Izvorni hrvatski proizvod Le Zbor – za nas zabava za strance kultura

2130

Le Zbor je skupina aktivistica koje promiču lezbijsko-feminističku sociokulturu. Oni su prvi LGBTIQ (lezbijsko, gay, bi, trans, inter, queer slobodno dopunite ako vam što padne na um…) ženski pjevački zbor.

Nedavno su izbacili svoj prvi album pod nazivom “Hrvatske budnice“, i na njemu su opjevale grazne glazbene numere u zborskom aranžmanu, od tradicionalnih pjesama do nekih modernijih glazbenih hitova kao što je “Personal Jesus” Depeche Modea. Pod vodstvom maestre Lidije Dokuzović svoju glazbenu interpretaciju predstavile su i izvan granica Hrvatske, a najupečatljiviji nastup bio je onaj u Londonu. Osim toga, njihovu interpretaciju šira publika mogla je čuti i na ovogodišnjem Prideu u Splitu.

Što se to promijenilo kod Le Zbora od prošlog intervjua i što se sve može čuti na njihovom albumu saznao sam u razgovoru sa članicama Leom, Matijom, Marijom, Kat i Veki.

Kako ste?
Matija: To je najteže pitanje koje su nas pitali na intervjuu (smijeh).
Kat: When I finish this bit će dobro!Prvi album je vani već neko vrijeme i svoju premijeru doživio je u Tvornici. Kakve su bile reakcije publike?
Matija: Vriskali su!
Lea: Odlično!
Matija: Ne znam koliko je bilo ljudi u Tvornici koji su nas čuli prvi put, ali znam da ih je bilo. Vriskovi su dolazili od ljudi koji prate i vole naš rad već dugi niz godina. Kao što je nama album kruna šestogodišnjeg rada, tako mislim da je ljudima taj album došao kao zahvala njima što su nas cijelo vrijeme podržavali.Zašto “Hrvatske budnice” kao ime albuma?
Lea: Na albumu je jedna domoljubna grupa pjevačica! Mislimo da se Hrvatska malo uspavala u zadnje vrijeme što se tiče ljudskih prava i mislim da su ljudi apatični i apolitični i misle da se ništa ne može promijeniti. Uljuljkali su se i u nekakvoj su općoj letargiji koja je zavladala, a ovim albumom htjeli smo razbuditi poštenu inteligenciju u Hrvatskoj da se trgnu i da vide da se neke stvari mogu mijenjati, da nam svima može biti bolje.

Kako je došlo do odabira pjesama za album?
Kat: Snimili smo sve što smo imali. Snimili smo više pjesama, ali na albumu ih je 12.
Lea: Album smo snimili prije dvije godine i dugo se kuhao.
Matija: Paco!
Lea: Snimili smo ga davne 2010. i nismo imali financijskih sredstava da ga porinemo. U tom trenutku na njemu su bile sve stvari koje smo znale, a odabir je bio taj što je najbolje ispalo i za što smo dobili dozvole od autora. Tako da stvari koje rado izvodimo nisu ušle na album jer nismo dobile papire, a od tog vremena imamo još i nove stvari.Hoće li onda te nove stvari s nekim starim završiti na novom materijalu?
Matija: Tu dolazimo do pitanja financijske samoodrživosti zbora jer taj album nije slučajno dvije godine star. Mi se same financiramo od članarina i donacija koje nam priušte iz inozemstva gdje nas cijene i vole. Sve ovisi od skupljanja novaca. Ako u budućnosti budemo megapopularne kao sada i ako lova počne kapati, možda izdamo drugi album ranije. To je za nas mukotrpan rad. Nije da dođeš i snimiš pjesmu i da izdavač čeka ili da smo potpisali ugovor u kojem nas izdavač obvezuje na novi album. Još uvijek smo underground.
Lea: Same svoje majstorice!

