svoje osjećaje i da to moraju biti riječi koje će svakome tko ih kasnije pročita prizvati njegov osjećaj. Mislim da je isto s glazbom: kombiniraš melodiju s tekstom i ako pustiš ljude u taj svoj mali svijet, oni mogu osjetiti isto što i ti.
Kroz tvoje se pjesme često provlače religiozni motivi i aluzije, ali uvijek napominješ kako u tim pjesmama nema ni govora o religioznosti. O čemu se tu točno radi?
Da, godinama nisam uspijevao objasniti to ljudima, ali mislim da sada konačno imam pravi odgovor na to pitanje. Kao klinac mnogo sam slušao The Velvet Underground, kasnije i Lou Reeda, a on je slušao puno doo-wopa koji često sadrži stihove poput “Heaven sent me an angel” ili “Ask the Lord above“. Pa i The Bech Boysi su pjevali “God only knows what I’d be without you“. Iako je Bog u stihu, pjesma nema veze s Bogom, već govori o ljubavi, to je ljubavna pjesma. Tako je i u mojim stihovima, oni su samo prečac do onoga što želim reći, samo na ovaj način je brže i sažetije. Imam pjesmu “Walking With Jesus” i svi znamo da ako pjesma govori o razgovoru s Isusom, ona govori o tome kako je biti čovjek i smrtno biće, ne o trivijalnostima…
Što ti je zabavnije: snimati album ili nastupati?
Nastupati, nema nikakve sumnje. Kada se radi album to postane jedan dugotrajan proces gdje samom sebi govoriš da moraš napraviti kako treba jer uvijek ti je negdje u glavi misao ”Da, tako će zvučati za sva vremena”. Kad imaš koncert pokušavaš se zabaviti, biti dio trenutka, a na neki način glazbu stvaraš u tom trenu i to je ono što te ponese i što je svakako ljepši dio bavljenja glazbom.
Što možemo očekivati od Spiritualized na Glory Dayz festivalu?
Zbilja sam uzbuđen što nastupamo. Davnih sam dana rekao da idemo svirati gdje god nas pozovu. Uostalom, lakše je nama doći k vama, nego obratno. Ne možemo očekivati da će svi zbog nas potegnuti do Londona ili gdje već sviramo… Uvijek dajemo sve od sebe, mada je to na festivalima ponekad teško jer ste ograničeni vremenom.
