Whitesnake na Šalati: Nostalgija za 80-ima srijedom navečer

    3876

    Whitesnake

    220Kn – 260Kn
    Datum i vrijeme: Srijeda, 3.7.2019. @ 20:00
    Mjesto održavanja: Šalata Zagreb

    Whitesnake se nakon nešto više od tri i pol godine vratio u Zagreb, napunio Šalatu, podsjetio na zlatne dane benda (ponajviše na fazu natapiranih frizura) te kroz škrtu set-listu i sedamdeset i pet minuta uvježbanih instrumentalija i dotrajalih vokalnih dionica frontmana i leadera Davida Coverdalea, pokazao i dokazao svu grdost nostalgije za hard rockom ’80-ih godina.

    Whitesnake, foto: Vedrana Dobrić
    Whitesnake, foto: Vedrana Dobrić

    Večer su točno u 20:00h otvorili Animal Drive, predvođeni Dinom Jelusićem. Iako Jelusić na muzičkom teritoriju uspješno boravi od malih nogu, Animal Drive je njegov relativno noviji poduhvat. Uigrana je petorka kroz ravno pola sata predstavila svoj zvuk, sigurno utemeljen u hard rocku ’80-ih godina koji sasvim solidno surfa na pop muzici spomenute dekade, ali je moderniziran i debelo podcrtan nisko naštimanim gitarama. Bio je to nažalost kratak, ali profesionalan nastup gdje je do izražaja ponajviše dolazilo Jelusićevo vladanje auditorijem te moćan glas zavidnog raspona. Zbilja šteta što im nije dodijeljeno više vremena, pogotovo, sad gledajući unatrag, i uzevši u obzir da je čitava fiesta već bila okončana u 22:15h. A kiša i hladnjikav vjetar tomu nisu bili razlog.

    Animal Drive, foto: Vedrana Dobrić
    Animal Drive, foto: Vedrana Dobrić

    Whitesnake je počeo u 21h otvorivši set s “Bad Boys” s eponimnog albuma iz ’87. godine za kojeg se slobodno može reći da je bio svojevrsno težište nastupa (iako se s tri pjesme promovirao aktualni “Flesh & Blood”). Bio je to sasvim dobar uvod upitno obećavajućeg koncerta. Coverdaleov posve promukli glas bio je zamaskiran pjevanjem basista Michaela Devina, koji je uz Coverdalea, unisono ili harmonijski, vješto otpjevao čitavu pjesmu.

    Muziku podržava

    Coverdale je publiku kupio karizmom. Bilo je to obično švercanje. Taj čovjek je sjajan frontman i tko ga ne bi volio. Još uvijek održava fokus gomile. Digne ruke i svi umjesto njega pjevaju. Problem je u tome što mu glas na aktualnoj turneji zvuči potpuno nezdravo. Tomu ne pomažu ni nisko naštimane gitare kako bi čovjek lakše izveo određene dionice. Što ti očekuješ od čovjeka u godinama, rekao bi narod. I to bi valjda bila konkluzija svake diskusije o sinoćnjem koncertu. U redu.

    Whitesnake, foto: Vedrana Dobrić
    Whitesnake, foto: Vedrana Dobrić

    U niskom štimungu njegove pjesme gube dio svoje čari, a svoj zvuk Whitesnake je metalizirao do te mjere da kroz naredne godine, kad Coverdale još više uneredi svoj glas, slobodno mogu svirati hard rock djent.

    Koncert je trajao kriminalno kratko. Nakon sat i petnaest bio je kraj temeljito utvrđene i posve utabane set-liste koja se provlači tijekom čitave turneje. Dodatnih pet minuta svirke u vidu Deep Purple hita “Burn” bilo je više poput oglodane kosti bačene gladnoj publici. Trinaest studijskih albuma ovaj bend ima u diskografiji, ali svejedno posloži set listu koja dobrano nategnuta superdosadnim gitarskim duelom Reba Beacha i Joela Hoekstre te hvalevrijedim bubnjarskim solom neuništivnog Tommya Aldridgea, ne premašuje sedamdeset i pet minuta svirke. Manje je valjda više. I to je u redu.

    Whitesnake, foto: Vedrana Dobrić
    foto: Vedrana Dobrić

    Naravno da ništa nije odsvirano s albuma kao što su “Trouble”, “Lovehunter”, “Ready an’ Willing” ili “Come an’ Get It”. Možda i bolje. Pitanje je koliko bi nakaradno taj materijal zvučao u trenutnom štimungu kojeg Whitesnake, reklo bi se, praši i prži.

    Lijepo je bilo čuti animiranu publiku na “Ain’t No Love In The Heart Of The City”, lijepo je bilo doživjeti aplauz kojeg je kralj Tommy Aldrigde dobio od popunjene Šalate. Podsjetili smo se se da je Coverdale vlasnik hitova poput “Slide It In”, “Slow & Easy”, “Here I Go Again”, “Gimme All Your Love” ili “Still Of The Night“. Ali bio je to tek podsjetnik, ništa više. Ova potonja, na samom kraju, uz padajuću kišu, bila je vrhunac večeri, a pjesma i općenito sigurno predstavlja jedan od boljih završetaka koncerta. Sinoć je bila opet impresivna. Nikako zbog pjevanja, nego jednostavno zbog nenadmašive atmosfere koju vječito nosi.

    Hard rock fešta bila je dobra. No, ovo je bio jedan od onih koncerata legendarnih rock velikana čiju audio snimku definitivno ne bih želio posjedovati. Možda kao artefakt koji svjedoči vremenu. No, iz uživancije ritualnog preslušavanja? Nema šanse.

    Muziku podržava