Jeste li razmišljale tražiti nekog izdavača?
Lea: Pa u principu i ne. Prilično smo samostalne i nastojimo biti samoodržive i ne pristajemo na tuđe kompromise, uvjete i slično. Bitno je da imamo svoju slobodu.Kako je bilo snimati u studiju s obzirom da ste zbor?
Matija: Naš studio bio je jako velik. Snimali smo u prostoru SC-a tako da je cijelo kino bilo naše. I snimali smo ga dva i pol dana.
Lea: Bilo je jako naporno. Beskonačna ponavljanja i ponavljanja.
Matija: Petnaest žena, četiri muzičara, maestra. Treba to sve uskladiti. Znaš koliko je kino, još dok smo spremali bubnjara na pravo mjesto to je trajalo pola dana.
Lea: Nećemo govoriti da on nikog nije vidio i čuo i da je bio izoliran. Bilo je naporno i iscrpljujuće ali je to bilo zanimljivo iskustvo.
Matija: Slažem se.

Album je snimljen uz pomoć Vergl Grind benda koji su akustičnim minimalističkim aranžmanom pridonijeli albumu. Jeste li možda razmišljali pjesme staviti u neko novo modernije ruho, ubaciti možda neke elektronske segmente ili slično?
Matija: Činjenica je da stvari koje smo snimale nisu ni izvorno moderne. Većina pjesama na našem albumu starijeg je datuma osim ”Model” i ”Personal Jesus” koje su aktualne.
Lea: Matija, sve su pjesme aktualne!
Matija: Meni je bilo logično da nas glazba prati u tom smislu, a da suvremenu interpretaciju damo mi kao zbor. Tvoje pitanje više se tiče našeg budućeg stvaranja.

Muziku podržava

Planirate li u budućnosti promijeniti zvuk?
Lea: Ti bi nas u struju uštekao! (smijeh) Mi smo a capella i nama su muzičari dodana vrijednost. Nemamo stalan tim muzičara koji bi bili s nama. Nama je problematično i to što su naše izvedbe na ulici, ili u takvim uvjetima, i bilo bi nezgodno da imamo album s turbo produkcijom, efektima i muzikom na struju. Izvodimo stvari koje su zborski aranžmani i teško je uskladiti mjesta gdje mi nastupamo i uvjete gdje nastupamo s bogatom produkcijom, zvukovima i slično. To je isto pitanje novaca.
Matija: Mislim da je to pitanje zborskog identiteta i integriteta. Mi nismo bend koji će snimiti turbo album i okolo pjevati a capella da to ne zvuči ni na što. Hoćemo zvučati uživo kako zvučimo na albumu.

Vaša maestra Lidija aranžira pjesme. Koliko je potrebno vremena da se to sve izvede?
Lea: Predugo! (smijeh)
Matija: Mi smo pjevački amateri. Lidiji je jednostavnije bilo napraviti aranžman, a proces vođenja naših glasova ili pjesme u neki skladan zvuk dugotrajan je proces.

Koju vam je pjesmu bilo najlakše naučiti i uskladiti?
Lea: Sve što je jednoglasno to je udri brigu na veselje! Čim pjevaju dva ili tri glasa to je problem.

Predbacuju li vam političke konotacije zbog pjesama poput “Katjuša”, “Po šumama i gorama” i “Crveni makovi”?
Lea: Mislim da su te pjesme u jednu ruku naš zaštitni znak tako da se ponosimo njima i neki nas zovu baš zbog tog repertoara.
Matija: Nije da se nije dogodilo da nismo iznenadile. Sve reakcije od ljudi dobila sam posredno i nitko nije rekao “You suck sa svojim partizanskim pjesmama”, nego je više bilo “Nije možda baš trenutak i nije možda vrijeme za takve pjesme”, ali mislim da je zbog takvih komentara i trenutak i vrijeme.
Lea: Mislim da svima treba i dobro dođe podsjetnik na ono što piše u Ustavu, a to je da smo nastali na temelju antifašizma.

Kako to da ste odabrali Tvornicu za predstavljanje albuma prvijenca?
Lea: Zbog imena. Mi smo radnička klasa i tako se doživljavamo bez obzira na karijere, obrazovanje i naše dnevne poslove. U principu i ta radnička klasa izumre, ne znam što je ostalo od srednje klase. Pogon i Tvornica imaju neku priču iza sebe kao Dom sindikata, a i programi koji se tamo događaju nešto su što nam u principu paše. Tvornica se sama pozicionirala kao mjesto urbaniteta.
Matija: Mjesto alternative.

