Stigao mi je mail. U 13:00 sati po britanskom vremenu, ja ću nazvati na telefon. Javit će se On.
Kompozitor, pjevač, multiinstrumentalist, legenda. Majstor i pionir bas gitare. Šezdesetih je ‘gorjelo’ od gitarista. Hendrix, Page, Clapton, Richards, Townshend – prezimena su iskakala na sve strane. Ali, ako ste voljeli četiri žice, bas sola, gromoglasnu svirku, sve to upakirano u vrhunski bend, s odličnim pjesmama – ime i prezime bilo je samo jedno. Jack Bruce. 
Zajedno sa svojim bendom Cream piše povijest moderne glazbe. Kako i ne bi, kad su mu kolege bili bubnjar Ginger Baker i gitarist Eric Clapton. Gospodin Slowhand je kratko surađivao s Jackom Bruceom u grupi Graham Bond Organization, čiji je leader bio Baker. Clapton je odmah shvatio da s tim momkom želi svirati svakodnevno. Našli su se u Bakerovoj kući, zasvirali nekoliko blues standarda i kliknuli. “Bilo je magično” rekao je Bruce za prvi rendezvous.
Smatraju ih prvom supergrupom moderne glazbe. Nakon izlaska debija, “Fresh Cream“, trio je zauvijek upisan u povijest rocka. Koncerti se sele iz klubova na stadione, a Cream prodaju milijune ploča. Album “Wheels Of Fire” postaje prvi platinasti album u povijesti. Nakon nešto manje od tri godine, priča je završila. Posljedice? Prije njih, bendovi su svirali kratke pop pjesme, s kratkim solima ili bez njih. Nakon njih, glazbenici se počinju zabavljati drugačijim strukturama i regularno improvizirati na nastupima.
Album otvara pjesma “Candlelight”, na gitari je Phil Manzanera (najpoznatiji po radu s Roxy Music), Hammond svira John Medeski iz Medeski, Martin & Wood trija, a na većini pjesama, kao ritam partner, pojavljuje se Frank Tontoh. Meni je nepoznat kao glazbenik, pa Vas molim da nam kažete nešto o njemu.
Frankov način sviranja mi odgovara. On je također i dio mog touring benda. Predaje bubanj studentima u školi a svirao je i snimao s jako puno izvođača. Volim svirati s njim. (Ukucavši njegovo ime u tražilicu, ispala je hrpa podataka. Svirao je s Amy Winehouse, Level 42, George Michaelom, imao svoje vlastite projekte…)
Slijedi pjesma “Reach for the Night”. Prvi stih glasi: “I used to be somebody in the general scheme of things”. Mislite li stvarno tako ili je to otpjevano u svrhu pjesme kao cjeline?
Hm… Mogu reći da je to jedna verzija mene., ali to nikako nisam u potpunosti ja! Iako, za mladosti uvijek žališ. Ne pada mi prošlost na pamet svaki dan, ali dogode se trenuci kad je se prisjetim u nekom dobrom društvu ili kad sam opušten kod kuće. I onda možda malo zažalim. Ali ne kukam previše. Još uvijek sam mlad a najbolji projekti tek dolaze! (smijeh)
Kad smo se već dotakli prošlosti – mislite li da ste dovoljno prepoznati u ‘general scheme of things’? Jeste li dobili priznanje kakvo zaslužujete?
Ovisi o tome što misliš pod pojmom – priznanje. Nikad nisam htio biti ‘rock star’. Uvijek sam htio biti glazbenik koji svira i stvara, takozvani ‘working musician’, radije nego tip koji će imati milijune. Svirati za ljude koji će to prepoznati i nagraditi, pratiti glazbu i biti tamo gdje se nešto novo događa. Da sam bio u, recimo, THe Rolling Stones, to ne bih mogao ostvariti.
Treća pjesma na novom albumu je potencijalni singl. Kao naj-pop skladba na cijelom materijalu, odmah ulazi u uho. Što nam možete reći o “Fields Of Forever”?
Rekao bih da je to tipična rock’n’roll pjesma. Barem kako ja danas vidim rock’n’roll (smijeh). Namjerno smo napravili jednu takvu skladbu. Svjesno. Mislim da je dobro ‘sjela’ unutar cijelog albuma. Točnije, mislim da je cijeli album dobro posložen, redosljed pjesama je odličan.
