Pjevač, tekstopisac, producent, multiinstrumentalist… samo su neki od zanata kojima se može pohvaliti talentiratni britanski glazbenik Jack Garratt, kreator ovogodišnjeg zamijećenog studijskog izdanja “ Phase“.
Njegova šilterica, brada, kao i ‘one-man-band’ nastupi njegov su zaštitni znak, kojima je uspio zaplijeniti pažnju na svjetskoj glazbenoj sceni. Ovaj 24-godišnjak iz Buckinghamshirea, vjetar u leđa je dobio početkom ove godine, osvojivši cijenjenu BBC Sound of 2016 titulu, kao i BRITs Critics’ Choice nagradu.
Sredinom veljače je predstavio i debitantsko izdanje “Phase”, sa singlovima “Breathe”, “Weathered”, “Worry”… koje već duži vremenski period uživo predstavlja diljem svijeta. S Jackom smo popričali telefonski, uhvativši ga negdje na putu iz Japana prema Sjevernoj Americi, i dotaknuli se tema od njegovog djetinjstva i glazbenih početaka do njegovog viđenja današnje glazbene industrije.
Tvoji nastupi su specifični po tome što si sam na pozornici i sviraš nekoliko instrumenata – koliko dugo ti je trebalo da tehnički usavršiš takvu vrstu nastupa i vježbaš li redovito?
Imao sam dovoljno sreće da sam još kao klinac primijetio da mogu istovremeno raditi više stvari i jednostavno sam želio usavršavati to umijeće. Učio sam svirati instrumente pojedinačno i zatim ih kombinirati naizmjence u nastupima, katkad i istovremeno i to sam usavršavao. Iskreno, svoju prvu turneju sam uvježbao u dva dana. Volio bih da sam imao više vremena, ali evo – ispalo je dobro (smijeh).
Čak i bolje funkcioniram kada nemam puno vremena za vježbanje, jer te upravo taj manjak vremena natjera da se više i bolje koncentriraš. Posložio sam u glavi – okej, imam dva dana da vidim mogu li ja to uopće, prije nego krenemo s koncertima, i pokazalo se da mogu, a naravno, vježbao sam i za vrijeme same turneje. Trenutno sam u fazi da mi mišići jako dobro pamte sve te pokrete i sve je puno jednostavnije, ali prvih nekoliko mjeseci mi je bilo dosta teško – svaku večer održavati visoki nivo energije, zabaviti publiku, a istovremeno pokušavati shvatiti što to zapravo radim…(smijeh).
S obzirom na to da već sada sviraš nekoliko instrumenata i tehnički si se doveo do određene razine poznavanja njihovog sviranja – koji su ti daljnji ciljevi u tome i postoji li neki instrument koji još nisi imao prilike naučiti svirati, a volio bi?
Moja filozofija je da nisam svirao sve instrumente na svijetu, tako da ne znam koliko instrumenata znam ili mogu svirati. To mi je nekako i životna filozofija; nisi isprobao sve u životu, pa tako ne možeš niti znati sve u životu i od toga polazim i sam – znam samo ono što sam naučio, a ono što ne znam, želim naučiti! Isto je s instrumentima – vrlo sam znatiželjne prirode i da mogu pokušao bih svirati njih sve. Svaki instrument je drugačiji i to je kao da govoriš tisuću jezika – drugačija su slova, rečenice, njihov poredak… Fasciniram sam time.