Nastupale ste na showu ”Do posljednjeg zbora”. Kakvi su dojmovi?
Lea: Iskustvo je u Hrvatskoj bitno. Ne postojiš dok se ne pojaviš na televiziji. Ne znam koliko je ljudi u Hrvatskoj čulo za nas, ali definitivno kad se pojaviš na televiziji ljudi drugačije reagiraju; postojite i vrijedite kad vas puste na televiziji u prime timeu. Ušli smo kao zbor i to je bila legitimacija da smo ušli u show gdje su zborovi, a ne da smo tako neke lezbe koje pjevaju i skaču.

Matija: Našla sam čak jedan komentar na naš intervju za T-Portal gdje je jedna žena napisala: ”Ništa cure dok budete igrale na lezbijsku priču, ne možete ulaziti na natjecanja”. Nismo igrale ni na kakvu lezbijsku priču nego na naš aktivizam, da postoje drugačiji i da nisu svi zborovi ukalupljeni ili da pjevaju drugačiju vrstu pjesama, imaju drugačiju odjeću i vokalne sposobnosti. Ideja je bila da postoje drugačiji u svijetu općenito i da postoji drugačije zborsko pjevanje. Na kojekakve komentare možeš naići na portalima i komisijama takvih natjecanja koji isto nisu shvatili poantu.

Koliko vam smetaju takvi komentari?
Lea: Uopće se ne obazirem na to. Što se tiče showa, mi smo garažni zbor. Alternativni garažni zbor. Htjeli smo pokazati da ima takvih u regiji i htjeli smo da takav zbor uđe i da se pokaže ljudima, da ne misle ljudi da su zborovi samo organizirani od strane crkve, škole i institucija.
Matija: Nismo jedini zbor koji je ispao iz natjecanja a koji je ukazivao na različitost i manjine i postojanje nečega što nije mainstream. Postojao je zbor talijanske manjine i zbor umirovljenika. Sad, jel’ nisu bili vokalno dobri ili dovoljno atraktivni, to ne možemo znati.

Je li vam show pomogao kako bi se više saznalo za vas?
Marija: Nove članice su došle i ipak se čulo za nas.
Nastupile ste s pjesmom “Suada”. Mislite li da bi prošle dalje da ste odabrali neku drugu pjesmu?
Lea: Hoćeš li reći da je ta pjesma njima bila problem na telki? (smijeh)
Matija: Slažem se sa tobom oko pitanja, zašto ne.
Lea: Ne znamo koja bi im pjesma odgovarala, teško je to pogoditi.
Matija: Dobili smo komentar da smo ‘nahecane’ i da smo više mogle pjevati neke ženske pjesme. Nakon tog komentara ja ostajem bez komentara.

Nastupale ste u Londonu, Beču i Kölnu. Koji je odnos auditorija kod nas i vani?
Lea: Drugačije je vani. U Hrvatskoj i u regiji gdje ljudi razumiju naš jezik razumiju igru riječi i neke naše stare revolucionarne pjesme. Ta strana im je bliska. Nas gleda manje-više aktivistička ekipa i slični, a na zapadu je puno više razvijenija kultura slušanja i općenito kultura zborskog pjevanja. Kod njih je to drugačije s te strane. Ovdje smo više zabava, a vani nas shvaćaju ozbiljnije.
Matija: To po publici čuješ. Vani nas puno pažljivije slušaju, iako ne razumiju riječi. Ovdje gdje nas u potpunosti razumiju prevladava taj jedan zabavljački element.

Jezična barijera nije bitna dakle?
Lea: Pa nije. Svi dođu zbog energije i snage izvedbe i to prvo dopire do njih, a ne riječi. Ovdje smo više aspekt zabave i to je naglašenije.
Matija: Bilo tko da izvještava o nama završimo u rubrici zabava, showbizz i slično. To je meni zanimljiv sindrom.
Lea: Kod nas nema kulture i gdje ćeš onda nas staviti nego u showbizz. Nismo još došli u kulturnu rubriku, iako bih voljela da završimo u rubrici politika. Kultura kao da nestaje. Naš dokumentarac na HTV-u pustili su u ponoć, to su očito sati u koje mi upadamo.

