Nakon što je koncertna sezona većinu siječnja provela u praznom hodu, ova je subota bila poput ponovnog rađanja izlazaka. Moglo se birati između Drita u Tvornici, Lightning Bolta u Močvari, ABOP-a u Positiveu i drugih, izbora je bilo dovoljno, nekima i previše.
Kako je onda odluka pala na tamo neki Zoster u Saxu?
Nije baš da imam jednoznačan odgovor. Možda volim dobar rokenrol, možda je stvar u lokalpatriotizmu, možda samo volim sve što miriše na jug. Šta ja znam, svašta bi moglo biti. U svakom slučaju, Sax je u 10:30 bio pun puncat i spreman za svirku mostarskih momaka (ne’š ti punog Saxa kad su došli svi Hercegovci, rekli bi zlobnici).
Koncert je, po običaju, otvorila etnoambijentalna “Sve čega nema” i Knezovićev šeretski osmijeh uz pozdrav: ‘grupa Zoster – vaša grupa’. Uzrečica s jedne strane zvuči kao slogan police za životno osiguranje, a s druge kao najava svadbenog benda, ali u svakom slučaju uspijeva uspostaviti bliskost s publikom koja spremno kreće na putovanje kroz 4 albuma.
Prije izvještajnog dijela, evo kratko upoznavanje za one koji se tek susreću s bendom ili one koji su vidjeli naslov i pomislili ‘šta je zoster, zar to nije herpes’? Zoster je, dakle, nastao 2000. godine kao posljedica pada imuniteta društva, a tih dvadesetak godina stvaralaštva ugrubo se da podijeliti na dvije faze. Prva je ona mladenačka, usmjerena na kolektiv i ovijena gustim slojem reggaea i duba, dok je druga faza obilježena jednim potpuno drukčijim zvukom odraslog, mračnijeg i osobnijeg Zostera. Svaka je transformacija zadržala kvalitetu u tekstovima i fluidnom zvuku koji upija utjecaje od Afrike do Amerike i čini ovaj bend jedinstvenim. Ako ne vjerujete meni, vjerujte publici koja skandira ‘Zoster’ na ritam “Thunderstrucka”.
Ska ska skakutali smo od starih do novih, “Gavrilo” je digao atmosferu kao najbolje znana nova stvar, a s tarantinovski intoniranom “Policijom” počeli smo skicirati ‘ove naše prostore’ u maniri dobar-loš-zao. Kada su “Imači kada” završili, Mario se naslonio na stalak, zapalio cigaretu i škiljeći se osmjehnuo publici, kao da postoji neka insajderska šala između njega i svake osobe tamo.
Ovdje treba spomenuti šarm karizmatičnog frontmana koji naizgled nehajno uspijeva omađijati koncertni puk. Teško je opisati ovog uglađenog eru s kamena i drače koji baca na Branda, morali biste ga vidjeti, ali da ne objektiviziram… Bend vrsnih glazbenika koji dolazi uz Knezovića nije posustajao u svirci. Bubanj, klavijature i dvije gitare činile su mala sonična čudesa, a tu osobito treba istaknuti gitarista Atilu Aksoja. Atila je dobri duh bosanskohercegovačke glazbe koji se, između ostalog, bavio sevdahom i oživljavanjem sefardske glazbe u BiH, a predavač je i u mostarskoj školi rocka.
Koncert je do usijanja dovela “Utopija” kada je Aksoj angažirao publiku kao back vokale, a zatim i “Ko je jamio”, povratak dub korijenima uz nabijanje plemenskog ritma, ples i pokoji indijanski urlik. Ne znam zašto nam to još nije himna, trebala bi biti, ima više žara od one ‘ajmo Bosno, ajmo Hercegovino’.
Momci su se povukli s pozornice nakon “Izbjeglice” i “Američkog filma”, da bi se vratili na dugi bis nakon skandiranja onog “a-a-a-a-a Zoster” s početka teksta. Dobili smo “Realnu TV”, “Bezbolnim palicama” i “Plačeš”, a za sami kraj ostavljena je “Iz pičke sam materine”, opet u dobrom duhu tradicije. Pjesma koju je Mario izvorno izveo sa Sergejem Trifunovićem postala je redovan apendiks koji zaokružuje priču na njihovim koncertima. Kako uopće govoriti o banana stejtu bez zezancije i preplavljujućeg cinizma? I, zapravo, prekrižite ono što sam gore rekla. Ovo bi jednako tako mogla biti himna BiH, jednako kao bilo koja druga pjesma Zostera.
