J. Jorgenson: “Uvijek se trudim ubaciti kakvo glazbeno iznenađenje dok sviram”

1691

Uza svo poštovanje ostalim izvođačima, najzvučnije ime ovogodišnjeg “Hal’s All Star Guitar Festival” (6.-9. travnja) svakako je John Jorgenson sa svojim Gypsy Jazz Quintetom. Ovaj virtuozni multi-instrumentalist, mag gypsy jazz stila, čovjek koji je surađivao s više izvođača nego što vi poznajete ljudi, podijelio je s nama neka svoja razmišljanja, prisjetio se svojih početaka, te ukratko naveo što sve mogu očekivati oni koji se odluče poslušati ga uživo…

Recite nam ukratko nešto o sebi, glazbenim počecima, utjecajima, instrumentima koje svirate…
Odrastao sam u glazbenoj obitelji, moj otac bio je dirigent, a majka je još uvijek profesorica glasovira. Kao petogodišnjak počeo sam svirati klavir, zatim klarinet, a za gitaru sam se zainteresirao kao desetogodišnjak. No, moji roditelji nisu bili oduševljeni sinovom željom da postane gitarist, no ipak su, nakon višegodišnjih molbi i nagovaranja, popustili i darovali mi gitaru za Božić. I ma koliko volio svirati gitaru, nastavio sam vježbati i klarinet, te učiti fagot i saksofon. S fakultetskom diplomom iz (drvenih) puhačkih instrumenata, te zarađujući svirajući klarinet i mandolinu, arsenalu instrumenata dodao sam banjo i dobro, te pedal steel, i to bi bilo tih devet-deset instrumenata koje sviram. Najraniji utjecaj na moje sviranje imali su The Beatles, The Rolling Stones i The Byrds, no isto tako uživao sam i dok sam učio svirati i Mozarta, Vivaldija, Čajkovskog…

Osnivač ste iznimno cijenjenog južnokalifornijskog gypsy jazz sastava The Rhythm Brothers, suosnivač ste Desert Rose Banda i gitarističkog trija The Hellecasters… Što nam možete reći o tim sastavima…
Kao član grupe koja je svakodnevno svirala dixieland i bluegrass u Disneylandu, otkrio sam kako smo svi u grupi veliki obožavatelji Djanga Reinhardta i swinga iz 1930-tih, pa smo 1982. osnovali The Rhythm Brothers kako bi zajedno mogli izvoditi ovu vrstu glazbe. Pjevanje smo bazirali na aranžmanima The Boswell Sisters i raznih grupa iz ’30-tih godina prošlog stoljeća kao što su The Cats And The Fiddle, dok je svirka bila koncentrirana na glazbu grupe Quintet Of The Hot Club Of France. Bila je to, za ono vrijeme, iznimno neuobičajena grupa, pa čak i za naše pojmove, jer smo u njoj svi podjednako i svirali i pjevali.

1984. za vrijeme suradnje s Davidom Grismanom, upoznao sam Chrisa Hillmana koji je tražio gitaristu/mandolinistu za svoj akustični kvartet. Nakon nekoliko mjeseci zajedničkog sviranja, odlučili smo ‘proširiti’ grupu stvarajući električni country-rock bend s karakterističnim bluegrass vokalnim harmonijama. Tako je rođen The Desert Rose Band kojeg su brzo prigrlile country radio-postaje što je, u razdoblju između 1987. i 1990., rezultiralo s pet singlova na prvom mjestu njihovih glazbenih ljestvica. Prvi put potpisao sam i međunarodni ugovor, a bend je proputovao cijele SAD, Kanadu, Europu, a nastupali smo i u nebrojenim televizijskim emisijama.

The Hellecasters započeli su kao klupski ‘one time only’ nastup trojice prijatelja s Telecaster gitarama, no zbog velikog interesa publike završili smo – zahvaljujući ponajviše Michaelu Nesmithu, osnivaču grupe The Monkees – u studiju s ugovorom. Prvi album The Hellecastersa, poznatijih kao “Tri Tenora Električne Gitare” pokupio je brojne nagrade časopisa Guitar Player, a tehnički visoko potkovana svirka nadopunjena zafrkancijom pridobila je sve ljubitelje dobre glazbe, jednako kao i gitariste koji slijede ovaj stil.

Muziku podržava

Svirali ste i surađivali s toliko mnogo izvođača, bilo studijski, bilo koncertno – od rock’n’rolla do countryja (Elton John (šest godina bili ste član njegova benda), Roy Orbison, Bob Dylan, Johnny Cash, Tommy Emmanuel, Luciano Pavarotti, navedimo samo neke) – postoji li još itko, a da niste svirali s njim?
Ima ih još mnogo – Peter Gabriel, Wynton Marcellis, Paul McCartney, Diana Krall… A mnoge još moram tek upoznati i čuti za njih…

Kako su sve te suradnje utjecale na Vaš stil sviranja?
Sretan sam što sam imao priliku surađivati s najvećim svjetskim glazbenicima i izvođačima, a od svakog od njih imao sam priliku ponešto naučiti: Roy Orbison pokazao mi je moć prekrasne melodije koja dolazi iz čistoće srca, od Eltona Johna naučio sam na svakom nastupu dati sve od sebe, a Earl Scruggs otkrio mi je skromnost u legendarnim izvođačima…

Predstavlja li Vam problem svirati toliko različitih stilova (gypsy, jazz, rock’n’roll, bluegrass, country) i skakati s jednog na drugi?
Zapravo mi ne predstavlja nikakav problem s obzirom da to radim još od malih nogu: prijepodne nastupao bih na koncertu svirajući u orkestru, a već uvečer svirao bih na rock zabavi. Stoga sam u potpunosti navikao biti ‘glazbeni kameleon’.

