Donedavno smo rijetko imali priliku vidjeti neki bend koji je u naponu snage, na vrhuncu svoje moći. Lagano se vremena mijenjaju, pa je tako Hrvatska, pogotovo Zagreb, ugostio mnoga ‘velika’ imena, a zadnji od njih su Muse, dečki koji zadnjih nekoliko godina slove kao jedan od najboljih bendova današnjice, posebno u pogledu svirke uživo.
Što se tiče samog Musea, izdali su dosad četiri albuma na kojima su postepeno podizali svoju kreativnost, pa su tako od loše replike Radioheada postali jedan od najzanimljivijih bendova. Posljednji album, “Black Holes and Revelations“, bio je i moja prva recenzija za Muzika.hr, pa kad sam čuo za njihov dolazak u Zagreb, djelomice se počela zaokruživati i cijela priča o njima, jer sam u međuvremenu stigao i popričati s bubnjarem Dominicom Howardom.
Zaključak? Muse su jedan opuštajuć i nepretenciozan bend, makar njihova glazba ne upućuje na to, pa sam iz tog razloga odlučio secirati cijeli koncert u nekoliko dijelova, onako, da bude što vjerodostojnije, a opet na neki način zabavno i neuobičajeno. Iz tog sam razloga i podijelio nastup u četiri čina.
Predgrupa – otkad je Anđa raspustila Flare, njen brat Jerko Marić nikako nema mira i stalno pokušava biti što bliže svjetlima velike pozornice, i to ovaj put s bendom Adastra. Konačno je i uspio, nastupio je na jednom velikom koncertu, samo što je bio (na njegovu žalost) samo predgrupa.
Na trenutke mi je svirka izgledala pomalo smiješno jer je Jerko pokušavao biti šaljivdžija (u stilu ‘je l’ znate barem ovu pjesmu’), nitko nije previše kužio što to on pjeva, ali publika ga je svejedno spontano nagrađivala za trud. Od Adastre nitko nije ni očekivao previše, pa se može reći da su solidno odradili svoj posao, malo su zagrijali puk da lakše dočeka zvijezde večeri.
Publika – već se na Adastri prikupilo podosta ljudi, 500-tinjak njih koji su veselo pozdravljali skoro svaku pjesmu, a kad je počeo Muse, osjetila se uzbuđenost i razgaljenost, jer je većina cijelo vrijeme plesala, skakala ili barem lagano tupkala nogom o pod u nekom ‘svom filmu’. Kada je Howard zatražio da se upale mobiteli i upaljači, većina ga je s oduševljenjem poslušala pa se dobio poseban ambijent, a nisu se libili niti gromoglasno pjevati refrene najvećih hitova.
Jedina zamjerka bi možda bila što se sakupilo svega dvije do tri tisuće ljudi, ali ‘ko je ostalima kriv što su odlučili propustiti jedan od najboljih koncerata godine. Zasigurno im sada može biti žao…
Pozornica – velika, prostrana, rasvjetljena, veliki ekrani, s povišenim bubnjem u sredini… Tako bi se dalo opisati u par riječi, ali u stvarnosti je bila odlična. Na stražnjem ekranu neprestano su se mijenjale slike, od samih članova Musea, preko pčela na cvijetu do raznih robota i letjelica, a sve to na noćnom nebu prepunom zvijezda. Čas plavo, čas crveno, prepuno reflektora koji su pratili svaki takt benda… Uočila se maksimalna usuglašenost, čime se je još dodatno povećao doživljaj samog benda.
Matthew Bellamy – ponašao se kao pravi frontmen svirajući i pjevajući, te povremeno i zabavljajući publiku iskrivljenim hrvatskim. Dečko se ‘standardno’ potrudio naučiti riječi ‘Kako ste?’ i ‘Hvala’, što uvijek zvuči vrlo simpatično. Šalu na stranu, Matthew je pokazao iznimne glasovne mogućnosti, malo je pjevao ‘normalno’, malo je otišao ‘u visine’, a da mu nikad nije puknuo glas ili nešto slično. Uz gitare, koje je mijenjao gotovo svaku pjesmu, zasjeo je i za klavir kojeg je bravurozno ‘masakrirao’. Same pohvale.
Ritam sekcija – dečki koji dobivaju manje pozornosti od Bellamya nikako nisu manje vrijedni, štoviše, odlično i odlučno vladaju svojim intrumentima što su i ovaj put dokazali. Chris Wolstenholme na basu i Dominic Howard na bubnjevima igraju važnu ulogu u cijeloj priči o apokaliptičnosti Musea podižući nabrijanost svirke iz sekunde u sekundu.
