Zabranjeno Pušenje u zagrebačkom klubu Boogaloo napravili su presjek svoje karijere kroz više od 3 sata svirke nakon što je isto napravio u zagrebačkoj Hali prošle godine.
Večer je započela uz pjesmu s debitantskog albuma “Selena, vrati se, Selena”, nakon čega su se redali hitovi “Pos’o, kuća, birtija”, “Pišonja i Žuga u Paklu Droge”, “Stanje šoka” koja je počela kao spori blues i postepeno ubrzavala do žestokog ritma studijske verzije, te kako ju je Sejo najavio, “pjesma turističke zajednice Zaostrog, ‘Balada o Pišonji i Žugi’”.
Između svake pjesme Sejo prazninu nadopunjava pričama, anegdotama vezanih uz materijal, a tu i tamo se zabije koji vic, onako ‘pravo bosanski’. Nakon “Halid umjesto Halida” je preporučio da oni koji ne vole “ovo novo” odu popit nešto dok prođe pjesma pa su tako svirali “Polovni Fender i napuknuti Shure” s najnovijeg albuma “Karamba!”. Na nečiju sreću, a nečiju žalost čini se da je novi materijal sveden na minimum pa tako kroz cijelu večer prevladavaju pjesme iz ere Zabranjenog Pušenja prije odlaska Nele Karajlića.
Dalje su došli na red “Sabah sa šejtanom”, “Karabaja”, “Lutka s naslovne strane” prije koje je ispričao koji vic o plavušama, “Djevojčice kojima miriše koža” i “Možeš imat’ moj tijelo”. Publika je krenula jednoglasno tražiti da sviraju “Zenicu”, no Sejo ih je prekinuo: “Bit će, bit će, ali moramo prvo pokazati priču tog lika da vidimo kako je on došao do toga”, pa je tako bend prešao u pjesmu “Guzonjin sin” koja je uključivala violinsku obradu pjesme ACDC-a “Thunderstruck”.
Nakon “Hadžija ili bos”, “Srce, ruke i lopata”, “Jugo 45”, “Dan Republike”, “Lijepa Alma” i “Fikreta”, publika je došla na svoje sa “Zenica Blues” tijekom koje je Saxon predstavio članove benda. Nakon toga je slijedio prvi bis koji se sastojao od “Ibro Dirka”, “Šeki is on the road again” i “Javi mi”. Za drugi bis su odsvirali “Kažu mi da novog frajera imaš”, a za sam kraj ipak su ostavili “Fildžan viška”. Za sam kraj Sejo je tražio publiku da oni za bend naprave jedan bis pa su svi zajedno pjevali “Ako me ostaviš” Miše Kovača.