“Hidden Cities” jedna je od posebnijih pjesama na albumu. Zajedno s Vama, unisono pjevaju još četiri vokala. Na gitari je Uli Jon Roth (rani Scorpions, G3, solo), a bubanj je odsvirala Cindy Blackman Santana, studijska glazbenica i supruga Carlosa Santane. Ovo je jedna od tipičnih Jack Bruce pjesama, s rješenjima zbog kojih Vas i volimo…
To je neka vrsta mog koktela klasike i metala (smijeh)! Uli John na gitari i Cindy na bubnjevima važni su za boju ove pjesme. Zašto takav naziv? Pjevam o tome kako u svakom velikom gradu postoje i skriveni gradovi, koji se razvijaju i žive istovremeno. Gradovi i svjetovi nevidljivih. Svjetovi siromašnih, svjetovi neimaštine i obespravljenih. A mi kraj njih prolazimo u svojim autima. Nitko im ne pomaže.
S Cindy Blackman Santanom već ste svirali na “Spectrum Road” projektu…
Volim njen stil bubnjanja. Ona je inače sljedbenik stila Miles Davisovog bubnjara, Tonya Williamsa, iz perioda Tony Williams Lifetime (Jack Bruce je svirao bas u tom projektu). Bila je takoreći djevojčica, kad je proganjala Tonya da joj daje satove bubnjeva. Rekao je da hoće, ali je jednostavno bio…Tony (smijeh). Zbog ljubavi prema tom stilu razumjela je što mi hoćemo napraviti sa “Spectrum Road”, nekih četrdeset godina kasnije. Također je i dobar rock bubnjar, svirala je s Lennyem Kravitzom, ali ima i jazz feel u svom sviranju.
Osim što je najavljivan kao tribute Tonyu Williamsu, “Spectrum Road” je odličan album odličnih glazbenika. Vi i Cindy kao ritam sekcija, John Medeski i Vernon Reid (gitara) kao solisti – je li Vam taj album ostao u lijepom sjećanju?
Apsolutno. Pogotovo zbog činjenice što nije bio samo moj, nego album cijelog benda. Pritisak je tada puno manji. Nisam bio frontman, a to je bilo lijepo, za promjenu. Malo sam se maknuo sa svjetla reflektora i otišao u tamu (smijeh). Tako su se svi osjećali, pa nismo htjeli izlaziti s imenima ili prezimenima, jednostavno smo i bend i album nazvali “Spectrum Road”.
Tony Williams Lifetime je jedna od vaših najmanje spominjanih suradnji, što je apsolutno nezasluženo.
Onakva vrsta sviranja je tada možda bila ispred svog vremena. Koliko god neskromno zvučalo. Tehnologija nije bila spremna, publika nije bila spremna… bili smo glasniji od rock bendova, a brži od jazz bendova. Ljudi koji su nas uspjeli vidjeti uživo, stvarno su nas voljeli. Žao mi je što se nikad nismo uspjeli propisno snimiti. Lifetime sam uvijek doživljavao kao nešto slično grupi Cream, jedino što smo umjesto rock i blues rješenja koristili jazz obrate.
Kad već spominjete nešto slično Creamu, možda ste najbliže tom zvuku bili sedamdesetih, u West, Bruce and Laing projektu.
To nije bio lijep period. Imao sam solidne probleme s drogama (smijeh), a jedno povuče drugo, pa je čitav moj život tada bio u kaosu. Kako bend, tako i privatno. Ne sjećam se rado tog perioda. To nisu bila sretna vremena.
A sada? Jesu li sada sretna vremena?
Jesu. Sretan sam. Vrlo sretan.
U svibnju ove godine proslavit ćete 71. rođendan, a snimili ste album i krećete na turneju! Kako je to moguće?
Tek sad počinjem živjeti! Sa sedamdeset sam još bio klinac!
Vratimo se albumu. Na nekoliko pjesama gostuje Vaš sin, Malcolm. On je multiinstrumentalist, zar ne?
Da, tako je. Završio je glazbenu školu, smjer kompozicija. Svira violinu, klavijature, gitaru i još ponešto. Za ovaj album odsvirao je nekoliko romantičnih dionica na gitari. Ima prekrasan solo na pjesmi “Don’t Look Now”. Prije nekoliko godina ‘odglumio’ je mene u West, Bruce and Laing bendu. Za tu priliku nazvali su se West, Bruce Jr. and Laing (smijeh).
Svirao je i s Ginger Bakerovim sinom, kao dvadesetogodišnjak?
Je. I imao je iste probleme kao ja s Gingerom (smijeh)!
Kakav otac – takav sin, dakle?!
Da! A može i ona – jabuka ne pada daleko od stabla (smijeh)!
Pjesma “Rusty Lady” – je li to, obzirom na tekst, pjesma o Margaret Thatcher?