I. čin (uvod) – iznenađujuć početak. Odmah su odvirali jednu od svojih najžešćih, najpsihodeličnijih i najluđih pjesama kojom su znali dosad završavati koncerte. Naravno, zasigurno pogađate, bila je to “Knights of Cydonia“. Već prvim taktovima pobudili su fanove da iskoče iz svojih cipela i show je počeo. Taj početak pripao je skladbama sa zadnjeg albuma, a uz njih se našla i “Hysteria” s “Absolutiona”. Žestok uvod, nema što.
II. čin (laganice) – nakon urnebesnog početka priča je dobila nešto laganiji ton, Matthew je sjeo za klavir, čime su pokazali Chopinov utjecaj na bend o čemu je Dominic pričao u intervjuu. Ovaj dio bi se mogao nazvati kao ‘malo zatišje pred buru’, ali i ovdje su dali do znanja koliko su veliki i prodorni.
Nakon vrlo kreativnog klavirskog introa nizali su bučne balade od kojih bi istaknuo “Butterflies and Hurricanes“, “Soldier’s Poem” s upaljenim upaljačima i mobitelima te završnu (u ovom činu) “Invincible“. Tada je krenulo…
III. čin (rasplet) – veliko finale je započelo sa “Starlightom” na kojeg je publika jednostavno podivljala, počela skakati i pljeskati u ritmu, nešto neopisivo. U ‘završnom’ dijelu često su imali razigrane međutke kojima su započinjali pjesme, pa je tako i “Time Is Running Out” započeo vrlo šarmantno, nekom instrumentalnom poskočicom nakon čega je ponovno nastao delirij zbog spomenute pjesme.
Moram istaknuti da mi je ipak najdojmljivija bila izvedba pjesme “Plug In Baby“, jer svojim neurotičnim riffovima jednostavno natjera i najvećeg ‘tvrdokošca’ da mrdne svojom guzicom, a uz nju su ubačeni veliki plavi baloni koji su se svojim rasprsnućem pretvorili u tisuće malih papirića. Gotovo?! Moš’ si mislit…
IV. čin (bis) – nakon odlaska, fanovi su par minuta gromoglasno zazivali Muse da se vrate natrag, što su oni ubrzo i učini odsviravši “Take a Bow” i “Stockholm Syndrome” (ako nisam dobro zapamtio, nemojte mi uzeti za zlo jer sam i ja došao na koncert više kao fan nego kao neki ‘stručni glazbeni novinar’) čime su i završili svoj nastup. I je li vam žao što ste propustili ovaj nastup Musea!?
Subjektivan osvrt – Muse se pokazao kao jedan od najvećih bendova današnjice, izvrsnom svirkom i nastupom u kojem nisu popuštali niti trenutka. Čak i u nešto mirnijem dijelu koncerta, uporno su ‘pumpali’ ritam čime se publika neprestano držala u uzbuđenju. Nastup većinom baziran na posljednjem albumu “Black Holes and Revelations” uz neizbježne prijašnje hitove (najviše s “Absolutiona”) dokazao je da i sami shvaćaju koliko su im dobri posljednji radovi u odnosu na prijašnje (makar je i tamo bila pokoja vrhunska stvar, prvenstveno tu mislim na “Plug In Baby”).
Odličan performans kojeg je pokvario možda premali broj posjetitelja (ipak sam mislio da će biti više od njih tri tisuće) te se duboko nadam da će nas razveseliti ponovno za koju godinu kada će izdati novi album. Mislim da bi to bilo fer.
Objektivni osvrt – ono što Muse svira na albumima pokazuje se kao vrlo moderno shvaćanje rock glazbe ili glazbe općenito, pošto je to mješavina žestokih gitara i nabijenog ritma s elementima simfo-rocka i elektronike. Apokalipsa u stihu i buka u svirci uspješno je prenesena na pozornicu u nastup koji će ostati zapamćen kao jedan od vrhunaca ovogodišnje vrlo bogate koncertne godine.
Muse je već sigurno zakoračio u teren mainstreama, a da nije previše zapustio vlastita načela, što je malo bendova uspjelo postići. A kako i ne bi to uspjeli kada imaju ovako veličanstvene koncerte, od svirke i uigranosti benda do pozornice, rasvjete i zvuka, sve je štimalo i ‘teklo k’o po špagi’. Izvrstan ‘hepening’ jednog velikog benda.
I za kraj – nema se više što za reći. Barem tako mislim. Onaj tko je bio u Domu sportova 9. listopada 2007. zasigurno će se još dugo sjećati kako je vrijeme (i pare) iskoristio, a onaj tko nije bio u mogućnosti doći ili je namjerno propustio, neka mu bude žao jer je Muse bio samo taj utorak u listopadu u Zagrebu i pitanje je da li ćemo ih opet moći vidjeti u takvoj eleganciji.
foto: t.c.
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
