Youngblood Brass Band
Postojalo je to jedno vrijeme, tamo negdje prije petnaestak godina. Činilo se tada nakratko da rat i poraće, devedesete s njihovim danima ponosa i slave i mračnim naličjem koje se krilo iza njih, ostavljamo iza sebe. Otvorile su se granice, Internet je tek uzimao maha, domaća publika koja je desetljeće provela u izolaciji bila je gladna uvoznih kulturnih dobara. Počeli su nam dolaziti razni strani glazbenici koje su dovlačili organizatori koji su djelovali po pankerskim DIY principima, a velike pivovare i telekomi još nisu preuzeli pokroviteljstvo nad svakim koncertnim događajem.
I desile su se tada mnoge čarolije; domaća publika je na onaj najbolji način, u direktnom kontaktu, uživo, otkrivala nove glazbene svjetove, a strani su glazbenici u pravilu ostajali zabezeknuti energičnim prijemom koji su od te publike dobili. Dogodile su se tada mnoge ljubavne priče. Kasnije su nas godine u kojima su takvi koncerti postali normalna stvar razmazile, a sveprisutni Internet i dostupnost svega stvorili kakofoniju i sindrom kratkoročne pozornosti. No ljubavne priče koje su se tada dogodile bile su strastvene i nastavile su trajati još dugo, poput starih ljubavi na koje zaboravimo sve dok nam ponovni susret sa srca ne skine prašinu minulih dana kao da je nikad nije ni bilo.
Jedna od tih ljubavnih priča je ona između Youngblood Brass Banda i Zagreba. O njoj je pričao sinoć prije bisa i frontman benda David Henzie-Skogen. Sinoćnji koncert u Močvari bio je peti zagrebački koncert spomenutog američkog limenog sastava. Prva dva su održali sada već davne 2003. godine u KSET-u, a David je rekao da su upravo ti nastupi u Zagrebu i povratna energija koju su tada dobili od publike bili jedni od ključnih momenata koji su ih uvjerili da ono čime se bave, glazba koju stvaraju, može biti njihov pravi životni poziv.
Bilo je sinoć u publici puno onih koji su bili na tim koncertima. Prepoznavala su se međusobno lica koja su se zadnji put vidjela lako moguće baš na zadnjem koncertu Youngblood Brass Banda. Za one koji prate bend i njihove nastupe, a nisu sinoć bili u Močvari (takvih je pretpostavljam malo, no svejedno), dvije glavne novosti su to da su u repertoar dodali dosta instrumentalnih obrada, između ostalih No Doubt, Justina Timberlakea i Tears For Fears, te to da Nat McIntosh, uz Sogena zaštitno lice benda, više ne svira suzafon tubu, već trombon i eufonij. Novi član benda, Devon Taylor, preuzeo je od njega taj najveći limeni instrument. Premda se mora reći da je nedostajalo malo McIntoshovih virtuoznih solo dionica s prijašnjih nastupa, tu najzahtjevniju ulogu (taj instrument je zadužen i za ritam i za melodiju pa za njegova pluća ima najmanje odmora) odradio je više nego solidno.
Henzie-Skogen je svoje najzapaženije točke imao u dvije udarne rap stvari s prošlog albuma Pax Volumi “20 Questions” i “Cite the Line”. Bis je bio rezerviran za stare stvari i album “Word on the Street” iz 1998. godine.
U sklopu trenutne turneje Youngblood Brass Band slave 20 godina djelovanja benda i promoviraju kompilaciju “20 Years Young” kojom obilježavaju tu obljetnicu. Dio priče o tih 20 godina je i specijalni odnos koji imaju s našom lokalnom publikom. Odnos koji se može izgraditi jedino na temelju nepatvorenog, unikatnog doživljaja iz prve ruke, u malom uzavrelom klubu koji bi se zapalio da je netko užgao šibicu.