Točno. Bila je Čelična Dama, danas je Zahrđala.
Tekst ju baš ne diže u oblake. Niste ju voljeli?
Nažalost, ne. Po mom mišljenju, napravila je više grešaka, nego dobrih stvari. Srećom, imam predivnog Robina Trowera na gitari, koji je ‘uljepšao’ pjesmu (smijeh).
Pjesme “Industrial Child” i “Drone” iako su odvojene, djeluju mi kao jedna velika cjelina. Na prvoj je samo Vaš vokal i klavir, a na drugoj samo bubanj i Vi, ali na jako distorziranoj bas gitari.
Sviđa mi se “Industrial Child” jer pjeva o djetetu u nama. Svi smo nekad bili djeca. A “Drone” je jedna od mojih omiljenih novih skladbi, baš zbog toga što predstavlja. Volim njen izraženi ‘bass in your face’ stav.
Nemojte me krivo shvatiti, ali je jako ‘in your face’ stav, pogotovo za nekoga rođenog 1943.!
Da. I to sam ja! (smijeh)
Pjesma “No Surrender!” je stvorena za odličan finiš, ali nju ste već jednom snimili. Ovo je žešća i brža verzija. Zašto nanovo?
Snimio sam je na albumu “A Question Of Time” iz 1989. Htio sam joj dati jednostavniji, ali jači, čvršći groove. Mislim da smo uspjeli u tome. Bernie Marsden (ex-Whitesnake) bio je zabavan i snimio je to odlično. Ta pjesma je moj način za poslati poruku da ne odustajem. Iako imam sedamdeset godina. Neću odustati dok ne budem morao, jer su me pozvali. (smijeh)
Nemojte da Vas zovu barem još sto godina!
Najmanje toliko.
Osim na “A Question Of Time”, s Vernonom Reidom (Living Colour) surađivali ste na nekoliko albuma…
On je briljantan. Svirali smo zajedno nekoliko godina, snimili nekoliko albuma. Nevjerojatan je, ali ono što ljudi ne znaju o njemu jest da obožava blues. Uvijek govori da su tu počeci, da od bluesa ne možeš pobjeći. Žao mi je što su nas obaveze i rasporedi razdvojili.
Sada kad smo saznali sve o novom albumu “Silver Rails”, vrijeme je da se vratimo u prošlost. Gostovali ste na stotinjak albuma, obuhvatili razne žanrove. Kojih suradnji se danas rado sjećate?
Dok sam bio aktivniji i češće snimao, mogu reći da sam najviše uživao raditi na albumu “Escalator Over The Hill”, pijanistice Carle Bley. Jazz je moja velika ljubav. Također, sviđa mi se album “Poems By Paul Haines, Music By Many”. Objavljen je 1994., trebale su godine da se završi, ali sam ponosan što sam bio dio tog projekta. Slušao sam ga nedavno, mislim da je izdržao test vremena. Interesantno je bilo raditi i sa Zappom (album “Apostrophe”), kao i s Lou Reedom. To su, kako da kažem, malo drugačije suradnje. (smijeh)
Kako Vam je bilo surađivati s Lou Reedom u tom periodu? Znamo da je album “Berlin” snimljen dok su zabave bile malo drukčije nego danas…
Da, bilo je malo čudno. (smijeh) Bubnjar Aynsley Dunbar i ja smo puno svirali. Bio je to jedan veliki jamming i iz toga su se rađale ideje ili kompletne pjesme. Da budem iskren, Lou je bio prisutan, ali ustvari nije bio tamo. (smijeh) U jednom periodu se činilo da materijal neće biti završen. Onda je producent Bob Ezrin uzeo stvar u svoje ruke, zvao nas je jednog po jednog, pa smo popravljali stvari ili izmišljali nove, ali sami. Eventualno smo mogli čuti samo klavir.
Što možete i danas slušati od Vaših samostalnih albuma?
“Songs For A Tailor” mi je drag. Prvi je. Pjesme su na njemu različite, ali bez obzira na to, ima odličan tempo kao cjelina, odličnu dinamiku razvijanja. Kao i “Silver Rails”. Inače, volio bih da glazbenici ne objavljuju deset verzija iste pjesme na albumu. Zašto ne rade malo interesantnije albume? Zar je toliko teško?
Albumi “Shadows In The Air” i “More Jack Than God” najavljivani su kao Vaša latino trilogija. Treći dio se nije dogodio. Imali ste desetogodišnju pauzu, pa objavili klasičan Jack Bruce album. Koji je razlog? Cream reunion? Bolest? Sve to? Ili ništa od toga?