Je li Vam potrebno neko vrijeme kako biste se privikli na instrument koji svirate, jer ipak postoji velika razlika između akustične i električne gitare, te je li Vam potrebno izvježbatii prste ovisno o stilu koji namjeravate svirati?
Ovisi o instrumentu na kojem ću svirati. Ako se radi o električnoj gitari ili klarinetu, zagrijavanje u pravilu nije potrebno. No, s mandolinom i pedal steel gitarom mi je ipak potrebno neko vrijeme privikavanja. Što se tiče prelaska s električne na akustičnu gitaru, nema većih problema s obzirom da niti ne pokušavam svirati iste stilove i raditi na akustičnoj ono što radim na električnoj, i obratno.

Poznato je da ste virtuozno svladali sve gitarističke stilove, no istovremeno dajete im jedan prepoznatljiv pečat – bez obzira što svirali, slušatelji će uvijek znati da svirate upravo Vi…
Svakako postoji neka moja vrsta energije neovisno o stilu ili instrumentu kojeg sviram. Uvijek se trudim ubaciti kakvo glazbeno iznenađenje, kad god je moguće. Ne mogu svirati bez naglaska na melodioznost i uvijek se trudim na svim instrumentima izvući maksimum svirajući čiste tonove.

Hrvatskoj publici u četiri grada predstavit ćete se na “Hal’s All Star Festival 2006” sa svojim gypsy jazz Quintetom. Recite nam nešto o samim glazbenicima, te što možemo očekivati od vašeg nastupa?
Stephen Dudash na petožičanoj violi i Charlie Chadwick na kontrabasu su iz Nashvillea i sa mnom konstantno sviraju već nekoliko godina. Na ritam gitari je sjajan mladi glazbenik iz Argentine – Gonzalo Bergera – koji trenutno živi u Los Angelesu. Pridružit će nam se Cesare Valbusa iz Italije koji je s nama bio i na američkoj turneji. Glazba koju sviramo je energijom nabijena kombinacija originalnih kompozicija koja spaja gypsy-jazz s flamencom, funkom i world-music utjecajem, no sviramo i gypsy swing standarde Djanga Reinhardta. Svirka je virtuozna, no istovremeno romantična i prizemna. Usporedo s ‘vatrenim’ sviranjem gitare, svirat ću također i klarinet, te ću i zapjevati…

S obzirom kako je ovo Vaš prvi posjet Hrvatskoj, kakva su Vaša očekivanja?
Čuo sam o ljepotama vaše zemlje i jedva čekam uvjeriti se u njih. Nadam se da ću uspjeti čuti tradicionalne regionalne narodne pjesme, baš kao i kušati vašu kuhinju.

Kako je došlo do suradnje s Halom i do poziva da nastupite na “Hal’s All Star Festival 2006.”? Osim toga, prisutni ste i na njegovom novom, još neobjavljenom albumu…
Hal je prvo upoznao Charlieja Chadwicka, pa su odlučili zajedno surađivati na nešvilskom dijelu Halovog novog projekta. Preko Charlieja sam i upoznao Hala, a nakon što je vidio naš nastup u Nashvilleu i na “Soave Guitar Festivalu” u Italiji, pomislio je kako bi nas publika u Hrvatskoj odlično prihvatila, stoga nas je i pozvao na svoj festival.

Kad svirate sa svojim kvintetom, imate li set-listi ili svirate spontano, po nahođenju i koliki je udio improvizacije na pozornici?
U pravilu, unaprijed znam koje ćemo pjesme izvoditi, ali s uvijek otvorenom opcijom promjene u set-listi ovisno o raspoloženju publike i ugođaju samog nastupa. A improvizacija zauzima bitan dio, no to ovisi o stvarima koje sviramo.

Kako ste se zainteresirali za gypsy style, te kako ste naučili svirati ga?
Gypsy style prvi put sam čuo 1979. i odmah sam odlučio kako ga moram naučiti. A naučio sam ga ponajviše preslušavajući ploče Djanga Reinhardta pokušavajući dokučiti kako svira te sjajne bravure koristeći samo dva prsta!!!! S godinama, njegov prstomet postao mi je sve razumljiviji i jasniji, no i danas ju još uvijek doživljavam kao vrstu izazova, tako da još uvijek učim…

Što je tako jedinstveno i specifično za gypsy style, što Vas je prvenstveno privuklo njemu?
Strast, agresivnost, no i elementi melankolije u melodiji, kao i harmonije… Plus – ‘drma ko lud’!!

Koji je Vaš krajnji cilj kojem težite u glazbi? Što planirate za budućnost?
U budućnosti nadam se kako ću uspjeti ugurati neki novi materijal u gypsy jazz repertoar, volio bih nastaviti suradnju s orkestrima i uvesti gypsy style gitaru u neki posve novi format, šireći horizonte bilo u glazbenom ili tehničkom smislu.

0 Shares
Muziku podržava