Mislite li da bi bilo bolje da odete van graditi karijeru, nego da ostanete ovdje?
Lea: Što se tiče financija, ovaj album ne bismo mogli izdati bez honorara i donacija koje smo dobile izvana. To je sve skupa vani izdašnije. Dok se kod nas ljude ne probude nema nekog napretka.
Matija: Ovo je specifičan hrvatski projekt, izvorno hrvatski. S dobrim smo razlogom ovdje. Vani imamo publiku koja nas želi slušati pa odemo van, a tu imamo publiku do koje moramo probijati put i koliko je naporno i teško mislim da je deset puta više nagrađujuće.
Lea: Mi jesmo iz Hrvatske. Bitno je da pokažemo da ovdje ima civiliziranih i kulturnih ljudi. Možda zvuči pretjerano, ali na neki način jesmo ambasadorice.

S obzirom na vaš aktivizam i trud, kakvi su vaši komentari na problematiku oko Pridea u Splitu?
Lea: Situacija se popravila unazad dvadeset godina što se tiče medija, pozitivno izvještavaju o tome. Isto je problem zadnjih dvadeset godina na što se taj grad sveo. Meni je to žalosno. Ljudi koji tamo žive ne zaslužuju takvu vlast i da ih predstavlja razularena masa na Rivi. Kompleksan je to problem.
Matija: Cijeli Pride i izvještavanje o njemu isto se nalazi u rubrici spektakli. Na kraju krajeva, i radi se takva atmosfera da se ljudi boje otići dolje, čime se radi negativan publicitet samoj paradi koja ne zahtjeva ništa osim onoga što je propisano Ustavom. Sve bi prošlo bezbolnije da nema forsiranja spektakla svega toga. Miče se ideja onoga što je bitno i zašto se to radi. Sve svodi na to da je Pride nešto što je šareno i glasno.

Lea: Pride se definira kao jednodnevno događanje za gay osobe. Pride je politički skup. Na zapadu je to nešto drugo. Kod nas je to isključivo politički skup i političko pitanje. Proći će još vremena i vremena dok ljudi ne počnu dolaziti na Pride kako bi se opustili, zabavili i plesali. A Pride se danas pokazuje kao nešto što će doći u Split na jedan dan i uzburkati duhove. Problem je što se desnici daje mnogo prostora jer je ovo jedino oko čega se oni mogu mobilizirati. To što je zemlja poharana i opljačkana to nije bitno, ali ovo je problem, i stranka koje je za to zaslužna dobiva najviše glasova u Dalmaciji.

Nije li to onda problem mentaliteta koji se neće još dugo mijenjati?
Lea: Teško je pričati o mentalitetu, ali da je Split zanemaren grad i da je devastiran u zadnjih dvadeset godina to je žalosno. Pomalo se to mijenja, ali dok ljudi ne shvate da neće biti bolje ako se skupe i bacaju kamenje, i dok ne shvate da Hajduk nije dovoljan, do tad neće biti promjene.

Može li u bliskoj budućnosti doći do promjene?
Matija: Ne možemo vjerovati da će se stvari promijeniti čak ni za našega života, iako bih voljela vidjeti revoluciju dok sam živa. Da će se stvari promijeniti, hoće. Važno je, što mi je rekao jedan prijatelj, da stvari moraju postati mnogo gore da bi postalo bolje. Nismo još došli do samog dna.
Lea: Split ne predstavljaju oni huligani koji su urlali prošle godine, vjerujem da u Splitu ima normalnih i civiliziranih ljudi.
Matija: Bilo ih je i prošle godine. Bilo je u povorci Splićana, kolumnista, intelektualaca, djece jugooficira. Bili su zbilja Splićani koji su ili gay ili im je netko u obitelj ili susjedstvu gay i pričali su tamo s nama na licu mjesta i podijelili iskustva. Koliko god se neki bunili da je Zagreb dolazio u Split da bi se nešto promijenilo, to nije istina, to je pogled izvana.
Lea: Nadam se da će se Splićani i Splićanke ove godine odazvati u što većem broju i da neće dopustiti da ih predstavljaju kojekakve bubamare i kvazi ljudi.

Muziku podržava