Sve to. I još ponešto. (smijeh) Jedan od razloga bila je i nemogućnost odlaska na Kubu, kao i dolazak kubanskih glazbenika kod nas. Kad je Obama izabran za predsjednika, svi smo mislili da će se to promijeniti. Ali nije.
’94. izlazi ‘Cream umjesto Creama’, BBM band objavljuje album “Around The Next dream”. BBM su Jack Bruce, Ginger Baker i Gary Moore. Uvijek ste davali afirmativne izjave o ovom albumu i projektu. Mislite li još uvijek tako, dvadeset godina kasnije?
Da, svakako. Mislim da je bend bio briljantan, a snimanja se sjećam kao jako dobrog. Imao sam manjih problema s gospodinom Bakerom, ali to je već dio šarma. (smijeh) Bili smo jako uspješni u Italiji, ne pitajte me zašto, jer ne znam. U konačnici je ispalo da su ljudi stavili Garya na muke, jer su ga uspoređivali s Claptonom. Jadan, znali su ga stvarno mučiti i novinari i kritičari. Pisali su: “On nije Clapton!“. Naravno da nije. On ima ime, zove se Gary Moore! Ni Clapton nije on, kao što ni BBM nije Cream. Neki novinari su bili stvarno grubi prema njemu, što nije pomoglo u održavanju benda na okupu. Ali volio sam Garya. Njegov način sviranja, ton, energiju koju je imao. Bio je jako moćan gitarist, posebice uživo.
Moram pitati za solo album iz 1983, “Automatic”. Objavljen je isključivo za njemačko tržište i priznajem da ga nisam nikada slušao.
Ne brini, nisi puno propustio.
Ono što slijedi znam da obožavate. Povratak u 1966. godinu, na grupu Cream. Možda da nam kažete samo nekoliko rečenica o tom periodu?
Od samog početka osjetila se naklonost publike prema nama. Frank Zappa nas je opisivao kao ‘nifty little trio’. I slažem se s tim opisom. Ono što najviše pamtim su pjesme. Ispalo je da nisam jedini… Te pjesme su mi omogućile puno toga. Obogatio sam se, može se reći. Imao sam dovoljno novaca za lijep život. Iskreno, drago mi je da ljudi dan-danas slušaju Cream i da im se sviđa. Šezdesetih sam nekako dobivao najviše pažnje radi benda, više nego drugi dečki, ali kada se 2005. dogodio reunion i povratnički koncerti, svi smo bili odlično prihvaćeni. Osjetila se ljubav. Mislim da nema dovoljno ljubavi na svijetu. Ljubav nikome ne nanosi zlo, stoga sam zahvalan publici koja nas je svake večeri nagrađivala emocijama.
Koja je bila najveća razlika između nekadašnjih nastupa i nastupa 2005. godine?
Mi. To je bila najveća razlika. Nikako ne smijem zaboraviti na opremu, koja je sasvim drugačija, ali mi više nismo bili djeca u dvadesetima. Također, nedostajalo mi je one svirke koja je činila Cream posebnim. Ali kad nešto ne radiš često, zaboraviš kako to izvesti. Eric je odavno prestao izvoditi duge solo dionice, tako da nismo baš mogli ‘rastegnuti’ svaku pjesmu. Bez obzira, nikada mu neću zaboraviti što je učinio za mene. (Clapton je inicirao Cream reunion radi Jackova lošeg zdravstvenog stanja, čije je liječenje bilo skupo)
Je li istina da ste prije povratničkih nastupa rekli – nema dugih sola?
Jesam li? Uh, mislim da nisam. Ja volim duga sola. (smijeh)
Da razriješimo još jednu legendu – je li istina da je Eric Clapton, na “Crossroads”, u studiju ubrzao traku na dvostruku brzinu, pa snimao solo? Zlobnici su tvrdili da drugačije ne bi bio u stanju to izvesti.
Pa jesmo eksperimentirali, ali ne na “Crossroads”. Pjesma koja čujno ubrzava je “Swlabr”. Ubrzani Eric je inače zvučao kao Mickey Mouse, pa smo to izbjegavali. (smijeh) Samo na ovoj pjesmi smo to radili. Inače smo snimali tako da glazbu odsviramo svi zajedno, a onda nasnimavamo vokale i eventualno drugu gitaru, ako je bilo potrebno. Vrlo kompliciran proces za današnje standarde. (smijeh)
Jednom ste izjavili da ljudi doživljavaju šezdesete poput nekog čarobnog razdoblja, kada je u glazbi sve bilo moguće. “Eksperiment? Trostruki album? Daaa, donesite to i odmah ćemo ga objaviti!”, a prava istina nije bila ni blizu.
