Wolf Parade u Močvari: Bazično, nepretenciozno i emotivno

    348

    Wolf Parade

    65Kn – 100Kn
    Datum i vrijeme: Srijeda, 6.6.2018. @ 21:00
    Mjesto održavanja: Močvara Zagreb , Trnjanski nasip bb

    Ima ona već malo ocrtana fraza “XY i Zagreb vole se javno”. Govorilo se to za National, a i nastavit će se govoriti nakon 10. srpnja. Uostalom, govori se to za svaki sastav koji par puta posjeti našu metropolu. No kad se u Zagreb spusti Dan Boeckner, frontmen Wolf Parade, Operators te Divine Fits, ta neka ljubav dobije jednu malu, ali stvarnu istinitost.

    Koliko ljudi se može pohvaliti da imaju tetovažu “Ravno do Dna”? Dan Boeckner može. Veliki fan Azre i općenito Hrvatske, Lijepu Našu je posjetio poslovno već nekoliko puta, a jučerašnji koncert njegovog matičnog sastava u sklopu promocije albuma “Cry Cry Cry” izdanog za Sub Pop Records, potvrdio je i malo nadoštukao tu ljubavnu priču. Indie-rock stare, pravovjerne škole uz malo sintesajzerskog sotoniziranja protutnjao je sinoć ugodno popunjenom Močvarom te predstavio jedan već pomalo demode zvuk u vrhunskom aranžmanu.

    Večer su otvorile (pre)glasne domaće snage Harvo Jay. Osječani su imali nezahvalan zadatak nagovoriti posjetitelje da napuste ugodni povjetarac Močvarine terase te uđu u dvoranu slušati jedno dosta zahtjevno štivo za ušne kanale. Glasni i prodorni, mučili su se s vokalnim dionicama, ali ruku na srce, instrumentalno bend zvuči čvrsto. Ideja buke isprekidanog ritma podsjeća na kamene temeljce žanra što je uvijek za pohvalu, no bend bi mogao poraditi malo na svom glazbenom potpisu. On se možda krije, u kako kažu na svom Bandcampu, “tekstovima u obliku parola i narodnih izreka”. Te tekstove smo u magli buke jedva i čuli, stoga zaključno: treba neke stvari poslati na doradu kako bi bend bio prezentniji, a samim time onda finalno i uspješniji u ostvarivanju svog zvučnog cilja.

    Ipak, ta neka pomaknutost je pasala onome što slijedi. Iako Wolf Parade svira jedan pravocrtni emotivni nezavisni rock obogaćen elementima post-punka, pogotovo kada se uzme u obzir pristojna količina distorziranih sintesajzera, u njihovim skladbama nešto tako predivno “ne štima”. Poput onog jednog malog zuba koji viri usred pravilnog zubala. Često ih ljudi uspoređuju s Arcade Fire, što je i oke, pogotovo nakon posljednjeg studijskog uratka, no njihove pjesme sadrže elemente jedne emotivne nesavršenosti.

    Sinoć sam ekipu iz Montreala po prvi put gledao uživo, i moram priznati da sam imao u nekim trenucima potrebu baciti pivo u zrak ili barem zažmiriti i upijati. Krenulo je s izvrsnom “Cloud Shadow on the Mountain” samo kako bi se ispreplelo s ipak najboljim stvarima s najboljeg “Apologies To The Queen Mary”. Zvuk se malo i gubio usred tehničkih problema, no koga briga. Duh je putovao iz pojačala sve tamo do debelo zadnjih redova gdje sam stajao naslonjen uz ogradu i uživao gledajući fanove kako upijaju valove gotovo svake pjesme.

    Wolf Parade je jučer pokazao što znači imati “pravu publiku”. Otprilike 400 duša je ispratilo nastup kanadske škvadre u velikom zanosu od prvog do posljednjeg trenutka. Petnaestak pjesama je prošlo maltene bez “fillera”, redali su se trenuci melodične spuštalice idealne za pogled u tenisice, samo kako bi idući moment podrapao pokoje grlo i podigao pića u zrak. Bazično, nepretenciozno i emotivno.

    Boecknera, malo čudno, najviše pamtim po gostovanju na genijalnoj “Memory” Preoccupationsa. Kakav spektakl bi to bio vidjeti na bini. Možda jednog dana. Do te neke druge prilike.. pozdrav!

    Muziku podržava