Album “Phase” je kombinacija različitih žanrova, no neću te pitati gdje ti vidiš sam sebe, već radije tko i što su ti glazbeni utjecaji? Pročitala sam u tvojim ranijim intervjuima i da su tvoji roditelji dosta utjecali na tvoje poznavanje glazbenih žanrova…
Apsolutno, roditelji su imali iznimno veliki utjecaj na mene. Ono što uistinu volim kod svog odrastanja i jedan od bitnih razloga zašto sam postao glazbenik je to što mi bivanje glazbenikom nikada nije predstavljano kao nešto glorificirano ili nedostižno ili poput blesavog sna. Jednom sam doživio da me majka bivše djevojke pitala čime se bavim u životu, na što sam odgovorio da sam glazbenik, a njeno sljedeće pitanje je bilo “Ma mislila sam kako zarađuješ za život?” (smijeh)
Moji roditelji zbilja nikada nisu imali taj negativan stav da umjetnost nije pravi posao, već upravo suprotno. Moj brat, sestra i ja smo čitavo djetinjstvo bili okruženi glazbom koju su oni voljeli i ubrzo je to postala glazba koju i mi volimo. Odrasli smo gledajući ih kako poštuju glazbu i glazbenike koje slušaju i tako smo i mi naučili generalno poštovati umjetnost. Već u djetinjstvu sam počeo iznimno cijeniti Steviea Wondera i Davida Bowiea – i bio sam inspiriran njima. Njihova glazba se slušala kod kuće na vinilima ili CD-ima, ali čuli smo ih i na kućnim tulumima naših roditelja. Ta je glazba bila vrlo popularna, a istovremena čudna i drugačija, i to je jednostavno nešto što je ostalo u meni. Na primjer, Stevie Wonder je jedan od najboljih pop-autora svih vremena, ali niti jednu njegovu pjesmu nećeš nazvati klasičnom pop-pjesmom. Isto je s Davidom Bowiem, Princeom… To su sve ljudi koji su me inspirirali – ljudi koji jednostavno rade ono što žele.
Spomenuo si ove velike glazbene ikone, no da li te u posljednje vrijeme očarao neki album ili izvođač današnje mlađe generacije?
Apsolutno – Anderson .Paak ima odličan novi album “Malibu”… Australski bend Hiatus Kaiyote su prošle godine objavili izniman album… Chance The Rapper je isto nedavno objavio novo izdanje i odlično zvuči… Glazbena industrija je trenutno u vrlo zanimljivom razdoblju i puno toga se mijenja – glazba postaje dostupnija svima i samim time se diljem svijeta čuje za kvalitetna nova glazbena imena.
Kad si već spomenuo tu temu, možemo završiti razgovor s trenutnim promjenama u glazbenoj industriji kojima svjedočimo – glazbeni streaming servisi, društvene mreže i način konzumiranja glazbe mijenjaju puno toga u posljednje vrijeme. Vidiš li to kao nešto pozitivno ili negativno?
Iskreno, ne znam je li to pozitivno ili negativno. Da, mijenjaju industriju kao takvu i pretpostavljam da je to dobra stvar. No inicijalni razlog zbog kojih dolazi do tih promjena mislim da nije dobar. Svi ti servisi i društvene mreže su izvanredne platforme za predstavljanje – koristio sam ih prije, koristim ih sada i vidim ih kao vrlo nužne alate. Međutim, vrlo je važno da se sve te platforme ne koriste kako bi se iskorištavali – ljudi.
Spomenuo sam već i prije – glazba je umjetnost, jedan od načina izražavanja kreativnosti, ali je istovremeno i biznis, način na koji legitimno zarađuješ novac. Realno, glazba je trenutno vrlo dostupna i zapravo – besplatna. Da, plaćaš pretplatu određenom glazbenom servisu da bi slušao glazbu, ali realno ne posjeduješ ništa od toga.
Primjerice, uplatiš 9,99 dolara pretplatu nekog servisa i slušaš svu glazbu svijeta… Ali kada prestaješ plaćati tu pretplatu, ne dobivaš tu glazbu sa sobom. Ne posjeduješ tu glazbu, već si je samo unajmio za taj period plaćanja pretplate. S druge strane, ja kao glazbenik stavljam svoju glazbu na te servise i kada je netko sluša, dobivam određeni iznos – ali to nije puno, niti je isti iznos kao da je netko kupio CD ili vinil, a ta osoba koja je kupila to fizičko izdanje – posjeduje ga, do kraja života i to je onda fer. Ako će glazba kao glazba kroz razne streaming servise biti zapravo besplatna – onda maknite sav novac iz nje. Nema smisla plaćati sve te razne pretplate, a pritom ništa od toga ne posjedovati – to je taj čudni osjećaj koji imam kod tih promjena u glazbenoj industriji.
Zbog toga mislim da će se sigurno dogoditi još promjena, bile one pozitivne ili negativne… Sljedećih 5-10 godina će zapravo biti vrlo zanimljive u glazbenoj industriji, uvjeren sam.