Točno. Morali smo se boriti čak i za pjesme poput “White Room” i “Sunshine Of Your Love”. U ono vrijeme je naša glazba bila nova, moderna. Nepoznata. Izdavači nisu znali što mogu očekivati. Trebali su riskirati, a to ne vole. Nisu voljeli tada, kao što ne vole ni danas. Nije baš bilo romantično. S druge strane, sada ih razumijem. Bili su to počeci, a diskografi se uvijek sporije kreću od umjetnika. Postojali smo mi i Jimi Hendrix Trio. Ustvari im nije bilo lako… Recimo, znao sam da je “Sunshine Of Your Love” hit. Jerry Wexler i Ahmet Ertegun, glavni ljudi Atlantic Recordsa, nisu mislili tako. Predlagali su nam da radimo nešto pristupačno, nešto poput Booker T-a. Odveli smo ih na probu i odsvirali im “Sunshine”. Pogledali su se i rekli: “U pravu ste, ovo jest hit!” A za a capella uvod u “I Feel Free” govorili su da je ‘opasan’. Da je to nemoguće pustiti na radiju, kamoli slušati kao uvod u rock pjesmu. (smijeh)
Na kraju je ipak bilo kako smo mi htjeli. Zborsko pjevanje na uvodu, pa jedan tempo na uvodu, a drugi u pjevanju, zanimljivi aranžmani – za mene je jedino to vrijedno. To je sve što mi treba. Čak je i nova “No Surrender!” napisana u pet četvrtina, ali to nećete osjetiti ako ne brojite. Nakon nas, bendovima je stvarno bilo lakše. Bend poput Led Zeppelin samo je morao proći već utabanim stazama. Jimi i mi smo svima pripremili publiku na glasne improvizacije, na duga sola, na rock svirku.
Što bi preporučili nekome tko će danas prvi put čuti za Jacka Brucea, možda i za Cream?
Mislim da je album “Disraeli Gears” dobar početak. Ja bih krenuo s time.
Što trenutno slušate? Što Vas veseli?
‘Klinci’ u bendu su mi nedavno pustili bend Om. Interesantni su. I danas jako volim svirati. I čuti dobru svirku. Klasiku i jazz slušam redovito.
Je li istina da Vas je Percy Heath (Modern Jazz Quartet) ‘preobratio’ i da ste ustvari radi njega započeli sa sviranjem?
Da, istina je. Već sam u glavi odlučio da ću biti basist, ali kada sam na koncertu u Glasgowu čuo njega i njegov akustični bas i taj zvuk koji je popunio dvoranu, rekao sam: “Ovo želim raditi!“
Meni ste upravo Vi napravili istu stvar u životu!
Pa, mogao si i puno gore proći! (smijeh) Sada ustvari ne znaš bi li mi se zahvalio ili rekao nešto ružno?! (smijeh)
Što Jack Bruce radi u slobodno vrijeme? Kako se opuštate?
Koje slobodno vrijeme?! Pa sada ću na turneju. (smijeh) Ako imam vremena, onda volim čitati. Puno čitam, svašta čitam. Trenutno čitam o filozofiji. Volim šetati po svom imanju, to me opušta. Imam konje, šećem blizu njih i uživam. Ne jašem više, prerizično je za mene, ali volim biti u njihovoj blizini. Daju mi osjećaj mira.
Sedamdeset mu je godina tek. A netko, tko će danas započeti sa sviranjem bas gitare u rock bendu, vjerovatno nikada nije čuo za grupu Cream, još manje za Jacka Brucea. I možda će na probi uključiti distorziju, a ostatku benda će to biti potpuno normalno. Neće ih zanimati činjenica da se netko borio i izborio za to da taj zvuk postane standard u modernoj glazbi. Svjesno ili ne, junior će odati počast jednom od najvećih. Jednom od onih koji su započeli putovanje, i to putem koji nije postojao. Trebalo ga je stvoriti. Zanimljiv je taj Cream.
67% benda sačinjavaju božanstva. “Clapton je Bog” javljao je legendarni londonski grafit. Moguće, zašto ne?! Autor grafita vjerojatno se u to nekako uvjerio. Nakon razgovora sa Škotom, inače vokalnog raspona Pavarottija, ja se klanjam samo Njemu. Tu je, među nama. Postoji. Griješio je. A mene je spasio. Uveo me u svijet glazbe, svijet ljepote. Nikada mu uistinu neću moći reći koliko mi znači. Ali vama mogu reći nešto. Odati vam tajnu. Jack je Bog.
Razgovarao: Robert Jovanović
